Ilustracija: Index

H-ALTER prije nekoliko je dana objavio priču o danas 52-godišnjem Saši koji je prije dvadesetak godina obolio od HIV-a. Saša je ispričao kako mu je bilo tada te kako ga je prihvatila okolina. Ostao je zgrožen ponašanjem časne sestre iz jedne bolnice. Njegovo svjedočenje prenosimo u cijelosti s H-Altera:

"Kada sam saznao da sam HIV pozitivan, doživio sam psihički šok. Budući da se tih godina jako malo znalo kako se virus zapravo prenosi, osjećao sam strah i tugu jer sam se bojao da sam već zarazio svoju obitelj i prijatelje. No kada mi je doktor objasnio čitav proces, laknulo mi je", prisjeća se, te dodaje kako su obitelj i prijatelji najnormalnije reagirali kada su saznali da je HIV pozitivan. "Za koga sam i prije mislio da mi je pravi prijatelj, taj je ostao i nakon spoznaje", kaže u razgovoru za H-Alter danas pedesetdvogodišnji Saša.

No te sreće nisu bili ostali zaraženi koji su s njim dijelili bolničku sobu kada se prvi put teško razbolio. "Kako u to doba još uvijek nije bila dostupna terapija, mojima je rečeno da neću još dugo živjeti. Budući da tih godina nitko nije bio dovoljno informiran, okruživalo me zaštićeno medicinsko osoblje, obučeno kao da putuje u svemir, a ostali zaraženi umirali su sami bez ičije podrške". Iako kaže da je u recentnije doba javnost više informirana, pa su stoga i diskriminatorne prakse sve rjeđe, Saša smatra kako se HIV pozitivne osobe najviše diskriminira u radnom okruženju. "Dok sam bio zaposlen, imao sam sreće što je moja šefica imala široke poglede na svijet pa joj nije smetalo što sam zaražen, no nisu svi te sreće", kaže Saša i prisjeća se da je njegova tadašnja poslodavka saznala za njegov status nakon što je doživio prometnu nesreću. "Anesteziologinja se nije držala liječničkog kodeksa pa joj je sve rekla", prisjeća se, te dodaje kako se u prošlosti često susretao s diskriminacijom unutar zdravstvenog sustava. "Imao sam problema s pronalaskom liječnika opće prakse i stomatolozima koji me nisu htjeli primiti pod izgovorom da nemaju iskustva s HIV pozitivnim osobama. No najneugodniju situaciju doživio sam od časne sestre koja je radila u bolnici. Trebao sam biti primljen na liječenje, no kada sam priznao svoj status, nastale su komplikacije. Časna sestra, čija je zadaća bila svući pacijenta, skinula mi je samo cipele, a kada je saznala da me vode u drugu bolnicu, bacila ih je na mene i rekla: 'Hvala Bogu da ga vodite'".