KLJUČNI dio prelaska iz realsocijalističkog sistema u današnji, kapitalistički, bila je privatizacija, kojom je nekadašnje društveno vlasništvo (vlasništvo cijeloga društva, svih nas) postalo vlasništvo novostvorene kapitalističke manjine. Tako je većina tvornicâ, kompanijâ, trgovinâ, hotelâ itd. (ono što se klasično zove "sredstva za proizvodnju") prešla u ruke privatnih vlasnika.

No osim što je kapitalizam morao biti uspostavljen na toj bazičnoj, prozaičnoj, razini, morao je biti uspostavljen i na ideološkoj razini. Kao što i ovaj prvi proces još traje (jer se još nije uspjelo privatizirati baš sve ‒ npr. Petrokemija ‒ ali ide se u tom smjeru), traje i ovaj drugi. Tako su nas npr. uvjerili da je samoupravljanje (dakle, "upravljanje samim sobom", što je više-manje demokracija na radnom mjestu) nešto loše. Sama riječ radnik je postala poprilično sumnjiva i zamijenjena je "hrvatskijom" i kapitalističkijom riječi djelatnik.

Pljuvanje po javnom sektoru

Jedan je od vidova ideološke tranzicije u kapitalizam, koja se neprestano mora potvrđivati, i pljuvanje po javnom sektoru. Sve sile prokapitalističke Hrvatske sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka: HUP i poduzetnički vizionari, fanatični novinari Bljutarnjeg i libertarijanski blogovi, liberalni intelektualci i aynrandijanski proroci po forumima. Svako malo se oplete po javnom sektoru da su svi doti jednoga paraziti, a i bilo kome se tko radi na fakultetu (javnom, jasno, jer kod nas ni nema privatnih fakulteta ‒ samo privatnih škola, visokih škola i veleučilišta, gdje se, na ovaj ili onaj način, diplome kupuju) ne zaboravi napomenuti da što se on javlja kad ne radi u svetom privatnom sektoru (naravno, izostavlja se to da u privatnom sektoru praktički nema slobode govora).

Zašto se to radi je jasno. Apologeti kapitalizma, naime, smatraju da uloga države više-manje može biti samo to da upošljava specijalce i njihove pse koji će štititi tajkune u njihovim dvorcima i vilama kada ljudima jednom voda dođe do grla (eventualno država može dati tu i tamo marljivom poduzetniku kakav poticaj ili olakšicu, ali o tome apologeti ne vole baš previše govoriti). Što se pak tiče zdravstva ili obrazovanja ‒ ta tu je svak za se odgovoran. Tko nema parâ, neka umre neuk.

Još je jedan cilj takve propagande uvjeriti radnike iz privatnog sektora da su im najljući neprijatelji "paraziti" iz javnog sektora. Ako se smanjuju plaće i radnička prava u privatnom sektoru, neka i susjedu crkne krava ‒ ajmo smanjiti plaće i prava i u javnom sektoru. To što će smanjivanje plaćâ i pravâ u javnom sektoru samo još dublje gurnuti plaće i prava u privatnom sektoru, o tom potom.

Bitno je uvjeriti radnicu u privatiziranoj kompaniji ili trgovačkom lancu (jednom od onih koji su opstali) da je za sve kriv nastavnik u osnovnoj školi koji predaje njezinoj kćeri (kao što je drugom prilikom za sve kriv susjed peder, Srbin ili ateist), dok je vlasnik te iste kompanije, koji je do nje došao na najbesramniji način u privatizaciji, dakako, čisto nevinašce. Pritom se to što se zadnja dva desetljeća partitokratski izmišljalo općine, županije i izmišljene poslove da bi se zaposlilo klijentelističku stranačku glasačku mašineriju koristi za udar po javnom sektoru općenito, kao da bi bez svih tih liječnika i učitelja iz prljavog javnog sektora bilo zdravih i pismenih radnika koji bi mogli uopće raditi u posvećenom privatnom sektoru.

Život bez privatnog sektora?

Pritom si nitko od dotičnih apologeta sretne kapitalističke budućnosti ne postavlja jedno jednostavno pitanje. Ako svi živimo od privatnoga sektora i ako su svi koji ne rade u privatnom sektoru paraziti, pa kako je onda, dovraga, bivša država bez privatnog sektora živjela punih 45 godina? Da, bio je to crni komunizam, ali kako je to uopće moguće? Nije li privatni sektor taj koji nas sve hrani?

Čovjek bi rekao, slušajući sve te priče, da se bez privatnog sektora ne bi moglo živjeti ni dana, kadli ono, SR Hrvatska bez njega skoro pa pola stoljeća preživje. Da, bilo je i u Jugoslaviji nešto privatnog sektora (sitnih firmi, obrta, privatnih krčmi i sl.), ali dominantan je bio društveni sektor. I skoro sve ono od čega mi još preživljavamo je izgradio upravo taj ne-privatni sektor.

U staru priču o tome kad je bilo bolje nećemo ulaziti, tek ćemo spomenuti da je nedavno u jednim dnevnim novinama nimalo radikalni ekonomist Tihomir Domazet onako čisto usput spomenuo da je realni hrvatski BDP u 2013. za 7,1% manji od onoga iz 1986. Tim dojmljivije znamo li da smo u ta mračna vremena prije skoro tri desetljeća nevoljni morali živjeti praktički u potpunosti bez privatnog sektora!

Kad već govorimo o realnom sektoru, budimo realni. Izuzmemo li tu iz slike uglavnom manja privatna poduzeća nastala nakon 1990, sav taj veliki realni i privatni sektor je prije 1990. pripadao "irealnom" društvenom sektoru. A svi su se ti veliki "poduzetnici", novopečeni krupni kapitalisti, obogatili običnom glembajevskom pljačkom. Gordi mesijanski propagatori kapitalizma će to rijetko priznati, ali ne postoji pošten način na koji smo od 1990, od zemlje u kojoj bogatašâ praktički nije bilo, za malo više od dva desetljeća dobili situaciju u kojoj imamo 260 multimilijunaša s ukupnom imovinom od skoro 170 milijardi kuna.

Kapitalisti bez radnikâ?

I, na kraju, tko je tu zapravo parazit? Ne, to nisu radnici u javnom sektoru (iako i među njima ima onih politički postavljenih i onih koji ne obavljaju dobro svoj posao). Nisu to ni radnici u privatnom sektoru. Nema ništa gadljivije od slušanja bijednih isprika kako, eto, Todorić bar nije upropastio tvornice i trgovine, nego "zapošljava" na desetine tisuća radnikâ. No, na stranu što je Todorić do toga što ima došao kroz privatizacijsku pljačku, nije on poslodavac. Poslodavci su njegovi radnici njemu.

Jer radnici mogu raditi bez kapitalistâ, ali kapitalist bez radnikâ ne može. Za primjer toga ne trebamo gledati bivšu državu ili Kataloniju za vrijeme Španjolskog građanskog rata, dovoljno je pogledati brojne kooperative koje postoje i na razvijenom kapitalističkom zapadu (npr. u SAD-u ili Kanadi), od kojih je možda najpoznatiji svjetski primjer španjolska kooperativa Mondragón, koja širom svijeta zapošljava preko 80.000 ljudi. Pravi paraziti nisu oni koji obrazuju vašu djecu, liječe vas same i čiste ulice vašega grada. Pravi se paraziti nalaze na vrhu i smiju vam se dok lakovjerno gutate ideološku maglu koju proizvode njihovi, plaćeni ili neplaćeni, lakeji propagande u politici i medijima, na fakultetima i internetu.