Foto: FAH, Index

TEMA Imunološkog zavoda već mjesecima puni rubrike svih hrvatskih medija. Posljednja je vijest da je Ministarstvo gospodarstva donijelo odluku da se ponuda koju je ponudila Visia Croatica d.o.o. (jedina pristigla ponuda) odbaci i ponovo krene u višemjesečni postupak prodaje Imunološkog.

Odluka Ministarstva posve je razumljiva s obzirom da je utopijski model kojeg je ponudila Visia Croatica u poslovnom smislu potpuno neozbiljan. VC nije ponudila ništa osim obećanja i dobre volje, a tako se poslovi ne sklapaju.

No ključna su pitanja kako je uopće došlo do toga da je Imunološki zavod propao, kako je došlo do toga da je po natječaju pristigla samo jedna ponuda, i zašto bismo uopće morali biti uzrujani zbog toga što jedno neuspješno poduzeće po svemu sudeći stavlja ključ u bravu?

Ekonomija 101: Zašto tvrtke propadaju?

Priča o propasti Imunološkog koju najčešće slušamo ide od prilike ovako. Imunološki zavod je jedna sjajna firma s vrhunskim proizvodima. Godinama su proizvodili vrhunska cjepiva i krvne derivate, po kvaliteti daleko iznad bilo čega uvoznog. I sve to uz pet do deset puta nižu cijenu! I onda je došao uvozni lobi (masoni, iluminati, židovi, pokvareni kapitalisti… izabrati po volji) i namjerno sabotirao naš Imunološki kako bi ostvarili prljavi profit na uvoznim maržama. I sada su Hrvati prisiljeni uvoziti cjepivo niže kvalitete po pet puta većim cijenama. Stoga je hrvatski nacionalni interes da Imunološki zavod opstane, obnovi se i vrati se u puni pogon. Kako nekidan reče ministar Vrdoljak, riječ je o “strateški važnoj državnoj instituciji”.

Pretpostavimo na trenutak da je ovo objašnjenje istinito. To bi značilo da smo imali tvrtku koja je razvila tehnolgiju nekoliko kopalja iznad svega do čega je došla svjetska farmaceutska industrija u proizvodnji cjepiva i derivata. Kada bi to zaista bilo tako, Imunološki zavod bio bi jedna od najbogatijih farmaceutskih tvrtki ikad: cijeli svijet stajao bi u listi čekanja kako bi došli do njihovih proizvoda. Kako bi onda uopće bilo moguće da takva tvrtka bankrotira i dovede se u situaciju da izgubi licence i ne bude u mogućnosti isplatiti plaće svojim radnicima?

U stvarnom svijetu tvrtke propadaju zbog toga što nisu u stanju izaći u susret potrebama krajnjih korisnika koji kupuju njihove proizvode. U ovom slučaju to su pacijenti, bolnice, zdravstvene institucije u zemlji i u svijetu. Nema tu nikakve mistike ni globalne urote. Smisao postojanja poduzeća jest zadovoljiti potrebe krajnjih kupaca - kada u tome podbaci, ide u stečaj i prestaje postojati.

Zašto prodaja Imunološkog nije uspjela, a vjerojatno i neće

U situaciji kakva jest, država se odlučila na prodaju Imunološkog - tako da nitko kasnije ne bi mogao reći da je država proglasila stečaj i dijelila otkaze. Međutim, kada država prodaje onda to nije isto kao kada recimo jedan čovjek prodaje drugom čovjeku automobil ili kuću. Normalna prodaja funkcionira tako da prodavač ponudi cijenu (ili izabere između više ponuđenih) nakon čega se sklopi ugovor kojim predmet ugovora prelazi u trajno vlasništvo druge strane. Po zaključenju ugovora, kupac stječe pravo kontrole nad onim što je kupio. Ali kada to radi država, onda “prodaja” izgleda tako da novi vlasnik zapravo ne stiče kontrolu nad onim što kupuje (tj. ne postaje vlasnik u pravom smislu riječi), već se prije kupnje mora obvezati na to da će stvar koju je kupio koristiti onako kako je to bivši vlasnik odredio.

Da bolje shvatimo apsurd te situacije, zamislite da sutra odlučite od nekoga kupiti stan, i da vam vlasnik kaže da će vam prodati stan samo ako prije toga sklopite ugovor kojim se obvezujete da idućih 20 godina nećete mijenjati raspored namještaja u stanu. Tko bi normalan pristao na nešto takvo?

Imunološki zavod ne treba žaliti ni spašavati

Na kraju se postavlja pitanje zašto bi itko žalio tvrtku koja nije u stanju poslovati s pozitivnom bilancom? Koju to korist društvo ima od pogona koji proizvodi nešto što krajnji kupci ne žele kupiti? Sigurno na svijetu ima boljih institucija koje su u stanju isporučiti barem jednako kvalitetna cjepiva po barem jednako visokoj cijeni. Što će nam onda Imunološki zavod, koji bi se uskoro mogao pretvoriti u još jednu proračunsku rupu bez dna?

A kada kažem da ne treba žaliti Imunološki, ne kažem da ne treba žaliti ljude kojima prijeti egzistencijalna ugroza zbog gubitka posla. Strašna je to stvar i nikako ne bismo trebali biti ravnodušni na tragične ljudske sudbine. Ali treba zadržati trezvenost i shvatiti da održavanje Imunološkog na aparatima zaposlenicima može donijeti samo kratkoročnu i lažnu nadu. Od firme koja nije u stanju pozitivno poslovati radnici ne mogu očekivati ni stabilan posao niti sigurne mirovine.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala