Ekskluzivno na Indexu (7) - Tko je zarađivao na ratu u bivšoj Jugoslaviji: Čermakov pomoćnik Zagorac sam je sebi odobrio podizanje deviza

Foto: Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države"

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.

"U Središnjem vojnom arhivu Republike Hrvatske u kojem je pisac ovih redova radio šest godina i isto toliko istraživao pisanih tragova je zanemarljivo malo, kao da je oružje i streljivo palo s neba.
Ova knjiga govori da to nije tako, već da je postojao sustav za trgovinu oružjem iz Slovenije prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini".
, Iz stručne recenzije, dr. sc. Davor Marijan

> Uvod: Tako je započelo

> Drugi dio: Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu

> Treći dio: Borovnica i specijalna brigada za trgovanje oružjem

> Četvrti dio: Vražji kamen za vrašku zaradu Viatora

> Peti dio: Ložnica, riznica oružja, i fatalne političke tajne

> Šesti dio: Velenjski trgovci u Zadru: oružjem po četnicima, sudom po lihvarima

Sedmi dio: Noćna krađa dokumenata u Ljubljani i "Vukina Express"

Ljubljana, 4. studenog 1991. Trgovac svinjama zaželio se morske hrane. Odvezao se u Trnovski pristan uz Ljubljanicu, u popularnu gostionicu Alkar, poznatu po bogatom izboru morskih jela. Bila je to jedna od praznih i kišnih jesenskih večeri, kad se nad ljubljanskom kotlinom spusti magla te se čovjeku više nikuda ne mili. Upravo tako neraspoloženo osjećali su se dvojica hrvatskih policajaca u pratnji gladnog čovjeka, Darko Skrbeta i Stipe Poljak. Zato su radije ostali svatko u svojoj sobi motela Grosuplje. Ispruženi na krevetima mrko su gledali zadnje vijesti HTV-a o ratu u Hrvatskoj: "Jugoslavenska vojska i danas je nemilice granatirala Osijek, Vinkovce… Vukovar… ogorčena borba za svaku kuću… borba prsa o prsa… Branitelji Nuštra odbili napad JA i srpskih paravojnih postrojbi… Opća neizvjesnost u sjevernoj Dalmaciji… nastavak sukoba u okolici Zadra… Dubrovnik se neće predati, u grad stižu pojačanja iz svih dijelova Hrvatske…"

S ratom na televiziji, tjeskobom u srcu i nemirom u glavi, Darko i Stipe su zaspali. Njihov nadređeni Josip Vukina nije imao tih briga. U gostionici uz Ljubljanicu pomno se posvetio kasnoj večeri. Dok je ispijao zadnje kapi vina, konobar je u zadnjim sobama gasio svjetla. Brzo je platio račun i ogrnuvši se kaputom krenuo prema automobilu, bijelom volkswagen golfu zagrebačke registracije. Za manje od pola sata stigao je pred motel u Grosuplju. Ugasivši motor posegnuo je na stražnje sjedalo za crnim rokovnikom, koji je na službenim putovanjima uvijek nosio sa sobom. Ništa nije napipao. Kad je upalio svjetlo u autu, ugledao je prazno sjedalo. Pretraživao je po podu i ispod sjedala, ali rokovnika s priloženim kalkulatorom i svežnjem dokumenata nije bilo. No, vidio je da su "klinovi" stražnjih vrata u položaju otključano. Oko ponoći Josip je probudio pratnju. Zajedno s Darkom požurio je natrag u ljubljanski predio Trnovo, pred gostionicu Alkar, gdje je auto stajao. Pregledali su okolinu u nadi da je počinitelj, ne našavši novac, možda rokovnik i papire naprosto bacio. No, bez uspjeha.

U tom crnom rokovniku bile su razni reversi za vojnu opremu štabova Teritorijalne obrane iz Maribora, Ptuja i Slovenske Bistrice, kao i tri nepotpisane fakture hrvatskog Ministarstva obrane, osobne zabilješke, popis opreme i izdanog novca za tu opremu te posjetnice direktora Petrola i direktora Slovenskih željeznica. I, što je najvažnije: nestao je dokument s oznakom "strogo povjerljivo" – potvrda o plaćanju 321 000 njemačkih maraka. Potpisali su je povjerenik hrvatskog Ministarstva obrane Josip Vukina i pomoćnik ministra obrane Andrej Lovšin.

Osim dokumenata nedostajala je još jedna sitnica. Policajci su je identificirali kao ribički štap marke Viking, a kriminalisti kao sklopiv biljarski štap. U vozilu su ostali svi drugi predmeti, uključujući i mobilnu radiostanicu marke Motorola. Bilo je rano ujutro, oko tri sata. Darko je jedva stajao na nogama. Ipak su još otišli u prostorije Ministarstva obrane u Župančičevoj ulici 3, gdje pospani dežurni časnik nije znao što da radi s noćnim gostima. rokovniku nije znao ništa. Na njihove molbe pogledao je u Lovšinov ured, gdje su popodne imali sastanak, ali tamo nije našao nikoga tko bi im mogao pomoći. Zato je Hrvate uputio u stalnu službu policije u Kidričevoj ulici, odakle su poslani u policijsku postaju Ljubljana Vič. Policajci su ih počeli ispitivati. Vukina je iz minute u minutu odgovarao sve nepovezanije, na trenutke i smušeno. Na kraju se nije znalo je li do krađe došlo ispred motela Grosuplje ili kod gostionice Alkar u Ljubljani.

Kriminalisti su kod pregleda okradenog automobila našli važan trag. Bila je oštećena plastika ispod brave na prednjim desnim vratima. S obzirom da se radilo o neznatnom prorezu, smatrali su da je počinitelj otvorio vrata golfa tako da je između plastike i lima provukao tanak izvijač. Time je otpustio jezičac u bravi, a u unutrašnjosti vozila, kod kontaktne brave, odlomio je plastiku. Vrlo je vjerojatno da se radilo o profesionalcu koji je temeljito obavio svoj posao. Materijalna šteta nije bila velika; procijenjena je na 15 000 tolara. Počinitelja ili naručitelja očigledno je više zanimao sadržaj dokumenata. Vukina se u razgovoru s kriminalistima jadao da može doći do teških komplikacija ako dokumenti procure u javnost. Time bi nastala velika šteta za obje države, jer su na tim papirima navedeni podaci o količini vojne opreme koju je Hrvatska dobila od Slovenije. U dnevnom izvještaju dežurni su policajci zabilježili provalu u automobil pred ugostiteljskim lokalom Alkar, ali su informaciju posebno označili oznakom "nije za objavu".

Josip Vukina je za prodavače oružja u Sloveniji bio jedan od najvažnijih hrvatskih kupaca. Zaposleni u Ministarstvu obrane potvrdili su kako je upravo "Joža" bio onaj koji je najčešće dolazio po oružje. Tada je imao jedva trideset i pet godina. Odrastao je u zaseoku Kačkovec kod Klanjca u Hrvatskom zagorju, nadomak granice sa Slovenijom. Izučio je zanat vodoinstalatera, ali nije bio dugo u tom poslu.

Mnogi se Zagorci sjećaju kako je na poljoprivrednim sajmovima uspješno trgovao domaćim životinjama, najviše svinjama. Kažu da je inače bio dobrodušan, ali kao pregovarač tvrd i nepopustljiv. Tu svoju osobinu u vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj dobro je unovčio u pregovaranjima oko kupnje oružja u Sloveniji. Karakteristični zagorski dijalekt i ime Josip, baš kao i njegov slavniji zemljak iz obližnjeg Kumrovca, bili su njegovi zaštitni znakovi. Nabijena stasa, visok malo više od metar i pol, obično je bio nasmijan. Takvog se sjećaju i zaposleni u VI. upravi u Ministarstvu obrane.244 243 Dnevni izvještaj OKC-a Ljubljana, sastavili Zvone Šuligoj i Miran Klavora, "Vukine mi je više puta bilo žao, dok je gladan i žedan čekao na audijenciju kod Lovšina. Mi u upravi za logistiku pobrinuli smo se barem toliko, da nije bio gladan i žedan. Često su ga pratili problemi, ovakvi ili onakvi",245 opisao je njegove dolaske Ludvik Zvonar, koji je do listopada 1991. u ministarstvu vodio logistiku, odnosno II. upravu. Kasnije ju je preuzeo Jože Zagožen.

Vukina je na početku rata bio vojni zapovjednik općinskog štaba Teritorijalne obrane Varaždin te je u Sloveniji najprije nabavljao oružje za varaždinski sektor. Kasnije je u ime hrvatskog Ministarstva obrane nabavljao i za mnoga druga područja u Hrvatskoj, pa i za vukovarske branitelje. S obzirom na svoj položaj, novac je dobivao neposredno od hrvatskog Ministarstva financija. To dokazuje potvrda datirana 26. veljače 1992., kada je preuzeo 140 000 njemačkih maraka. Osobno je posvjedočio kako mu je sredstva odobrila Vlada, a da je novac dobio neposredno od Privredne banke Zagreb.

Uistinu je imao takav utjecaj da je mogao usred noći probuditi ministra financija Jozu Martinovića i zatražiti od njega da mu za sljedeće jutro pripremi tri milijuna maraka gotovine.

Vukina je bio jedan od najpouzdanijih ljudi Vladimira Zagorca i Ivana Čermaka.

O njegovom poslovanju rječito svjedoče raspoloživi dokumenti iz obiju država. Utjecajni pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška, general Ivan Čermak, uputio je 6. siječnja ministru financija Martinoviću "zahtjev za osiguranje financijskih sredstava za kupovinu materijala za potrebe Ministarstva obrane". Martinoviću je dao na raspolaganje samo jedan dan. Naime, do 7. siječnja trebalo je osigurati "milijun maraka za Josipa Vukinu, 345 000 maraka za Vladimira Zagorca i 70 000 maraka za Ivana Piplicu".

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vukina je tih dana bio vrlo zauzet. S dva kamiona s prikolicom, koja su imala mariborske registracije, užurbano je kružio od vojnih skladišta u Sloveniji do bojišta u Hrvatskoj. Tog dana, kad mu je bilo pripremljeno milijun maraka, napunio je oba kamiona. Ministar obrane Janez Janša toga je dana dozvolio izvoz 1500 automatskih pušaka kalašnjikov i 1,5 milijuna metaka za njih. Otvaranje granice za kamione Josipa Vukine naručio je direktor VIS-a Miha Brejc.253 Kamioni su prešli granicu u 22 sata.

 

Kamioni s mariborskim tablicama vratili su se na slovensku stranu već sljedećeg dana, održavajući nadalje "redovitu liniju za oružje". 8. siječnja 1992. ministar Janša potpisao je novu izvoznu dozvolu. Ovaj put za milijun metaka kalibra 7,62 milimetra i 9000 vojničkih kaciga.

Usklađene radnje odvijale su se i na hrvatskoj strani. Čermakov pomoćnik Vladimir Zagorac potpisao je nalog ministru financija Martinoviću "za isplatu financijskih sredstava od 1 000 000 maraka u gotovini Vladimiru Zagorcu za kupovinu materijala za potrebe Ministarstva obrane".

Čuveni hrvatski general i kasnije zatvorenik odobrio je, dakle, dozvolu za podizanje deviza samome sebi. Tih dana početkom siječnja 1992. s jedne strane granice bio je odobren izvoz 2,5 milijuna metaka i 1500 pušaka, dok je s druge strane za kupovinu oružja bilo pripremljeno dva milijuna maraka gotovine. Dva krcata kamiona prešla su slovensko-hrvatsku granicu 8. siječnja u 23 sata, da bi se 9. siječnja u pratnji trgovca iz Hrvatskog zagorja vratila da obave još jedan prijevoz. Za dva dana, 11. siječnja, priča se ponovila.257 Tako je vozio "Vukina Express". Osoba od povjerenja hrvatskog Ministarstva obrane ujesen 1991. i početkom 1992. organizirala je i niz transporta oružja s po deset i više kamiona. Popularni "Joža" bio je u slovenskom Ministarstvu obrane tako redovit gost, da se neki čak mislili kako je zaposlen u VI. upravi. Priča s provalom u njegov automobil, čime je netko želio prikriti profitabilno poslovanje, u međuvremenu se nastavljala.

"Novčane transakcije odvijale su se na temelju ugovora. Veći broj poslova s oružjem između Slovenije i Hrvatske proveden je preko računa. U slučaju koji je vidljiv iz ukradenog dokumenta radilo se o gotovini, o 321 000 maraka i nešto sitniša", sjeća se Vukina tri i pol godine nakon događaja u razgovoru s kriminalistima.258 Radilo se o ugovoru sklopljenom između dva ministarstva obrane. Hrvatsko je u tom slučaju zastupao on sam, a slovensko Andrej Lovšin. Sjećao se kako je u ugovoru pisalo da je Lovšinu spomenuti iznos već plaćen. Na saslušanju je više puta naveo kako kopije ukradenog dokumenta i ostalih dokumenata o poslovima sa Slovenijom čuva na sigurnom "na najmanje tri mjesta".

Ta 321 000 maraka i nešto sitniša predstavljala je djelomični iznos za kupovinu raketa kalibra 128 milimetara, za granate kalibra 130 i 100 milimetara i još nekoliko mina iz skladišta Ložnica. U ovom su se slučaju službenici slovenskog ministarstva pokazali velikodušnim i zahvalnim prodavačima. Na spomenutu robu dali su dvadeset i pet posto popusta, jer su saznali da je namijenjeno pukovniku Karlu Gorinšeku, Slovencu oženjenom Hrvaticom, koji je tada bio zapovjednik operativnog područja Osijek. Visinu popusta Vukina je potvrdio, a prema riječima službenika Vome, dvadeset i pet posto popusta predstavljalo je oko dva milijuna njemačkih maraka; to je bila pomoć njegovoj vojsci i ujedno plaća za uslugu. Naime, kad je u razdoblju između 1990. i 1991. godine polazio Školu narodne obrane u Beogradu, Gorinšek je slovenskim obavještajcima predao podosta korisnih dokumenata i informacija, koje su bile korisne u borbi protiv jugoslavenske armije.

Velika količina streljiva koju je krajem listopada na područje Osijeka dovezlo više od dvanaest kamiona, bila je, dakle, prodana za osam milijuna maraka. Uzimajući u obzir najniže, proizvodne cijene kojima je baratao Crest, vrijednost te dvije pošiljke može se procijeniti na samo 1 293 000 maraka. Josip Vukina postao je ujesen 1991. savjetnik ministra obrane, a zatim i zapovjednik "Zapovjedništva stana". Dobio je čin brigadira.

"U poslu su bili i ljudi koji su djelovali mimo hrvatskog Ministarstva obrane. To su bili razni predstavnici hrvatskih općina. Vidio sam ih u Sloveniji i o tome izvijestio ministra. Tada smo nastojali centralizirati nabave oružja, da bi se sve odvijalo na razini ministarstava i da sve bude lijepo jedinstveno evidentirano. Imao sam izuzetno uređenu dokumentaciju o tim poslovima. Izvještaje o kupovinama slao sam našem Ministarstvu financija, zajedno s tečajnim razlikama. Samo obračunavanjem tečajnih razlika uštedio sam Hrvatskoj po približnoj ocjeni gotovo pola milijuna njemačkih maraka", posvjedočio je kriminalistima u travnju 1995. I sami prodavači u Sloveniji primijetili su kako Hrvatska ne uspijeva obavljati kupovine iz jednog centra. Pojedini krizni štabovi u regijama, županijama i općinama izbjegavali su vladu u Zagrebu. Najizrazitiji primjer za to bio je Vukovar. Prije sudbonosnog pada obrane grada, bezobzirni hrvatski mešetari oružjem su oružje, namijenjeno obrani grada, radije preusmjerili Hrvatima u Hercegovinu.

"Za naoružavanje branitelja Vukovara bio je zadužen Ferdinand Jukić. On je bio Vukovarac, ali i dvostruki ili čak trostruki hrvatski agent. Preko njega se prelijevalo najviše sredstava za naoružavanje grada. A zatim nije bilo ni novca ni oružja. Hrvatski državni vrh znao je za Jukićeve malverzacije, ali ih je dopuštao i po svemu sudeći čak poticao."

Jukić se obogatio. Između ostalog, kupio je poznatu hrvatsku tvornicu pića Badel 1862, ali se i tu upleo u nečiste poslove, zbog čega je bio i osuđen. U medijima je govorio kako je oružje "po paprenoj cijeni kupovao i od Janeza Janše".

Ujedno se hvalio kako je trgovao s Željkom Ražnatovićem Arkanom, kojeg je prije mnogo godina upoznao u Njemačkoj. Ferdinand Jukić je u filmu o Vukovaru pod naslovom Poslednji rez266 rekao i ovo: "Prvo oružje koje sam ja u nekoj većoj količini nabavio bilo je oružje iz jednog vojnog skladišta iz Batajnice – desetak kamiona dupkom smo napunili – to se platilo zaplijenjenim srebrom i zlatom iz Županijskog suda u Osijeku."

Izjave otkrivaju kakva je pomutnja vladala na hrvatskim bojištima i koliko su bili isprepleteni interesi zaraćenih strana, koje su prije toga više desetljeća složno živjele u zajedničkoj državi. I svjedoci na slovenskoj strani primijetili su kako je, nakon što je oružje bilo poslano na sigurno preko slovensko-hrvatske granice, u Hrvatskoj često dolazilo do sporova po pitanju na koje bojište ga poslati.

O AUTORIMA

Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.

Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara