Foto: Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države"

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.

Peti dio: Bugarska veza - državno poduzeće Kintex

Počelo je u bugarskoj luci Burgas jedanaest dana prije službenog proglašenje neovisnosti Slovenije. Toga dana, 14. lipnja 1991., isplovio je danski kapetan Martin Olsen. Brod Herman C. Boye sa sedam članova posade prevozio je opasan teret, a mornari na njemu imali su težak zadatak. Morali su izbjeći nadzor. Na brodu je, naime, bila krijumčarena roba. Sudbina europskog naroda koji je htio osnovati svoju državu uvelike je ovisila o tome hoće li roba stići do svog cilja. U šesnaest kontejnera, dugačkih po dvadeset stopa ili nešto više od šest metara, bilo je složeno 5156 drvenih sanduka zajedničke težine 193 tona. U izvornoj je dokumentaciji inače pisalo da je pošiljka namijenjena Perzijskom zaljevu. Roba je službeno označena kao "posebna oprema" namijenjena policiji Ujedinjenih Arapskih Emirata, naručilo ju je navodno tamošnje ministarstvo unutarnjih poslova. No, "oprema" je putovala drugamo. Posredničko poduzeće Stalleker iz Beča je, naime, predvidjelo da će brod pristati u Kopru. Odatle bi kontejnere kamionima odvezli preko graničnog prijelaza Šentilj u Austriju, odakle bi krenuli prema prijestolnici Emirata Abu Dhabiju. Zapravo je konačni cilj bila Slovenija, tada još dio Jugoslavije.

"Glavna pošiljka već je bila na putu. Dani i noći od 10. lipnja nadalje kad bi trebala doći vukli su se kao mora", u memoarima je zapisao ministar obrane Janez Janša. "Očekivali smo kako komunikacijsku opremu (operacija 'Kanal'), tako i oružje i streljivo (operacija 'Bor'). Pošiljka je kasnila. Svakog dana su se nizali novi zapleti." U šesnaest kontejnera s broda bilo je vojno oružje i streljivo. Najviše, barem 5000, bilo je automatskih pušaka AK-47 kalašnjikov. Uz to je bilo više od 3,2 milijuna metaka i 52 lansera tri vrste s 322 rakete za protuoklopnu borbu i protuavionsku obranu. Među sanducima je bilo i 2000 pištolja za velenjsko poduzeće Orbis. Prva službena pošiljka oružja za Sloveniju koštala je 7,8 milijuna njemačkih maraka, pištolji nisu ubrojeni u iznos. Danski brod je u Kopar doplovio 20. lipnja 1991. rano ujutro. S njega su odmah istovarili kontejnere, ali potom se zakomplici- ralo. "Imamo problema s primateljima jer nitko ne zna za teret", brodaru je u Kopenhagen javio kapetan. Nesporazum su riješili službenici granične postaje policije u Kopru, Mirko Slukan i voditelj Uprave za unutarnje poslove, Dušan Moljk, koji su u poduzeću Mediašped Škofije naručili špedicijske poslove.U koparsku luku uskoro se dovezlo osam velikih kamiona. Pet ih je bilo iz poduzeća Viator, tri iz Interevrope. Odjednom su se pojavili i policijski specijalci pod zapovjedništvom Vinka Beznika i pripadnici specijalne brigade Moris koji su kamione otpratili do cilja. No, to nije bila ni Austrija ni Abu Dhabi, nego zatvoreno područje Kočevske Reke i sigurna zavjetrina vojnih specijalaca pod vodstvom Antona Krkoviča. Još je uvijek postojala opasnost da oružje preduhitre sigurnosne snage JNA koje su vrebale na takve pošiljke. Zato je veselje po dolasku naručenog oružja u Kočevsku Reku bilo toliko veće.

"Kod dubinskog osiguranja sudjelovali su 3. pokrajinsko zapovje- dništvo Teritorijalne obrane i dio 5. pokrajinskog zapovjedništva TO-a skupa s 893 pripadnika. U taj broj policajci i pripadnici tajnih službi nisu ubrojeni", opisao je osiguranje prijevoza kopnom u izvještaju ministru obrane Jelku Kacinu Ludvik Zvonar. Tako je 21. lipnja završila operacija Bor. Tjedan dana kasnije u Sloveniji su izbili prvi ratni sukobi.  U luke na istočnoj obali Jadrana, posebice u Hrvatskoj, brodovi s oružjem dolazili su i prije spomenute pošiljke. Među najvećim dobavljačima bila je Bugarska. O tome su izvještavali i beogradski mediji, iako je službena Sofija to nijekala. Plaćanje za teret na brodu Herman C. Boye bilo je izvršeno preko bečkog poduzeća Stalleker, a upletena je bila i austrijska vlada. "Posebno su se u pomoći iskazali neslužbeni predstavnik austrijske vlade Manfred Hofer i predstavnik Vlade Republike Bugarske", u izvještaju je u ožujku 1994. zapisao ministar obrane Janez Janša.

Isti je brod 11. kolovoza ponovo uplovio u koparsku luku. Iz Varne je dovezao 509 tona ili 407.240 zaštitnih maski porijeklom iz bivšeg Sovjetskog Saveza. Iz te bugarske luke je 21. listopada 1991. brodom Scotiau sedamdeset i devet kontejnera došla najveća pošiljka oružja. Među njima su bila i "tri kontejnera odjeće, brašna i konzervi i jedan kontejner oružja namijenjen neposredno Hrvatskoj." Više desetaka kamiona bilo je potrebno da se teret preveze do cilja – u uporište brigade Moris u Kočevskoj Reki. Tamo su, prema carinskim dokumentima, u šest konvoja dovezena najmanje šezdeset i tri kontejnera. To je potvrdio i zapovjednik specijalne jedinice Vinko Beznik, a Ludvik Zvonar je u izvještaju ministru obrane Jelku Kacinu naveo da su oružje dovezli u vojarnu Šentvid kod Ljubljane. Scotia je dovezla 29.217 automatskih pušaka AK-47 kalašnjikov, nešto više od 24 milijuna metaka za njih i skoro 800.000 metaka za pištolje makarov. Osim toga, tu je bilo još nešto drugog oružja i vojne opreme. Teret je službeno naručilo ministarstvo obrane Maroka, a kao vlasnik je bilo navedeno poduzeće Cenrex iz  Varšave. Oružje je bilo deklarirano kao "tehnička roba prema ugovoru 96633/1/0021/1". Broj ugovora 96633 pojavljuje se i u drugim sumnjivim oružarskim poslovima poljskog poduzeća Cenrex.

Republički savjetnik Ludvik Zvonar bio je dva tjedna prije dolaska broda iz Bugarske prilično uznemiren. Hrvati su ga tražili zbog nabave oružja, posrednik za kupovinu oružja u inozemstvu Nikolaj Oman nije mu se javljao već dva dana. Na kraju je 8. listopada 1991. uspio uspostaviti vezu. Kad se Oman javio, Zvonar je ljutito započeo: "Ljudi me ovdje puškama ganjaju, a tebe nema! Dogovorili smo se da će stvar biti sređena do kraja tjedna, do sada još uvijek nije ništa. Prošlu noć su kod mene bili Hrvati. Prijetili su mi da će mi zapaliti kuću jer oružje još nije došlo." Oman ga je pokušavao smiriti: "'Pošta' je na putu i sada plovi. Ne mogu brže nego što ide." "Ministar ludi. Obećao si da ćeš u subotu biti u Ljubljani, a nisi došao", odgovorio je Zvonar. Istovremeno mu je naručio da još iste večeri dođe k njemu na Brdo kod Kranja, da će zajedno otići kod ministra obrane Janeza Janše. Oman je ponovo htio smiriti sve lošije raspoloženog Zvonara kojeg je brinulo "dvadeset milijuna dolara i više", kako je sam napomenuo. Oman: "Samo još malo strpljenja, jer to je ta velika". Zvonar: "Ministar želi vidjeti svoj novac!" Oman: "Za novac ne brini. Ja ću biti onaj koji će izgubiti, a ne on".

Dva tjedna kasnije željno očekivani brod s "tom velikom" pošiljkom došao je u Kopar. Stigao je 21. listopada i već sljedećeg dana oružje je bilo u Kočevskoj Reki. Toga dana oko jedan poslijepodne Oman je nazvao telefonski broj poduzeća Scorpion u Beču. Javio se Konstantin Dafermos. Razgovor je snimio VIS. Oman: "U tajnoj sam bazi kamo sam se helikopterom dovezao s ministrom. Sinoć je bilo toliko svega da nismo mogli sve pregledati. Znaš li u kojem su kontejneru rakete?" Dafermos: "Raketa nema. Poslat ću ih prekosutra i na drukčiji način. Na izbor imam i puno drugoga. Najhitnije je da danas dobijem novac." "Po koliko komada je u kontejnerima?" "Dobili ste sedamdeset i devet kontejnera i u njima je po 35, 25 i jedan milijun. Sve piše na računu", objasnio je Dafermos.

Dva dana kasnije, 24. listopada, VIS je ponovo prisluškivao više telefonskih razgovora između upletenih. Iz njih je moguće razabrati da je u preprodaji oružja važnu ulogu imao ministar obrane Janez Janša. Iz prvog je razgovora vidljivo da je hrvatski potpukovnik Ivan Bećir preuzeo svoj dio oružja s broda, drugi hrvatski časnik Josip Vukina ne. Oružje nije dobio, unatoč tome što je kod sebe imao gotovinu u iznosu tri milijuna njemačkih maraka. "Edo" iz republičkog štaba Teritorijalne obrane rekao je Zvonaru da Vukina oružje nije dobio zato što je posao bio vezan uz kupovinu zaštitnih maski, ali ga je Zvonar ispravio: "Nije vezano uz maske, nego 'blue pipe'. Nazvat ću ministra i poslije Vukinu." "Blue pipe" je u transkriptu razgovora pogrešno napisano. U biti se radi o britanskom protuavionskom sustavu Blowpipe koji je Hrvatima po paprenim cijenama nudio Nikolaj Oman.

Nekoliko minuta kasnije Zvonar se telefonom javio Elu Rijavcu: "Razgovarao sam s ministrom. Poslat će faks sa cijenama i navesti koliko streljiva da bude tamo. Čekam još samo Nika da sastavi i potpiše."

Niko je bio nadimak Nikolaja Omana. Toga dana, 24. listopada popodne iz središta Ljubljane ga je nazvao Josip Vukina. "Imam velikih problema. U jedan poslije ponoći sam probudio ministra financija Jozu Martinovića koji je djelovao dalje i dao novac. Donio sam novac, a pripremljeno, odnosno natovareno nije ništa." Oman: "Mi smo napisali faks i dogovorili se s ministrom. Savjetujem ti da pričekaš i podigneš. Cijena je onakva kakvu smo dogovorili, devedeset i pet po komadu i sto osamdeset za… To odnesi dolje i na temelju toga ćeš dobiti uplatu za 'blue pipe'." Za pola sata je Vukina, kojeg su u međuvremenu potajno nadzirali slovenski kriminalisti, opet nazvao Omana: "Dobio sam faks, ali cijene streljiva nisu onakve kako smo dogovorili. Dogovorili smo se za sto osamdeset, a ne za sto devedeset." "To je za neku proviziju", otvoreno mu je priznao Oman. Visina provizije i podatak tko ju je zaračunao nisu poznati.

Unatoč tome iz transkripata telefonskih razgovora vidljivo je da je Slovenija oružje koje je nabavljala u inozemstvu preprodavala u Hrvatsku. Upleteni su pri tome zaračunavali provizije. Ministar obrane je sudjelovao u određivanju cijena i sadržaja pošiljki oružja koje su bile namijenjene preprodaji. "Kod preuzimanja oružja u svim nabavama bio je prisutan ministar obrane Janez Janša", napisao je Zvonar.  Slovenske trgovce oružjem konkurencija je veoma smetala i činili su sve da je onemoguće. O tome govori slučaj manje pošiljke oružja koja je u Kopar stigla 8. prosinca 1991. brodom Aghia Akcija Jug – operativna kontrola, izvještaj odjela za posebne operativne uloge, br. 146/91, UKS MNZ-a, Ljubljana, 24. listopada 1991.  Isto.  Izvještaj republičkog savjetnika u Ministarstvu obrane Ludvika Zvonara ministru obrane Jelku Kacinu, MO, Ljubljana, 21. rujna 1994.

Varvara iz bugarske luke Varna. Teret je bio namijenjen Hrvatskoj, posao je organizirao Ernest Škravan iz poduzeća Global Trade u Münchenu. Na brodu je bilo dvjesto četrdeset i osam drvenih sanduka, deklariranih kao tehnička oprema.

Kad su sljedeći dan kamioni s oružjem krenuli iz luke, odmah su se našli pod nadzorom približno dvadesetak pripadnika jedinice za praćenje Sigurnosno-informativne službe. "Pratitelji" su više sati vrebali u okolici luke Kopar i čekali svoj plijen. U međuvremenu su se nekoliko desetaka kilometara dalje pripadnici specijalne jedinice policije rasporedili u zasjedi. Približno trideset ih se u punoj bojnoj opremi, s kacigama, pancirnim prslucima i zamaskiranih lica, posakrivalo u šumu i grmlje uz glavnu cestu blizu Črnog Kala, koji obalu povezuje s unutrašnjošću. Cesta je na dijelu klanca duboko uvučena u živu stijenu. Tamo je i blagi zavoj udesno, s desne strane ceste zaustavna traka s manjim odmorištem. Uskoro su radioveze između "pratitelja" oživjele. Specijalci su primili obavijest da im se plijen približava. Kamioni s registar- skim oznakama Slavonskog Broda bučnim su motorima zagrizli u klanac. Vozači su, ne sluteći ništa loše, vozili prema Hrvatskoj. Jedan je imao natovarena dva šestmetarska kontejnera, drugi jedan. No, zbog razlike u težini razdaljina među njima se povećavala, tako da je teži uskoro zaostao više od sto metara. Baš su to htjeli oni koji su čekali u zasjedi. Akciju zapljene kamiona vodio je Rafael Mohorko, koji je 1991. godine u VIS-u bio voditelj sektora za borbu protiv terorizma. Zadaća sektora bila je sprječavanje terorizma i svih drugih oblika nasilnog političkog djelovanja u državi. Među ostalim je sprječavao naoružavanje paravojnih i stranačkih formacija. Imao je zahtjevnu zadaću jer je morao nadzirati teritorij na kojem se tada odvijala živahna trgovina oružjem. "Da ih zaustavimo?" pitao je vođa ekipe policijskih specijalaca Janez Košir. "Pričekajte".

Prvi kamion polako je prošao pored zasjede i nestao iza zavoja. Vođa specijalaca je začuđeno promatrao. Kad se nakon nekoliko trenutaka pojavio drugi kamion, vođa operacije dao je znak za akciju. Naoružani specijalci iskočili su iz grmlja. Nekoliko ih je oružje uperilo u kabinu, a iznenađeni vozač i njegov pratilac nisu se opirali. Specijalci su opkolili kamion i usmjerili ga prema odmorištu na cesti, a vođa operacije odlučno se uputio tamo. U dvama kontejnerima našli su tisuću automatskih pušaka AK-47 kalašnjikov, lansirne rampe za protuoklopno oružje i mjerne naprave. Drugi kamion su prestigli na odmorištu Barje na autocesti u blizini Ljubljane. U njemu je bilo trideset protuavionskih raketa Strela 2M i 750 kumulativnih protutenkovskih mina. Hrvatske vozače i njihovi pratioce su zadržali. Prijetili su im kaznenim progonom zbog krijumčarenja oružja. No, pritvoreni hrvatski državljani tvrdili su da se radilo o zakonitoj pošiljci i da su se o njoj dogovorili slovenski i hrvatski državni vrh. U međuvremenu su o zaplijenjenom teretu počeli razgovarati na višoj razini. Oružje koje je iz Bugarske došlo u Kopar i bez dozvole prolazilo Slovenijom, trebalo je, naime, spasiti jer ga je Hrvatska hitno trebala za svoju obranu.

Još istog dana, 9. prosinca, prvi je posredovao pomoćnik hrvatskog ministra obrane i siva eminencija hrvatskih tajnih službi, brigadir Josip Perković. Najprije je telefonom nazvao vodeće u VIS-u, a potom je Ministarstvu obrane poslao telefaks. "Obavještavamo vas da su s broda u Kopru istovarena tri kontejnera. U njima je oružje namijenjeno području Slavonskog Broda. Pri organizaciji posla sudionici se nisu držali predviđenih dogovora, zato teret nije bio unaprijed najavljen slovenskim ministarstvima obrane i unutarnjih poslova. Unatoč tome vas molimo da prihvatite našu ispriku i omogućite tranzit robe preko vašeg teritorija", napisao je Perković.

Ali to nije bilo dovoljno. Zato se sljedećeg dana, 10. prosinca 1991., pismom Janezu Janši obratio i hrvatski ministar obrane Gojko Šušak. "Nesporazum je nastao na razini pomoćnika koji se nisu pravo- vremeno javili. Roba u kontejnerima – 90 sanduka pušaka AK-47 kalašnjikov, 16 sanduka lansera RPG-7, 125 sanduka raketa za njih, dva sanduka lansera Strela 2M i 15 sanduka raketa – pripada Ministarstvu obrane Republike Hrvatske. Molimo vas da ih pustite dalje. Iskoristit ću ovu prigodu da u ime Hrvatske i svoje vlastito ime izrazim zahvalnost za sve što radite i što ste do sada učinili za Hrvatsku. Nadamo se da ćemo u budućnosti imati priliku uzvratiti Sloveniji za prijateljstvo koje nam iskazujete u ovom za Hrvatsku vrlo teškom vremenu", napisao je ministar. Ubrzo nakon tog pisma slovenska je policija pustila pritvorene vozače i kamion s oružjem odvezao se prema Slavoniji.

Nekoliko godina kasnije slučaja zapljene kamiona sjetio se tadašnji direktor VIS-a Miha Brejc. Tijekom policijskog saslušanja u istrazi trgovine oružjem rekao je da poznaje dva slučaja kad su transporti bili zaustavljeni jer nisu bile sređene formalnosti. Posebno je nedostajao prijedlog Ministarstva obrane s potpisom Janeza Janše. Jedan od takvih slučajeva bio je u Črnom Kalu, povjerio je Brejc kriminalistima. I zapovjednik specijalne jedinice Vinko Breznik potvrdio je tu policijsku akciju.

Iako su kamioni s oružjem, dakle, 10. prosinca 1991., nakon posre- dovanja hrvatskih ministara kod slovenskih sugovornika, mogli nastaviti put, za vrijeme njihova stajanja dogodilo se nešto neobično. Dok su vozači bili pritvoreni, netko je zamijenio oružje. Umjesto dragocjenih protuavionskih raketa podmetnuto je lakše dostupno i jeftinije pješadijsko oružje. Nešto više o pokvarenom manevru je u razgovoru s kriminalistom 21. prosinca 1994. rekao Nikolaj Oman. "Jeste li prije tog posla zbog kojeg ste prekinuli suradnju imali još kakvih problema s Ministarstvom obrane?" pitao je kriminalist Drago Kos.

"Da. Sjećam se da je Slovenija u nekim prigodama strašno trebala rakete zemlja-zrak za koje sam znao da su u tom trenutku na putu brodom u Kopar za potrebe Hrvatske. Zato sam ministru obrane Janezu Janši predao teretni list tog broda. S njime bi s njega mogao pokupiti onoliko raketa koliko je trebalo Sloveniji. Ali Janša nije ništa napravio. Iz neugode je potom pomogao ministar unutarnjih poslova Igor Bavčar koji je organizirao da se zaustave kamioni s teretom i pritvore vozači. U vrijeme dok vozača nije bilo kod vozila, zamijenili su teret. Umjesto raketa, na vozila su natovarili pješadijsko oružje", rekao je Oman.  Iz bugarske Varne je sredinom siječnja 1992. doplovio i brod Hel. Njegov teret, koji su dovezli u zračnu luku Brnik, uzrokovao je velik raskol među slovenskim trgovcima oružja. Vlasnik robe ponovno je bilo poljsko poduzeće Cenrex, a izglednih "konačnih naručitelja" bilo je više nego kod prijašnjih pošiljki. Osim kraljevine Maroko, kao naručitelji su bili navedeni ministarstvo obrane Egipta i poduzeće Valex Trading iz Luksemburga.

Iz Bugarske je u jadransku luku vjerojatno doplovilo još više brodova, jer je država bila nekakvo logističko središte za trgovinu oružjem. Oružje s prvog broda Herman C. Boye koje je došlo u Sloveniju samo nekoliko dana prije osamostaljenja i imalo je u ratnim sukobima u lipnju 1991. vjerojatno odlučujuću ulogu, prodalo je bugarsko državno poduzeće Kintex. To poduzeće je za prikrivanje poslova posudilo različita papirnata poduzeća i posrednike. Jedan od njih bio je belgijski državljanin Geza Mezosy. On je 1989. godine u belgijskom gradu Grimbergenu osnovao poduzeće Eastronicom, a potom u Budimpešti poduzeće Technika. Kad mu je 1993. istekla licenca u Mađarskoj, oružarske poslove je preselio u Luksemburg. U svibnju 1993. američki je tjednik Forbes spomenuo Eastronicom i Gezu Mezosyja kao posrednike bugarskog poduzeća Kintex, koje je bilo osumnjičeno za kršenje embarga na izvoz oružja u bivšu Jugoslaviju. Po nalogu talijanskih tužitelja Mezosy je 2001. uhićen u Belgiji. Progonili su međunarodnu kriminalnu skupinu koja je devedesetih godina prodavala oružje na balkanska bojišta. Mezosy je na sudu oslobođen krivnje. "Zbog nemogućnosti prvog dobavljača da nam dostavi protua- vionske rakete, zamijenili smo ga", kraj suradnje u izvještaju je kratko opisao Ludvik Zvonar. Zato su se prihodi od prodaje oružja Sloveniji, umjesto u Bugarsku, od tada počeli slijevati u druge istoč- noeuropske države.

U Bugarskoj su se prodajom oružja bavile tajne službe, političari i biznismeni koji su se htjeli na brzinu obogatiti. U državi su na prijelazu iz komunizma u kapitalizam namjerno stvorili kaos, djelujući slično kao pripadnici organiziranih kriminalnih skupina. "U nacionalnoj sigurnosnoj službi nismo se osjećali dovoljno samo- svjesnima da bismo nadzirali trgovinu oružjem", priznao je Georgi Šmugarski, bivši vođa odjela za ekonomske poslove u bugarskoj protuobavještajnoj službi. "Kad sam 1995. počeo s radom, naslijedio sam kaos iz razdoblja 1992.-1994. Nered je bio namjerno uzrokovan i to zato da bi kriminalci mogli zaraditi novac. Nezakonita trgovina oružjem bila je toliko opsežna da je nismo mogli nadzirati. Nismo imali izvore informacija na carini niti od drugih službenika koji bi potajno radili za nas. Kako smo se mogli boriti protiv trgovine oružjem kad nismo imali informacija?" opisao je odnose nekadašnji protuobavještajac.

Iz Bugarske je na jugoslavenska bojišta dolazilo oružje koje je izrađivala tamošnja industrija oružja. Uslijed propasti komunizma i gospodarskog sloma, tvornice oružja hitno su trebale svaki posao u inozemstvu. Drugi izvor oružja, streljiva i vojne opreme bio je uvoz. Robu su uvozili iz drugih država, kao što su Poljska, Ukrajina i Pakistan te ga bez nadzora iznova izvozili. "Istina je da ponovni izvoz nije trebalo prijaviti. Za nešto takvo nismo trebali licencu jer smo državno poduzeće. Sve naše djelatnosti bile su pod nadzorom i prijavili smo sve ugovore koji su se odnosili na ponovni izvoz", praksu poduzeća Kintex predstavio je Anton Saldziiski koji ga je vodio od 1991. do 1997. godine.

Treći važan izvor za pošiljke oružja i streljiva bile su zalihe nekadašnje Sovjetske armije. Početkom devedesetih godina bilo je na bugarskom teritoriju sedam punih vojnih skladišta. Iz njih je nestalo osamdeset tisuća automatskih pušaka koje su završile na bosanskim bojištima. No, Bugarska nije izvozila oružje samo u Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Poprilično oružja primile su i susjedne Srbija i Makedonija. Tako je država prodajom zaraćenim stranama imala zajamčen dobitak i političku korist jer je mogla svakoj strani dati do znanja da joj je u najgorim vremenima međunarodnog embarga pomagala nabavom oružja. Pipci međunarodne trgovine oružjem, naravno, nisu se zaustavili u Bugarskoj. S dvjema lukama, povoljnim zemljopisnim položajem i popriličnim neredom u državnoj administraciji, Bugarska je bila samo jedna od pogodnih lokacija za velike poslove s oružjem. Veze preprodavača koji su dolazili iz vojnih tajnih službi europskih država bile su puno šire. Oružje iz Bugarske koje je došlo u Sloveniju naručivalo je osobito poljsko poduzeće Cenrex. To je poduzeće s neobičnom poviješću. U njemu važnu ulogu imaju tajne službe, a bugarska veza je u tijesnoj vezi s poljskom linijom.

 Ulomci iz prve knjige

> Uvod: Tako je započelo

> Drugi dio: Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu

> Treći dio: Borovnica i specijalna brigada za trgovanje oružjem

> Četvrti dio: Vražji kamen za vrašku zaradu Viatora

> Peti dio: Ložnica, riznica oružja, i fatalne političke tajne

> Šesti dio: Velenjski trgovci u Zadru: oružjem po četnicima, sudom po lihvarima

> Sedmi dio: Noćna krađa dokumenata u Ljubljani i "Vukina Express"

> Osmi dio: I u Sloveniji "za dom spremni"

Ulomci iz druge knjige

> Prvi dio: Od dinara i maraka do oružja, skupa s atentatima i albanskom mafijom

> Drugi dio: Preprodavačko čvorište u Beču: "Grk" Dafermos i družina

> Treći dio: Čermak i Zagorec bili su najvažniji kupci, a postali su najbogatiji generali

> Četvrti dio: Tajne bogatstva Čermaka i Zagorca, što je bilo sa Šuškom i Reihl Kirom?

O AUTORIMA

Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.

Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.