Foto: Hina

U OVOM trenutku, kada se vidi da stanje na Bliskom istoku ide s lošeg na gore, Sjedinjene Države trebale bi promijeniti smjer i prestati se kao "hiperaktivni žongler" miješati u svaku krizu na tom području, stoji u članku objavljenom ovaj tjedan u američkom časopisu Foreign Policy.

Umjesto da se ponaša kao "hiperaktivni žongler", Amerika bi jednom trebala napraviti korak natrag, odnosno "ozbiljno razmotriti ideju o tome da se cijela regija stavi niže na popis prioriteta", kaže autor, Stephen Walt profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Harvard, te dodaje da bi regiju trebalo pustiti da "jedno vrijeme sama rješava probleme". "A ako netko od njih želi pomoć, za to bi trebao platiti cijenu".

Kaos i nasilje rezultat miješanja i "dubokog angažmana"

Povijest je Sjedinjene Države trebala naučiti, drži autor, da američko miješanje stvari čini samo gorima. "Hvalevrijedni su ciljevi da imamo moralnu odgovornost pokušati okončati očite patnje na različitim mjestima, te da je strateški imperativ iskorijeniti terorizam i spriječiti da se proširi".

Međutim, upravo miješanje i stalni "duboki angažman" u regiji polučili su kao rezultat kaos i sektaško nasilje.

Walt kao primjer navodi da skupina Islamska država ne bi ni postojala da neokonzervativci nisu SAD slijepo uveli u Irak a Iran bi imao manje razloga razmišljati o nuklearnom oružju da nije gledao SAD kako pokazuju svoju snagu po regiji i izravno prijeti.

Među politikama koje autor sugerira jest da SAD prestanu s beskorisnim naporima da okonča izraelsko-palestinski sukob. "Bio sam protiv toga i u prošlosti, ali sada je očito da se ni jedan predsjednik ne želi suprotstaviti izraelskim pristašama ovdje u Sjedinjenim Država i učiniti američku potporu Izraelu uvjetnom. Dok se to ne dogodi, čak i napori koji imaju dobru namjeru neće uspijevati".

Upravo su "posebni odnosi" s Izraelom danas gorivo za antiamerikanizam u svijetu. Ako Izrael želi riskirati svoju budućnost stvarajući "veliki Izrael", neka to učini, sprječavanje takve tragedije nije ključni američki interes, drži autor.

Ne bi li bilo bolje, pita se, da se "Sjedinjene Države distanciraju od svih u regiji, i pripreme se intervenirati samo kada se radi o znatnom broju američkih života koji su u opasnosti ili u slučaju da postoji opasnost nečije regionalne dominacije". Naime, još od Drugog svjetskog rata Washingtonu je, u smislu strateških interesa, središnji cilj u regiji spriječiti bilo koju silu da dominira Perzijskim zaljevom, bogatim naftom.

Ne protive se akcijama koje su humanitarne

"Manje angažirana" politika gotovo sigurno bi problem antiameričkog terorizma, koji je uglavnom nasilna reakcija na američke politike, učinila manje ozbiljnim.

Autor ipak kaže da nije protiv limitiranih američkih akcija čija bi svrha bila isključivo humanitarna, poput izbacivanja paketa s hranom za manjine u Iraku kojima u protivnom prijeti sigurna smrt. Ali to nije "duboki angažman, "ja ne bih slao američke snage da dobiju bitku koju iračka vlada ili Kurdi ne mogu dobiti sami".

Bilo što se poduzme, teško će biti gore od onog što su Sjedinjene Države uspjele postići kroz posljednjih dvadesetak godina. "Osim ako Amerikanci nemaju mazohističku ovisnost prema razočaranju, sada bi bio idealan trenutak za dubinsko promišljanje", kaže Walt.

Napuštanje Bliskog istoka u ovom trenutku ostavilo bi ga u vrlo velikom neredu, ali to će biti slučaj što god Washington odlučio učiniti, zaključuje.