Potaknute trenutnom ekonomskom i političkom situacijom u Hrvatskoj i izvan nje te  politikama koje poduzimaju hrvatska vlada i međunarodne institucije, niže navedene udruge pozivaju građane i građanke da 1. maja izađu na ulice i upozore nositelje političke i ekonomske moći da borba za radnička prava, stvarnu jednakost i opći interes nije gotova – štoviše, ona je danas potrebnija nego ikad prije.

 

Posljedice privatizacijskih procesa i prisilne deindustrijalizacije dosegle su zabrinjavajuće razmjere. Umjesto da aktivno radi na smanjenju ekonomske nejednakosti među građanima, Vlada Republike Hrvatske provodi mjere štednje, najavljuje dodatnu rasprodaju tvrtki od strateškog interesa, privatizaciju javnih dobara i njihovo davanje u koncesiju, a najavljeni Zakon o strateškim investicijskim projektima predstavlja samo korak dalje u olakšavanju otimanja javnih resursa građanima kojima ti resursi pripadaju.

 

Država ne samo da nedovoljno štiti prava radnika iz postojećeg radnog zakonodavstva, nego sada najavljuje i donošenje novog Zakona o radu koji prijeti afirmacijom nesigurnih oblika radnih odnosa i praktičkim ukidanjem rada na neodređeno vrijeme, čime će se dodatno pogoršati položaj radnika u radnom procesu i na tržištu rada. Unatoč višegodišnjem javnom otporu studenata i većeg dijela akademske zajednice procesu komercijalizacije obrazovanja, i ova Vlada nastavlja provoditi politiku koja velikom dijelu stanovništva uskraćuje pravo na obrazovanje. U pokušaju friziranja porazne statistike koja Hrvatsku smješta na vodeća mjesta u Europi po nezaposlenosti mladih, ministar Mrsić poslužio se mjerom koja za cilj prvenstveno ima subvencioniranje privatnih profita na teret radnika i poreznih obveznika, a mlade pritom ostavlja bez osnovnih preduvjeta za osamostaljenje i socijalnu sigurnost.

 

U trenutku u kojem u Hrvatskoj gotovo 400.000 građana ne može pronaći posao, skoro 80.000 za svoj rad ne prima plaću, a trećina stanovništva živi u siromaštvu, dan sjećanja na čikaške žrtve iz 1886. godine ne smije se shvatiti kao praznik pobjede nego kao podsjetnik na borbu. Jer sto dvadeset i sedam godina poslije nemamo što slaviti: još uvijek svjedočimo svakodnevnoj borbi za osmosatno radno vrijeme, pristojne radne uvjete i plaće koje obiteljima mogu pružiti dostojanstvenu egzistenciju.

 

Ovo je također dan kad želimo izraziti solidarnost s radnicima privatnih i javnih poduzeća diljem Hrvatske koji se posljednjih mjeseci i godina bore za očuvanje proizvodnje i svojih radnih mjesta, kao i s onima koji već mjesecima rade bez plaća. Stoga pozivamo sve nezaposlene, mlade, umirovljenike i umirovljenice, studente i studentice, radnike i radnice da Prvog maja podrže svoje sugrađane i pokažu da neće skrštenih ruku gledati kako se trguje našim teško stečenim pravima.