Foto: Hina

IDEJE francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja, autora bestselera "Kapital u 21. stoljeću" izazivaju podijeljene reakcije u javnosti ali i među stručnjacima.

Piketty se zalaže za uvođenje progresivnog oporezivanja i oporezivanja nasljedstva kojim bi se smanjio jaz između bogatih i siromašnih. Također, zalaže se i za jačanje participacije radnika u upravljanju poduzećima.

Piketty oštro kritizira Europsku uniju zbog odnosa prema Grčkoj, jer smatra da je inzistiranje na otplati cjelokupnog duga štetno. Osim toga, smatra da bi se EU institucije trebale demokratizirati i dozvoliti veću fleksibilnost članica eurozone što se tiče deficita i javnog duga.

Velimir Šonje: Piketty je jači u brojkama nego u idejama

Makroekonomist Velimir Šonje smatra da je Piketty "puno jači u brojkama nego u idejama."

"Radnici svakodobno kroz ESOP programe (radničko dioničarstvo op.a.) mogu postati suvlasnici poduzeća i nitko razuman se ne bi protivio tome ako se programi zasnivaju na jasnoj ekonomskoj računici i tržišnoj logici. Međutim, ako je riječ o povratku samoupravnog sustava, onda se treba podsjetiti kako je taj sustav skončao u ekonomskom kaosu s raspadom socijalizma. Tu mi Piketty nije bio do kraja jasan", kaže Šonje.

Što se tiče progresivnog oporezivanja, Velimir Šonje upozorava da ono već postoji, te da bi daljnje povećanje moglo dovesti do smanjenja radnih mjesta. Porez na nasljedstvo ne isključuje, ali smatra da bi ga eventualno trebalo uvesti samo najbogatijima.

"Progresivno oporezivanje dohotka postoji i dosta je oštro. Najgornje stope se kreću oko 40% (kao kod nas) do 60-ak posto u Švedskoj i Danskoj . Daljnje povećanje moglo bi dovesti do smanjenja radnih mjesta. Taj rizik je objektivan. Jedini progresivni porezni oblik koji ne postoji, a kojem bi se moglo razgovarati, jest porez na nasljedstvo. No, bilo bi nužno da postoji značajan dio oslobođenja po nultoj stopi tako da se taj porez odnosi samo na vrlo bogata nasljedstva", smatra Šonje.

Grčka je ranije trebala ranije "bankrotirati", sada bi im bilo lakše

Što se tiče grčke krize Šonje smatra da su oni odmah po izbijanju krize trebali proglasiti bankrot, te mu nije jasno kako bi Grčka mogla mogla smanjiti deficit i javni dug ako im se dozvoli veća fleksibilnost u javnim financijama.

"Deficit i javni dug su ono što je upropastilo Grčku, pa mi nije jasno što profesor govori: kako se problem prevelikog javnog duga u Grčkoj može riješiti tako da se omogući još veći deficit i javni dug? Međutim, u jednome se dijelu slažem s Pikettyem (ako sam ga dobro razumio): državama treba dopustiti da vode fiskalnu politiku po volji, pa ako su prezadužene da “bankrotiraju”, i snose svu odgovornost za vlastitu fiskalnu neodgovornost. Primijenjeno na Grčku, Grčka je trebala proglasiti da nije u stanju vraćati najveći dio dugova još kad je sve počelo tamo 2010.-2012. To bi kratkoročno za njih bilo puno bolnije od ove varijante pregovaranja i reprogramiranja, no možda bi sada već bili čvršće na stazi oporavka. Tu mi se čini da se možda Pikettyjevi i moji stavovi ne razlikuju toliko, no ponavljam, u mnogim idejama mi nije posve jasan", kaže Šonje.

Ivica Rubil: Porezi jesi progresivni ali ne zahvaćaju vrh najbogatijih

Ivica Rubil, sa Ekonomskog instituta u Zagrebu također smatra da je progresivno oporezivanje prisutno u gotovo svim zemljama, no ostavlja otvorenu mogućnost da progresija nije dovoljno jaka, te da postoji velika mogućnost izbjegavanja poreza.

"Danas sve zemlje, izuzev onih koje primjenjuju takozvani 'flat tax' (porezna stopa ne ovisi o veličini porezne osnovice), imaju više ili manje progresivan porez na dohodak (veća porezna osnovica oporezuje se po većoj stopi). Stoga bi se Pikettyju moglo vrlo lako prigovoriti da je progresivno oporezivanje već široko rasprostranjeno. Međutim, pitanje je je li progresija dovoljno jaka, odnosno je li porezna stopa za one s relativno visokim dohotkom dovoljno veća od stope za one s relativno niskim dohotkom. To se posebno odnosi na deset ili jedan posto najbogatijih na koje se Piketty usredotočuje, čije dohotke u velikoj mjeri čine povrati na kapital i koji na razne, potpuno legalne načine mogu izbjeći plaćanje poreza po stopama primjerenima visini njihova dohotka. Rezultat toga je da je, efektivno, porez progresivan za donjih 90 ili 99 posto distribucije dohotka, dok je sam vrh distribucije izuzet. Poznat je primjer Warrena Buffeta, koji je priznao da efektivno plaća porez po nižoj stopi nego njegova tajnica", kaže Rubil.

Rubil upozorava i na konkretan primjer Hrvatske, gdje ne postoji dovoljno javno dostupnih podataka o tome tko koliko plaća poreza, kako bi se moglo kvalitetno raspravljati o tom problemu.
"Što se tiče Hrvatske, u nedostatku dostupnih informacija o najvišim dohocima ostaje nam samo osloniti se na intuiciju i zaključiti da nema razloga ne vjerovati da i kod nas ima nezanemariv broj 'Buffeta'. U nedostatku podataka, intuicija da postoje jednako je uvjerljiva kao i da ne postoje. Da se ne bismo morali oslanjati na intuiciju, bilo bi korisno kada bi Porezna uprava Ministarstva financija učinila podatke o dohocima i iznosima plaćenog poreza dostupnima za istraživačke svrhe. Istraživanja poput onih na kojima se temelji Pikettyjeva knjiga doprinijela bi javnoj raspravi u Hrvatskoj. To bi bio doprinos razvoju naše demokracije, za čije je funkcioniranje potrebno više informirane javne rasprave. Učiniti te podatke dostupnima također je pretpostavka za odmak od fetišiziranja rashodovne strane proračuna, jer nam je pored dubinske analize rashoda potrebna i dubinska analiza prihoda, koja bi pokazala kakva je raspodjela efektivnog poreznog tereta", upozorava Rubil.

"Samoupravljanje ne treba odbaciti"

Što se tiče veće participacije radnika u poduzećima, Rubil podsjeća na u Hrvatskoj postoji duga tradicija samoupravljanja te da bi to trebalo iskoristiti.

"U svjetlu težnje za većom demokracijom na nacionalnoj razini, teško je ponuditi uvjerljive argumente kojima bismo osporavali poželjnost veće demokracija u upravljanju poduzećima. Isto tako, ne vidim korak u tom smjeru koji bi bio razumniji od omogućavanja veće participacije radnika u upravljanju poduzećima. Hrvatska ima dužu povijest samoupravljanja nego povijest današnjeg kapitalističkog korporacijskog upravljanja. To što samoupravljanje nije zaživjelo ne znači da ga kao ideju treba potpuno odbaciti. K tome, nije baš da nam je gospodarstvo procvjetalo nakon odbacivanja samoupravljanja", kaže Rubil.

On smatra i da Hrvatska ima "know-how" koji bi omogućio kombiniranje socijalističkog i kapitalističkog modela upravljanja.

"Budući da u nas postoji znanje o teoriji i praksi samoupravljanja – mnogi naši ekonomisti su obrazovani u tom duhu – čini se razumnim pokušati domisliti se nekoj kombinaciji najboljih elemenata samoupravljanja i najboljih elemenata modernog korporacijskog upravljanja.