Doktor Obradović otkriva: Pet Josipovićevih trikova kojima je obmanuo hrvatsku javnost

Foto: Osobni album, Ante Čizmić / Cropix

INDEXOV prikaz znanstvenog rada dr. Đorđa Obradovića  "Diskriminacija autora prema Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima RH" počeo je razotkrivati djelovanje ZAMP-a i pokroviteljsku ulogu predsjednika Ive Josipovića u izvlačenju novaca od gospodarstva na račun navodne zaštite autorskih prava samo nekih autora.

Analiza sadržaja

Doktor Obradović predaje Komunikološke aspekte medija na Sveučilištu u Dubrovniku, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru Medijsku analitiku i Holističko komuniciranje. U tim se kolegijima, Obradović bavi analizom sadržaja, a analiza sadržaja podrazumijeva i analizu sadržaja zakona i znanstvenih radova iz drugih područja, izvan komunikacijskih znanosti.

Obradović se tako u razgovoru za Index dotakao znanstvenog rada Ive Josipovića iz 2002. godine, naslovljenog "Prekršaji protiv autorskog prava: realitet i perspektive u svjetlu novog prekršajnog zakonodavstva", iz kojeg je proistekao sporni Zakon iz 2003. godine o autorskim pravima. Doktor iz Dubrovnika analizirajući Josipovićev rad, ali i neke njegove medijske istupe, došao je do zaključka kako aktualni predsjednik Hrvatske zapravo vrlo perfidno obmanjuje javnost.

Kako uvijek biti u pravu?

"Analiza sadržaja je jako stara i posebno se razvila u Starom Rimu upravo zato što su zakonodavci i odvjetnici govorničkim trikovima izvrgavali ruglu pravo, pravdu i pravednost. Tako je i konj mogao postati senator po zakonu, a po zakonu su se mogli oslobađati kriminalci ako su imali odvjetnike koji su govorničkim vještinama i trikovima znali zbuniti suce i izokrenuti tumačenje činjenica u vlastitu korist", kaže nam Obradović pozivajući se na njemačkog filozofa Arthura Schopenhauera koji je opisao te drevne tehnike govorničke manipulacije, u knjizi 'Eristička dijalektika ili umijeće kako uvijek biti u pravu u 38 trikova'.

"Analiza sadržaja se zato od njezinih početaka vrlo često primjenjuje na zakone i ostale propise te ona nije niti smije biti u demokratskom društvu pravo samo pravnih eksperata koji donose i zakone 's rupama' - nekad nehotično, a nekad namjerno da bi pogodovali interesima moćnih pojedinaca i skupina", objašnjava Obradović.

Stoga je upravo bilo pravo pitanje je li se analizom sadržaja Josipovićeva rada iz 2002. godine došlo do zaključka o postojanju verbalnih smicalica o kojima se govori. Obradović je to potvrdio, te je analizirao neke od njih koje je našao kod Josipovića.

Prva Josipovićeva obmana je naslov znanstvenog djela,  druga obmana je retoričko lukavstvo

"Već sam naslov Josipovićeva rada spada pod prvi trik koji Schopenhauer naziva 'smicalica proširivanja' time što se govori o autorskom pravu uopće pa čitatelji mogu doći u zabludu da se vodi briga o svim autorima, a u stvari isključeni su autori likovnih, književnih, znanstvenih, fotografskih, arhitektonskih,  dizajnerskih, kartografskih i djela primijenjene umjetnosti, kao i novinari i ostali autori  osim autora glazbenih, dramsko‐glazbenih i filmskih djela". U radu Josipović ističe suglasnost sa zakonskom definicijom po kojoj: Javnost, po ovom Zakonu, označava veći broj osoba koje su izvan uobičajenoga užeg kruga osoba usko povezanih rodbinskim ili drugim osobnim vezama",  tvrdi Obradović za Index pojašnjavajući kako je to zapravo četvrti trik po redu među govorničkim lukavstvima kako ih klasificira Schopenhauer, poznat u komunikologiji pod nazivom 'prividno prihvaćanje premise'.

Treća obmana je pobijanje pravila ekonomije

Tu definiciju po kojoj su "javnost isključivo osobe" i koju Josipović prividno prihvaća, ali retoričkim lukavstvom odmah potom napušta, Josipović pretvara "hotelske sobe u javnost"  i tvrdi da pojedini gosti faktično koriste glazbu smatrajući kako to zapravo i nije relevantno pitanje.

Po Obradoviću ovo je šesti trik po Schopenhauerovoj klasifikaciji koji se zove pogrešan princip jer je osnovno pravilo u ekonomiji da se može naplatiti nešto što se koristi, a ne nešto što se ne koristi.

Obradović pojašnjava kako Josipović, pozivajući se na tu svoju tvrdnju, kao i na presude stranih sudova koje mu idu u prilog, više ne vodi računa o osobama kao bitnom činitelju javnosti nego zaključuje.

Četvrti trik je pozivanje na tvrdnje koje su lažne

"Zato hoteli trebaju plaćati naknadu prema broju aparata u objektu! Schopenhauer ovaj trik naziva  pozivanjem na lažne prethodne tvrdnje, a ta je da nije relevantno sluša li tko glazbu nego postoji li televizor u sobi", tvrdi Obradović naglašavajući da se takvim jezičnim smicalicama došlo do apsurda da se od polazne javnosti kao više osoba koje nisu u srodstvu ili bližim vezama i koja sluša glazbu pa joj se može naplatiti naknada, prema Josipovićevu tumačenju, cjenicima ZAMP-a i nažalost sudskoj praksi, naknada naplaćuje prema hotelskim sobama i prostoru u kojemu se obavlja neka djelatnost, bili oni puni ili prazni.

Peti trik obmane javnosti je jednostavna igra riječi

"Igrom riječi umjesto osoba prazne sobe su 'oživljene' samo da bi mogle plaćati harač ZAMP-u. Postavlja se pitanje zašto se Josipović ne bori za prava ostalih autora? Zašto slikarima i kiparima čija su djela u hotelima ZAMP ne isplaćuje dio prikupljene naknade? Zašto arhitektima ZAMP ne isplaćuje dio prikupljene naknade samo zato što je netko prošao pored zgrade koju je arhitekt projektirao? Zašto novinarima ZAMP ne isplaćuje dio naknade kad televizijski programi i mrežna glasila ne emitiraju samo glazbu nego brojne novinarske priloge? Ili zašto ne meteorolozima jer turiste najviše zanima prognoza vremena? Zašto ZAMP zaboravlja fotografe nego naknadu od prodanih fotoaparata dijeli svom činovničkom aparatu i pojedinim glazbenicima? Zašto i znanstvenicima ZAMP ne isplaćuje dio naknade kad je slična vjerojatnost da će turist doći u Hrvatsku i na televizoru odgledati i odslušati neku Josipovićevu skladbu kao i pročitati neki njegov znanstveni rad  u internetskim bazama podataka?", pita se Obradović.

Na ta i slična pitanja najbolje bi mogao odgovoriti ekspert za autorsko pravo Ivo Josipović da ga više zanimaju pravda i pravednost i opći interes od vlastitog.



No, doktor informacijskih i komunikacijskih znanosti Đorđe Obradović, docent Sveučilišta u Dubrovniku, posebno se dotaknuo i teme smiju li novinari i znanstvenici  koji se bave drugim područjima znanosti, osim samim autorskim pravom, propitivati odredbe i praktičnu provedbu Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima Republike Hrvatske.

Naime, činjenica je da usprkos velikom odjeku u javnosti tekstovima o ZAMP-u, službena politika ne poduzima ništa, a ZAMP umjesto čvrstih argumenata pokušava sve koji pišu o nepravednom načinu ostvarivanja prihoda diskvalificirati isticanjem da nisu stručnjaci za autorsko pravo. Tako se novinarima oduzima pravo komentiranja i istraživanja svih negativnosti koje su priozašle iz zakona, a svim kritičarima se imputira da nisu - stručnjaci.

Zakoni moraju biti napisani da ih razumiju građani

"Ne samo da smiju, nego novinari moraju stalno analizirati zakone od priprema do donošenja i njihove provedbe jer su osnovne uloge novinarstva informiranje građana i čuvanje demokracije. Općepoznata je činjenica da su najveći zločini u povijesti čovječanstva provedeni zakonito, poput genocida nad cijelim narodima izvršenim po Hitlerovim rasnim zakonima“, kaže Obradović dodajući da Zakoni u bilo kojoj državi moraju biti napisani tako da ih razumiju građani na koje se odnose, a ne samo uski krug eksperata.

"Stav da samo znanstvenici koji se bave autorskim pravom smiju propitivati hrvatske propise o autorskom pravu predstavlja običnu govornu zamku, besmislicu. Po takvoj iskrivljenoj i nakaradnoj logici bi samo profesori prometnih fakulteta smjeli voziti automobile, a građani bi ih trebali ići pješice zato što nisu eksperti za promet", ističe Obradović na kraju.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara