Ekskluzivno na Indexu (6) - Tko je zarađivao na ratu u bivšoj Jugoslaviji: "Velenjski trgovci u Zadru: oružjem po četnicima, sudom po lihvarima"

Foto: Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države"

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.

"Zbog izuzetno brižljive dokumentacije, istraživanje trgovine oružjem u ovoj knjizi prodire dublje nego sve dosadašnje publikacije na tu temu. […] Ona nam govori kako se trgovina oružjem događala izvan svih institucionalnih okvira, izvan tržišne logike i izvan moralnih načela. […] Autori knjige intuitivno su shvatili nemoć i upletenost glavnih aktera u tadašnje događaje, te ih stoga nisu veličali kao junake niti osuđivali kao zločince. Ograničili su se na neutralno opisivanje njihovih djela, interpretirajući tako njihovu aktivnost na odgovarajući način kao amoralnu.", iz stručne recenzije, akademik prof. dr. Veljko Rus

> Uvod: Tako je započelo

> Drugi dio: Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu

> Treći dio: Borovnica i specijalna brigada za trgovanje oružjem

> Četvrti dio: Vražji kamen za vrašku zaradu Viatora

> Peti dio: Ložnica, riznica oružja, i fatalne političke tajne

Šesti dio: Velenjski trgovci u Zadru: oružjem po četnicima, sudom po lihvarima

"Štovani gospodine Ministre! Obraćamo Vam se ovim podneskom ispred Izvršnog vijeća Skupštine općine Zadar i Sekretarijata obrane općine Zadar da vas upoznamo s našim potraživanjem, koje imamo prema poduzeću Orbis iz Velenja. Potraživanje je nastalo neispunjenjem ugovorne obveze iz mjeseca rujna 1991. godine." Tako je godinu dana kasnije, 14. rujna 1992., ministru obrane Janezu Janši pisao sekretar za obranu općine Zadar Ante Ivković.

U nastavku je izložio kada i koliko oružja je naručeno i plaćeno, što su dobili, a što ne. Protuzračno oružje, koje su najviše trebali, nisu dobili.

"Za sve ovo vrijeme od 9. do 12. mjeseca 1991. godine u općini Zadar rat bijesni nesmiljenom žestinom," zapisao je Ivković. Bio je u pravu.

Godinu dana ranije srpski pobunjenici počeli su iskušavati strpljivost i hrabrost stanovnika sjeverne Dalmacije i zadarskog zaleđa. Napadači su slijedili svoje megalomanske planove. Nakon što je Hrvatska bila presječena na pola kod Karlovca, naumili su je podijeliti i na jadranskoj obali i pritom "osloboditi srpsko more".

Čast ostvarivanja stoljetnih srpskih snova pripala je tada manje znanom načelniku štaba 9. kninskog korpusa, pukovniku Ratku Mladiću. Još je tada naduto obećavao kako će uskoro piti kavu na glavnom trgu u Šibeniku. Ali tu se bio opekao, pa je zato sve snage preusmjerio u osvajanje Zadra i njegovog zaleđa. Nekoliko godina kasnije postao je najozloglašeniji general na Balkanu.Sredinom rujna srpsko je topništvo granatama prvi put zasulo središte Zadra, a do kraja mjeseca taj je lijepi stari grad već bio opkoljen.

Lokalni srpski pobunjenici, pripadnici Jugoslavenske narodne armije i paravojne jedinice iz Srbije, kao što su "arkanovci" i "šešeljevci", u simbiozi su, složno i temeljito, osvajali sela u zaleđu Zadra ubijajući, pljačkajući i proganjajući civilno stanovništvo. Predsjedništvo SFRJ-a, odnosno ono što je od njega ostalo, unaprijedilo je 4. listopada 1991. Ratka Mladića u čin generalmajora. Istoga dana, taj je jadranski grad pretrpio najžešće granatiranje u cijelom ratu. Tada je bila oštećena povijesna jezgra gradskog središta. Mladić je prijeteći izjavio: "U Zadru je trideset tisuća ustaša i sve ih treba pobiti."

Osim vatre topova JNA, koji su bili ukopani na rubu grada, Zadar je bio i pod udarom topova s brodova Jugoslavenske ratne mornarice. Jednu od najvećih opasnosti predstavljali su neprijateljski avioni, međutim, za obranu od njih branitelji nisu imali odgovarajuće oružje. U drugoj polovici studenog 1991. agresori su porušili Maslenički most. Tako je Zadar ostao sam, odrezan od vanjske pomoći. Neprestano je bila ometana opskrba električnom energijom, došlo je do pomanjkanja vode. Jedina preostala veza s Rijekom i Zagrebom vodila je preko paškog mosta, no i taj most je bio neprestano na meti srpskih granata. Prvo izbavljenje za taj dalmatinski grad došlo je tek nakon više od godinu dana, u siječnju 1993., kad su hrvatski branitelji u operaciji Maslenica probili obruč oko grada, oslobodivši pritom velik dio zadarskog zaleđa.

No, zašto je prvi čovjek zadarske obrane u vrijeme opsade grada pisao slovenskom ministru Janezu Janši? Odgovor valja potražiti u zbivanjima koja su se odvila neposredno prije početka teških sukoba. U prvim danima rujna 1991., kad se činilo da će borba biti teška i dugotrajna, u ured predsjednika Izvršnog vijeća općine prispio je dopis velenjskog poduzeća Orbis. Polovica lista bila je natipkana, a polovica napisana rukom. Bila je to ponuda. Iz nje su se mogle razabrati cijene za pojedine vrste oružja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava. Rukom, no razgovijetno, napisana je cijena od 6000 američkih dolara za lanser protuzračnih raketa Strela 2M i 20 000 dolara za raketu. Na dnu je netko drhtavom rukom dopisao: "Šalji specifikaciju robe faksom – zbog gužve. Peša."

To je bio pripadnik Zbora narodne garde (ZNG) Mladen Peša, inače iz obližnjeg Nina.

Zadrani su, slično kao i ostali kupci iz Hrvatske, za plaćanje hitno potrebnog oružja na raspolaganju imali različite mogućnosti. Najčešće su bile dvije. Ili donijeti gotovinu neposredno prodavaču, ili uplatiti iznos na bankovni račun po želji dobavljača. Općina Zadar je tako još 12. rujna 1991. na račun međunarodnih trgovaca oružjem u jednoj stranoj banci uplatila 1 812 000 američkih dolara. Vođa komercijale velenjskog poduzeća Stane Vičar javio im je da mogu očekivati dobavu robe u roku od deset dana nakon uplate. Međutim, oružje, koje im je najviše trebalo, nisu dočekali.

"Ono što nas je najviše smetalo kod Orbisa je to što do 23. studenog 1991. godine nismo uspjeli dobiti niti jedno protuzračno oružje za koje nismo pitali koliko košta, već nam je bilo važno da ga dobijemo. Stoga smo ugovorili i platili na račun dobavljača dva lansera raketa Igla i pet raketa istog tipa, te pet komada lansera raketa Strela 2M sa petnaest raketa. Cijena za lanser Strela 2M po komadu ugovorena je i plaćena u iznosu od 6000 dolara, a za svaku raketu Strela 2M po 20 000 dolara," napisao je Ivković u pismu Janši. Nakon dugog čekanja na Orbisovu pošiljku, braniteljima nije preostalo drugo nego da po nju pošalju posebnu delegaciju. Napadači su tjednima bezobzirno tukli po njihovim domovima, a oni nisu imali mogućnost efikasne obrane. Zato su delegaciji prije njezina odlaska u Sloveniju zadali logičnu i beskompromisnu zadaću: "Ne vraćajte se bez oružja!" No, delegacija nije otišla u Velenje. Po preporukama Orbisovog vodstva, direktora Ivana Draušbahera, osobe zadužene za financije Franca Laubiča i Stane Vičara, uputila se u Ljubljanu u Ministarstvo obrane, u centru grada, u Župančičevoj ulici 3. Branitelje Zadra primio je 23. studenog u sobi na gornjem katu republički savjetnik Ludvik Zvonar. Razgovori su bili uspješni. "Naša upornost se isplatila", napisao je Janši godinu dana kasnije Ivković, koji je također bio član te zadarske delegacije. Zvonar im je, naime, odobrio isporuku tri lansera i dvanaest raketa Strela iz vojnog skladišta u blizini Postojne.

Direktor VI. uprave Andrej Lovšin istog je dana pozvao Sigurnosno- informativnu službu da delegaciji omogući nesmetan prelazak granice. Ubrzo nakon toga za nju se otvorio granični prijelaz Jelšane, udaljen pola sata vožnje od hrvatske luke Rijeka. Premda je Orbis obećao dobaviti robu deset dana nakon plaćanja, Dalmatinci su protuzračno oružje dobili tek nakon čitavih sedamdeset i dva dana. I povrh svega, sami su morali doći po njega u Sloveniju. Četiri godine nakon toga, 20. studenog 1995., u prostorijama uprave unutrašnjih poslova u Prešernovoj ulici u Ljubljani, odvijalo se neobično saslušanje. Kriminalist Ljubo Jovanovič zamišljeno se saginjao nad stolom s papirima. Pored njega sjedio je predsjednik tadašnje Socijaldemokratske stanke (SDS) i zastupnik u Državnom zboru Janez Janša. Bio je osumnjičen da je počinio kazneno djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih sredstava. Kriminalist je tvrdio da je Ministarstvo obrane, u vrijeme kad ga je vodio Janša, u inozemstvu nabavljalo rakete Strela, a da ih je poduzeće Orbis preprodavalo. Janša je s prikrivenim smiješkom odmahivao glavom: "Rakete Strela 2M mogle su se kupiti bilo gdje." "Ali ove su bile u skladištima?" pitao je kriminalist. "Također, ali mogu se kupiti i vani", odvratio je Janša. "Dobro, ove se očito nisu kupile vani, nego…" Bivši ministar upao je kriminalistu u riječ: "A kako to znate?" "Jer su bile podignute u…" započeo je Jovanovič. "A možda se radilo o kompenzaciji", ponovo ga je prekinuo Janša. "Ali nije." "E, to pak treba utvrditi. Sigurno nisu mogle ići samo tako."

Kriminalist Jovanovič uvidio je da razgovor o porijeklu raketa ne vodi nikamo. Promijenio je temu. "Još nešto. Zadar se osjeća prevarenim za više od 600 000 američkih dolara. Kako to tumačite?" "Za to znam jer je delegacija općine Zadar bila i u našem ministarstvu, i to više puta", odgovorio je bivši ministar, nastavivši: "Na osnovi onoga što je ta delegacija rekla, mi smo urgirali u Orbisu da te stvari urede, jer između Zadra i Ministarstva obrane nije bilo nikakvog ugovora. Nikakvog ugovora! Ministarstvo je samo dalo suglasnost za izvoz, ali s općinom Zadar nije ni u kakvim odnosima. To se vuklo više od godinu i pol, gotovo dvije godine, a to smo rješavali i preko hrvatskog ministarstva." "I još se vuče", dodao je kriminalist. "Da. Na kraju je ispalo tako da se utvrdilo kako se radi o odnosu između Orbisa i Zadra; neka se ide u civilno pravnu tužbu, i išli su."

Nekoliko tjedana nakon što je u studenom posebna delegacija ipak uspjela iznuditi iz skladišta već plaćene protuzračne rakete, vodstvo obrane Zadra je sredinom prosinca 1991. od Orbisa primilo obračun dotadašnjeg poslovanja.290 Prema njemu, općina je 12. rujna 1991. za oružje unaprijed platila 1,8 milijuna dolara, a u prosincu je velenjsko poduzeće izračunalo kako su općini nakon svih dobava oružja i streljiva dužni još 311 596 dolara. Međutim, u tom obračunu cijene su se drastično izmijenile. Branitelje je najviše rasrdila nova cijena lansera raketa Strela. Bila je neobično visoka. U ponudi je Orbis najprije zahtijevao 6000 dolara po komadu, a obračunao ih je po cijeni od 26 250 dolara. Po više od četiri puta većoj cijeni. Poskupjele su i rakete. Umjesto 20 000, cijena im je odjednom skočila dvostruko – na 42 500 dolara po komadu.

Vodstvo Orbisa iz Velenja se polakomilo. Iskoristilo je očajne prilike na bojištima sjeverne Dalmacije i u zadarskom zaleđu. Oružje je zaračunalo po lihvarskim cijenama. Razlika između cijene iz ponude i zaračunate cijene iznosila je 330 750 dolara. Time je velenjsko oružarsko poduzeće zloupotrijebilo povjerenje i pogazilo dogovor s braniteljima grada. Slične misli proganjale su tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Zadar Šimu Prtenjaču.

Na Badnjak, 24. prosinca 1991., poslao je direktoru Draušbaheru ogorčeno pismo. U njemu je kategorično napisao da Zadar zbog nepoštivanja dogovora prekida daljnju suradnju s velenjskim poduzećem. Direktoru je jasno poručio da su više cijene protuzračnih raketa neprihvatljive, zahtijevajući vraćanje razlike u visini od 330 750 dolara. Podsjetio je i na dug od 311 596 dolara. Ukupan dug Orbisa općini iznosio je tako bez kamata 642 346 dolara. "Ako ovaj dopis niste razumjeli, obavijestite nas", je tko je svoje pismo zaključio gradonačelnik Prtenjača. Draušbaher je istoga dana poslao odgovor, koji je pak sadržajno bio prije izgovor. U njemu je poslovne partnere iz Dalmacije podsjetio kako je njegovo poduzeće u želji za podmirivanjem duga ponudilo "ekskluzivnu robu" – protuoklopne lansere, rakete RPG-7, minobacače s minama i snajperske puške – ali je predstavnici Zadra nisu htjeli preuzeti. A osvrćući se na divovski i neočekivani skok cijena protuzračnog oružja Strela, Draušbaher se izvlačio: "Za to se morate obratiti Ministarstvu obrane, jer ste tu robu primili neposredno od njih, bez našega znanja."

Tko je koga vukao za nos u toj lihvarskoj priči? Orbis Ministarstvo obrane, ili obratno? I jedni i drugi su se, bez sumnje, beskrupulozno i grubo poigravali živcima općinskog vodstva u Zadru, koje je nastojalo samo obraniti svoj grad od napadača.

Šime Prtenjača i nakon Draušbaherova odgovora još uvijek nije znao da li poslovni partneri iz Slovenije nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti njegove zahtjeve. Zato je tri dana kasnije direktoru poslao dodatna objašnjenja. "Uvjet za prihvaćanje vaše ponude od 11. rujna 1991. godine bio je rok isporuke deset dana od plaćanja cijene. Ugovorenu cijenu smo platili sljedeći dan, a da vrlo značajne stavke robe nismo uspjeli dobiti čak ni do danas. Naime, vrlo dobro znate koliko smo strpljenja i truda uložili da održimo dobre odnose, da smo pristajali i na razne kompenzacije drugom robom da bismo olakšali situaciju respektirajući okolnosti pod kojima smo radili. Unatoč svemu tome, nismo mogli pristajati na nove narudžbe materijala po enormnim cijenama kao što je jedan od primjera da za četiri snajperske puške po komadu tražite 35 000 njemačkih maraka ili da povećavate cijenu lansera RPG-7 s 2500 američkih dolara iz ponude na 5500 dolara. Vaš stav da ste naručili i nabavili robu isključivo za nas je neodrživ, jer ste robu ponudili na isporuku nama protekom više od dva i pol mjeseca od dana kada ste je bili dužni isporučiti. Uvidjevši da protuzračna sredstva ne možemo dobiti na vrijeme direktno od vas, naši ljudi uz vašu suglasnost odlazili su u Ministarstvo obrane Republike Slovenije da zamolimo odgovorne ljudi u Ministarstvu da pomognu kod ispunjenja vaših obaveza prema nama. Tamo smo se uvjerili da je vaša kuća direktno vezana za Ministarstvo obrane," napisao je Prtenjača u pismu upućenom Orbisu.

Odlučno je upozorio da općina Zadar nikada ne bi prihvatila povećane cijene za protuzračne rakete Strela, podsjetivši da je poduzeće najprije priznalo svoje dugove, da bi već u sljedećem dopisu to poricalo. Problem lihvarskih cijena Zadrani su pokušali riješiti uz posredovanje hrvatskog Ministarstva obrane. Zahtijevali su neodložno vraćanje drugog dijela duga u visini od 311 596 dolara "i više korektnosti" I pored sve ozbiljnijih upozorenja, velenjsko poduzeće i dalje nije htjelo pokazati razumijevanje za kupčeve zahtjeve. Pa ni onda kad je, u proljeće 1992., sve toplije dalmatinsko sunce ponovo potaklo krajinske Srbe na novu ofenzivu. Zato je sekretar za obranu općine Zadar Ante Ivković u lipnju 1992. ponovo upozorio Draušbahera da Orbis još nije ispunio obećanje u vezi "poštivanja preuzetih obaveza".295 Također mu je predbacio veliku neozbiljnost. Malo prije toga Zadrani su Orbisu, naime, ponudili dvije mogućnosti. Prema prvoj, svoje je dugove općini mogao podmiriti nabavkama dodatnog oružja do 19. svibnja 1992. Ne učini li to, taj bi dug vratio u dolarskoj valuti. No, Orbis nije učinio ništa od toga. Uslijedilo je još nekoliko pokušaja nagodbe.

Sredinom prosinca 1992., kada su se već u strogoj tajnosti odvijale pripreme za zauzimanje Masleničkog mosta, Ante Ivković i Đenko Peroš osobno su došli u Velenje. S vodstvom Orbisa potpisali su dokument da je poduzeće općini Zadar dužno 262 000 dolara, dok bi preostatak duga naplatili od slovenskog Ministarstva obrane.296 Orbis je izmolio odgodu plaćanja svoga duga, jer mu je krizni štab općine Grude iz Hercegovine dugovao 776 300 dolara za oružje prodano 15. ožujka 1992.297 Orbis bi, dakle, gotovinu za vraćanje duga braniteljima dobio iz hrvatskog dijela Bosne i Hercegovine. Velik dio novca za obranu Zadra sakupila je rimokatolička crkva, i zato vodstvu grada nipošto nije bilo svejedno. Iz biskupije su neprestano stizala pitanja gdje se potrošio sakupljeni novac, kad oružja za obranu grada nema i nema. Zbog toga su Zadrani pokušali napraviti sve da bi velenjski lihvari gradu vratili novac.

Rokovi za plaćanje opet su prošli, a novca iz Velenja ni ovaj put nije bilo. Zato se Zadarsko-kninska županija odlučila na tužbu. Sudski proces na Okružnom sudu u Celju počeo je nakon nešto više od godine dana. U ime Zadarsko-kninske županije mariborska odvjetnica Mira Potočnik Arsevski podnijela je 22. veljače 1994. civilnu tužbu protiv poduzeća Orbis d.o.o. Tada je politička situacija u Sloveniji bila prilično napeta. Mjesec dana nakon podnošenja tužbe, u ožujku 1994., zbog neovlaštenog nasilja pripadnika vojske nad civilom, bio je, naime, smijenjen ministar obrane Janez Janša.

Predmet civilne tužbe na celjskom sudu bilo je podmirivanje 642 346 dolara duga sa zateznim kamatama. Međutim, poduzeće Orbis nije bilo jedina tužena stranka. Hrvatska županija je tužila i slovensko Ministarstvo obrane. Da je tada javnost bila obaviještena koga hrvatska regija tuži zbog duga nastalog iz prodaje oružja u vrijeme međunarodnog embarga, vjerojatno bi stvari u slovenskoj politici krenule drugim putem. Ali o toj se tužbi tada javno nije znalo ništa. Zadarsko-kninska županija u tužbi je između ostalog navela: "U čitavu izvedbu posla bilo je uključeno i Ministarstvo obrane Republike Slovenije, kako je u razgovorima stalno tvrdio Ivan Draušbaher, direktor prvooptužene stranke. Dio razgovora u vezi s dobavljanjem oružja bio je obavljen kod drugooptužene stranke u Ljubljani, u kojima je sudjelovao Ludvik Zvonar, republički savjetnik zaposlen u Ministarstvu."

O AUTORIMA

Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.

Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara