Kakvu ste Hrvatsku sanjali, a kakvu dočekali?

Kakvu ste Hrvatsku sanjali, a kakvu dočekali?


BIT ĆE mi drago vidjeti vojni mimohod danas. Bit će mi drago radi sadašnjosti, ali i radi prošlosti. I radi toga što će to biti jedan povod za porazmisliti o Hrvatskoj. Hrvatskoj kakvu smo željeli i kakvu smo dobili. Usporediti želje i htijenja iz 1995. sa sadašnjošću 2015. I vizijama kako će Hrvatska izgledati za deset ili dvadeset godina.

Prvi razlog zašto će mi biti drago vidjeti mimohod je - ti momci i djevojke iz oružanih snaga rijetko kada imaju priliku iskazati se pred građanima. Osim pilota vatrogasnih aviona i pilota helikoptera kada prevoze bolesne ili spašavaju izgubljenog češkog turista s Velebita, gotovo da ne možete vidjeti njihov rad. Proračunski na vojsku u Hrvatskoj odlazi vrlo malo i treba i truda i znanja i znoja održavati svu tu opremu, obavljati sve ostale zadaće i usavršavati se. Ljudima općenito treba društveno priznanje njihova rada. A to je kod vojske – pobjeda u ratu ili mimohod. Pa kako srećom u ratu nismo – neka bude mimohod. Većini sudionika prvi u životu, bili su djeca kada je održan onaj 1995. godine.

Reći će mnogi, i može se uzeti u obzir, da mimohod košta – no većina toga što će se potrošiti u biti ulazi u redovnu vježbu i održavanje opreme – što bi se ionako potrošilo. Vojska košta. Vojska košta kada vozi tenkove, kada nabija potisak avionima i kada mora prati vojne gaće. Ekonomski, nemate neke velike koristi od nje, osim ako ste pametni kao Švedi i povežete je s vojnom industrijom, ali čak i onda košta.

Ekonomisti bi rekli, jamačno – suvišna, beskorisna, ukinimo je! No u roku od tri mjeseca bi zažalili. U ovom okruženju u kojemu jesmo, ne bi dugo trebalo da nekome padne na pamet uzeti vam kuću, stan, vikendicu, obitelj.

Mimohod nije prijetnja nikome dobronamjernom

Samo u prošlome stoljeću imali smo tri rata, a evo još ima stogodišnjaka koji se mogu pohvaliti da su preživjeli sva tri. U ovim krajevima, a i inače na ovome planetu – postoji samo jedno sredstvo koje će odvratiti napadača da vam ne uzme stan, auto, obitelj – mogućnost da usijanoj glavi pošaljete granatu iz haubice ili nekog srodnog sredstva. Dokazano 1991. Da smo imali ono što danas imamo – nitko nas ne bi napao. Štoviše, pobune ne bi ni bilo, pa bi čak i onima što su izbjegli 1995. život bio kudikamo bolji.

Lijepo je glumiti pacifiste – no svijet nije takav. A u Hrvatskoj je posebno zanimljivo kada pacifiste glume salonski ljevičari, s majicama na kojima je Che. Čovjek u vojnoj odori koji se u životu poprilično bavio ubijanjem. No, drugi puta o tome. Samo još – dragi pacifisti, ne bi ni do mirne reintegracije Podunavlja došlo da hrvatski tenkovi nisu bili u Vinkovcima.

Godišnjica koju treba obilježiti

Drugi razlog zašto je dobro da imamo mimohod je da zaista primjereno obilježimo 20 godina Oluje.

Besprijekorne vojne akcije koja je značila slom pobune – ostao je naravno 1995. još Vukovar i općenito Podunavlje u nekoj onoj samozvanoj SAO, ali oslobođenje Knina i praktično povezivanje Hrvatske u cjelinu bio je veličanstven događaj. Oluja je omogućila da možemo normalno živjeti i normalno putovati. I omogućila je mirnu reintegraciju Podunavlja par godina kasnije.

Sjećam se tog ljeta 1995., situacija je bila užarena, ali ne radi temperature. Pregovori s pobunjenicima su zapeli, osjećalo se da se nešto događa. I onda, rano ujutro – kratko priopćenje, rodoljubna glazba, ponovno priopćenje… Sati iščekivanja. A onda negdje oko 11 sati prve vijesti – napredujemo. Kako dan ide – stižu vijesti o oslobođenim gradovima. Brzo, precizno i vojnički časno.
Psi rata, oni koji su palili, pljačkali i ubijali su došli par dana poslije. No, nećemo o njima dulje od rečenice – kriminalac i ubojica je samo kriminalac i ubojica, ma koje nacije bio. I mjesto mu je u zatvoru.

Nemoguće je mlađim generacijama objasniti kako je to bilo živjeti do Oluje, kako je autobusom od Splita do Zagreba trebalo i devet i pol sati. Vrijeme za koje danas prijeđete Atlantik. Kako je to kada na stotinama kilometara linije razdvajanja ne znate kada će pijani s druge strane pripucati. I kako tužno izgleda ljeti jadranska obala bez turista. I kako je bilo pod redukcijama u Dalmaciji do akcije Maslenica, struje tek nekoliko sati dnevno.

I zato Oluju treba obilježiti. Tada smo dobili šansu postati normalna država. Treba se sjetiti i onih koji se nisu vratili – ostaviti cvijeće uz mramorne ploče s imenima. Nažalost, previše je tih imena mladih ljudi čiji su životi završili tih godina. Ne znam, jeste li gledali godine rođenja i pogibije? Koji god rat bio – uglavnom mladost gine. Dvadeset, dvadeset dvije, dvadeset pet – stariji nekako valjda više paze ili više znaju. Biti će ugodna večer čini se – prošetajte se do spomenika danas ako vam je blizu. Sjetite se onih koji su dali živote da bi danas slobodno šetali.

Mnogi su poginuli za ovu Hrvatsku. Mnogi su robijali za ovu Hrvatsku. Mnogi su i maštali za ovu Hrvatsku, ne dočekavši 1990. godinu. No, sasvim sam siguran da nitko osim lopova nije razmišljao o ovakvoj Hrvatskoj kakvu smo dobili. Opljačkanu, depresivnu, gotovo bez radnika, s dijasporom koja raste više nego kada smo bili pod Beogradom ili Bečom.

Što nismo naučili od Oluje

Oluja je bila briljantno politički i vojno vođena. Od pripreme do izvršenja. I znate što je problem? Ništa što smo primijenili i znali primijeniti u Oluji nismo primijenili kasnije u civilstvu. Znali smo se u ratu ponašati upravo kako treba – i to smo sve u par godina nakon rata zaboravili. Postali smo uvelike nacija poreznih parazita, nacija koja se plaši promjena, nacija koja se plaši svijeta koji se upravo tih 90-tih rodio.

Pitat ćete se sada, znam, o čemu ovaj priča – pa ću vam napisati. Treći razlog zašto nam je mimohod potreban. Da se sjetimo kako smo uspješno društvo bili.

Pred Oluju smo znali da stare pogreške ne treba ponavljati – pa se išlo na Knin preko Hercegovine (akcija “Ljeto '95.”, oslobađanje Bosanskog Grahova i Glamoča), zaobići Knin i spustiti se s brda, a ne ići onim klasičnim putem od Sinja cestom. Zašto? Zato jer se taj put iznimno lako brani i u Drugom svjetskom ratu tisuće partizana su poginule jurišajući na Knin, gdje su se utvrdili četnici i Nijemci.

General Bobetko i ekipa su proučili bitku iz prethodnog rata i pazili da ne ponove pogrešku. A danas – oko poreza, deficita, rasta gospodarstva i na 100 drugih stvari ponavljamo isto deset puta i mislimo da će jedanaesti put biti bolji rezultat.

Oslonili smo se na vlastite snage – stotine tisuća izbjeglica i prognanika smo riješili sami, tek uz malu humanitarnu pomoć. Smještaj po hotelima, odmaralištima, neki i vagonima, no ipak smještaj i obrok svima. Nismo čak ni zaduživali državu u to vrijeme. Izbjegli smo glad uza sve te stotine tisuća ljudi bez ičega i uništene prometne pravce. Jesmo li sigurni da danas svi imaju za ručak, jer su tada u najgorim okolnostima imali?

Prihvaćali smo tehnologiju i znanje – američki vojni savjetnici, bespilotne letjelice – Oluja je pripremana doslovno školski, uz korištenje vanjskih savjetnika i tadašnje najbolje tehnologije. Svi resursi koje smo imali su bili usklađeni, uvježbani i iskorišteni – i nitko se nije bunio da se „u nas radi drugačije“. Napravili smo potpuni otklon od dotadašnje i zastarjele vojne doktrine JNA (koju je velika većina ipak služila, a mnogi se u njoj i školovali). Oluja je vojnički gledano iznimno suvremeno vođena akcija. Zašto danas ne možemo prihvatiti promjene u svijetu, prihvatiti da su neke tehnologije nestale, da su rođene nove, da se općenito drugačije radi? Zašto ne možemo slušati najbolje tehničke savjete i razvijati takvu industriju? Poslovati kako posluju najbolji?

Gledalo se što tko zna, ne odakle je – časnici koji su vodili oružane snage došli su sa svih strana: neki bivši oficiri JNA (čak i par starih partizana), neki s iskustvom Legije stranaca kao Gotovina, a neki povratnici iz političke emigracije – i radili su svi skupa oko zajedničkog cilja. Možete li danas zamisliti tako složen i složan Sabor ili Vladu da radi oko zajedničkog cilja? Pa i oko samog ovog mimohoda se jedva dogovoriše…

Na probleme se reagiralo odmah i postavljanjem najboljih ljudi – kada je tijekom Oluje na području Banovine došlo do znatnijeg zastoja hrvatskih snaga uz velike gubitke, predsjednik Tuđman šalje vrhunskog i iskusnog časnika Petra Stipetića da prestroji snage i nastavi napad.

Bili smo plemeniti – nije zaboravljen ni dodatni cilj Oluje – deblokada Bihaća. Situacija u kojoj su se našle snage Petog korpusa Armije BiH bila je očajna – Bihać je bio u blokadi tisuću dvjesto i jedan dan. Dvadesetak dana pred Oluju na Bihać su krenule ogromne srpske snage u operaciji „Mač“, s ciljem konačnog zauzimanja. Bez Oluje – tamo bi se dogodilo svašta. Olujom su vrlo moguće spašene tisuće života. Sjetimo li se danas biti plemeniti i pomoći drugome bez onoga kada to moramo na način da nam država uzme da bi nekome dala?

Zašto nismo nastavili kako smo krenuli?

Naš temeljni problem jest – zašto Hrvatska nije nastavila upravo onako kako je vođena u Oluji! Ne naravno vojno, jer smo to odradili, ali gospodarski: prihvatiti nove ideje, prihvatiti nove savjete, iskoristiti sve resurse, osloniti se na domaću pamet i za važne projekte – birati najbolje od nas ma kojoj god grupaciji pripadali! I biti častan i plemenit u osobnom i javnom djelovanju.

Umjesto da krenemo graditi Hrvatsku, upravo onim vrlinama kojima smo je oslobodili, upravo otvaranjem umova novim idejama, novim tehnologijama, i novim taktikama, ovaj puta gospodarskim – dopustili smo postati mali, jalni i jadni narod, u kojemu većina uopće ne privređuje već ovisi o drugima. I u kojemu su junaci, vođe i lideri postali lopovi sa preskupim satovima ili nesposobnjakovići koji sanjaju položaj da bi se dočepali službene crne limuzine.

Državu smo dobili, ali pregazili smo i putem izgubili upravo ona načela i one vrline koje su dovele do toga da smo državu dobili i u ratu pobijedili. Prisjetiti se dakle tih vrlina i tih vještina, jer one su upravo te koje nas mogu izvući iz problema u kojima se nalazimo. I upravo poštivanje tih vještina i vrlina razlikuje državnike od političara. Kako su izbori blizu – pitajte i razmišljajte i tražite odgovore. Ako nešto ne napravimo, grčki scenarij nam je izgledan. Moramo se pomaknuti.

I na kraju – posebne čestitke svima koji su u Domovinskom ratu sudjelovali. Hvala vam u ime generacija koje su ovu zemlju sanjale i onih koji će se tek roditi. No, ne zaboravite jednu stvar – Oluja nije bila posljednja bitka. Bila je, nadajmo se, za više generacija posljednja vojna bitka. Ali bitka protiv lopovluka, neradnika, lokalnih šerifa, onih s lažnim diplomama, bahatih službenika, nesposobnih ministara i mnogih drugih koji čerupaju ovu zemlju – tu je pred nama.

I tu bitku moramo i voditi i pobijediti, kako bi sve ono za što ste se borili u ratu imalo smisla. Kako bi Hrvatska bila ono što ste sanjali, a ne ono što ste dočekali.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara