Gabrijela iz Poreča jedva preživjela: Ne daj Bože nikome ovakve bolnice

Gabrijela iz Poreča jedva preživjela: Ne daj Bože nikome ovakve bolnice

Foto: Facebook, Regional Express

LOKALNI portal Regional Express objavljuje pismo čitateljice Gabrijele Fatorić iz Poreča koja je jedva preživjela salmonelu, a sve zbog pulskih i porečkih liječnika.

"Pišem Vam iz Poreča jer želim da ovo saznaju svi ljudi. Naime, nakon što sam kupila zamrznuti rižoto kao gotovo jelo, pripremila sam ga i pojela. Nakon nekog vremena, po noći sam osjetila neugodnost u stomaku prilikom odlaska u krevet. Kad sam se ujutro probudila počela sam se jako znojiti i nije mi bilo baš dobro. Da skratim priču, završila sam na hitnoj u Poreču gdje su mi rekli da imam prolaznu virozu, dali mi injekciju i poslali me kući. Dolazim kući i sve mi je gore. Temperatura raste, bolovi i grčevi u želucu neobjašnjivo bolni. Pijem tablete za bolove i spuštanje temperature, ništa ne pomaže. Vraćam se na hitnu gdje me blijedo gledaju što sam opet došla i uvjeravaju me da je viroza te da se smirim, što od bolova nije bilo moguće. Vraćam se kući s dobivene još dvije injekcije. Bol ne prestaje kao ni temperatura i odlučim ići za Pulu.

Nije ništa ozbiljno

Dolazim u pulsku bolnicu, u koju me poslao doktor opće prakse sa hitne u Poreču. U bolnici čekam, savijam se od bolova da bi nakon pola sata izašla sestra i rekla da smo u krivoj bolnici te da moramo na zarazno. Krećemo na zarazno, voze me roditelji. Bolovi su sve jači, temperatura 39,5. Dolazimo na zarazno, čekamo pola sata nitko ne dolazi, na kraju nas doktorica Izabela prima. Nakon što mi je popipala stomak kaže mojoj majci da ostanem par sati na infuziji a možda i do sutra ujutro jer nije ništa ozbiljno. Doktorica govori da je vjerovatno viroza iako mi nešto govori da nije, da osjećam neku neopisivu bol koja ne prestaje.

Ostala sam u bolnici 10 dana. Sa zaraznog su me premjestili na kirurgiju. Kad su me na nosilima donijeli u šok sobu na kirurgiji, ostavili su me kao štakora da umrem na otvorenom balkonu bez pokrivača, sa infuzijom u ruci, 40 temperaturom i jakim bolovima. Nakon dva sata vode me na ultrazvuk gdje mi govore da imam zadebljanje crijeva, ništa strašno. Ja cijelo vrijeme umirem od bolova, ponestaje mi snage. Vraćaju me na kirurgiju gdje čekam još dva sata, novi pacijenti dolaze i odlaze svima se pruža njega a mene ostavili iza zastora i nitko me ne čuje ni ne vidi. Molila sam za gutljaj vode i deku, usta su mi počela krvariti. Nakon silnog ignoriranja od strane sestara, kirurga i liječnika, svjesna sam da ću umrijeti. Ništa mi više nije bilo važno. Svi su me ignorirali. Molila sam da mi pomognu pri odlasku na wc, nepokretna sam, ne mogu se dići. Nitko mi nije pomogao.

Nitko ništa ne govori, a ja umirem od bolova

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Nakon sveukupno četiri sata odnose me u sobu na kirurgiji. Čitavo vrijeme sam na infuziji, ništa za bolove i temperaturu. Kirurzi odlaze dolaze ništa mi ne govore, popipaju mi stomak i ništa mi ne daju, a ja sam već na samrti od bolova. Odjednom ulazi kirurg i govori treba ćemo te rezati iz naših posebnih razloga o kojima ćemo naknadno raspraviti. Ulazi drugi kirurg nakon dva sata i govori ne treba operacija. Niko ništa ne govori, kažu sumnja se na slijepo crijevo. Umirem od bolova i nakon što su mi dali za bolove, ništa me smirit ne može. Dan poslije vraćaju me na zarazno. Premještaju me samu u sobu. Soba puna peludi, gljivica, žohara, bodu me sa svih strana s iglama, jer medicinska sestra u smjeni misli da nije u redu ona prije stavila iglu pa mora mjenjati i tako u nedogled.

U sobi nemam zvono, umirem, plačem, molim da mi pomognu. Nitko me ne čuje. Donose mi antibiotik i odlaze. Taman mislim evo spas kad ono počinje me peći, svrbjeti, boljeti koža. Počinjem se grčiti i gušiti. Ulazi doktorica ne znam kako se zove i govori mi da je to normalno i da je sve u redu. Temperatura skoro 40. Ja ne znam gdje sam. Ulaze nakon nekog vremena vide me kako se gušim i shvate da sam alergična te mi daju nešto da mi sad smiri to sve, ali meni se samo pogoršalo. Nisam uspjela prespavati noć. Gušili su me zidovi. Školjka koju sestre stave kraj kreveta da ne moram u wc se ne čisti danima. Sama sam morala sa stalkom za infuziju ići prazniti u wc. Posteljina se ne mjenja, samo je ujutro zategnu jer ih vizita "kritizira".

Tek na kraju otkrili salmonelu

Cijelo vrijeme sam u kontaktu s obitelji i sve im prenosim. Ima čak i video kako se gušim i zapomažem, a medicinske sestre ne dolaze. U nekim od tih dana što sam provela u bolnici doživjela sam neugodno iskustvo sa doktoricom Izabelom. Naime provocirala me u velikim bolovima i temperaturi, kad sam joj rekla da ću zamoliti mamu da me premjesti u drugu bolnicu jer su prošli dani i dani ja ne znam što mi je, dotična mi je uzela mobitel stavila ga u džep i otišla. Vratila mi ga je nakon mog skorog sloma živaca nakon sat vremena govoreći mi da sam neodgojeno derište.

Bolnica, zarazni odjel Pula otkrila je tek pred kraj mog boravka tamo da sam dobila salmonelu. Tek onda su mi mogli pružiti adekvatno liječenje, ali ja sam bila već izvan sebe toliko dana bez lijekova koji bi mi pomogli. Hvala Bogu, čim mi je bilo malo bolje dobila sam otpusno pismo i otišla kući. Moja majka je nosila paket od kojeg sam se 99,9 % otrovala na inspekciju u Puli gdje su je na drzak način odbili, te su rekli da oni i da nađu nešto ništa neće reći. Dobila sam traume, napatila sam se kao nikad u životu. Psihičko stanje mi je lošije nego fizičko. Polako se, ali teško oporavljam. Nemam koga tužiti jer u našoj državi nema smisla i zatvorena su mi sva vrata za bilo kakve odštete ili slično. Jedino mi preostaje proširiti po novinama i podijeliti moje najgore iskustvo u životu.

Ne daj Bože nikome."

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara