Foto: moding-junior.hr

BELOMANASTIRSKA škrobara primjer je "posla stoljeća" koji se pretvorio u gospodarsku katastrofu. Kako prenosi Glas Slavonije, "cijeli se projekt raspao kao kula od karata, radnici su ostali na ulici, a imovina tvrtke našla se na bubnju".

Neposredno nakon otvaranja stečajnog postupka priznate tražbine vjerovnika iznosile su 112.172.235 kuna, a kasnije su povećane za još 26 milijuna kuna. Istovremeno je dvjestotinjak radnika koji su do kraja ostali u tvrtki potraživalo približno 12 milijuna kuna.

Stečajni upravitelji muku su mučili s prodajom nekretnina i pokretnina dviju tvrtki koje su ondje egzistirale, GP&Partners - industrije škroba i GP&Partners - energane, a pojedini vjerovnici sami su, na Općinskom sudu u Belom Manastiru, krenuli u utjerivanje ne tako malih dugova. Vrijednost nekretnina i pokretnina nakon nekoliko javnih dražbi drastično je pala.

"Godišnje izdvajamo gotovo pola milijuna kuna za isplatu beljskih dionica kojima je Grad preuzeo vlasnički udio u nekadašnjoj beljskoj šećerani, koja je trebala biti prenamijenjena u škrobaru", požalio se Glasu Slavonije gradonačelnik Belog Manastira Ivan Doboš.

Priča o propasti škrobare započela je vrlo brzo nakon što je tadašnji ministar poljoprivrede Božidar Pankretić za lokaciju umjesto osječke slobodne zone odabrao nekadašnju beljsku šećeranu koja je nakon mirne reintegracije ugašena. Belje je imalo gotovu, od Vlade odobrenu studiju, a od nizozemskog investitora koji se pojavio su tražili da izradi strategiju, s jasno navedenim rokovima. No, Belje je vrlo brzo izašlo iz posla i cijela je priča ubrzo propala.