Nije Zoki Tito pa da kaže povijesno NE, jer, otkud njemu Staljin pa da se kurči

Foto: Privatni album

GLEDAM po Fejsu koje sve strategije izbjegavanja govora o bitnom koriste nebrojeni hrvatski ljudi od pera pišući o ponašanju Zorana Milanovića, u prvom redu o iznenadnoj konverziji: ponašaju se kao rimski legionari kad se traži dobrovoljac za ophodnju i monitoring Asteriksova sela: jedni recitiraju, iako im je godinama maksima nulla dies sine politkomentatorska linea, drugi vickasto raspravljaju etnogenealogiju, treći se odaju psovanju na granici Touretteovog sindroma, misleći da se kakofonija uvreda može prikriti prešućeno, četvrti povlače masivne povijesne paralele, tipičnohrvatski potiskujući suvremene društvene antagonizme u dvadesetostoljetnu crvenocrnu prošlost. Peti jednostavno rezigniraju nad činjenicom da je Milanović politički inkompetentna budala, iako ne kažu zašto, niti što oni pak zastupaju, ili ne daj Bože što bi/je Milanović trebao učiniti a da se ne dovede u ovako nezavidan položaj... u riječ: brbljava afazija, nijema glosolalija. Puno se priča samo da se ništa ne bi kazalo.

Kooperativan kao poslijeratni seljak

Odmah ću anticipirati zašto je tome tako i odakle ova strategija prešućivanja logorejom: Milanović ne brani lex Perković, Milanović ne brani tek i samo Josipa Perkovića, nego Milanović pokušava obraniti cijeli jedan poredak; poredak kojemu egzistencijalno, bivajući na plaći u redakcijama medija u vlasništvu protagonista i servisera toga poretka, uglavnom pripadaju i komentatori koje sam ovlaš ovih dana popratio. Preostatak tog cvijeta ovdašnje inteligencije šuti iz drugarske solidarnosti: huleći suprotivu Milanovića, ne govore o bitnom, jer se o naprosto radi o njihovima. A kako su ljudi od pera uglavnom u jednom licemjeri, pa druge sude po djelima dok za sebe zahtijevaju da ih se sudi po nakanama, to onda ukupna hrvatska kulturna i politička elita nikako da se dovine zašto se Milanović ovako ponaša i što mu se u stvari zbilo, pa jedan dan sred Bruxellesa viče: Nebu išlo!, da bi već drugi dan promijenio mišljenje, postajući kooperativan kao poslijeratni seljak.

Vratimo se na početak Milanovićeva martirija: on, koji je Plešea nazvao udbašem, da bi istom iskusio gnjev Perkovićeve bratije, osvanuvši kao clown ne na naslovnici epehazijskog, već konkurentnog tjednika, Nacional, u vrijeme dok njegov vlasnik još nije bio Sauron, taj i takav Milanović pri prvom spomenu afere Perković kazao je da je to posao HDZ-a i Crkve. "Mi ne znamo tko štiti zločince, a za to nas se optužuje četiri dana prije ulaska u EU! Zločince su ovih 20 godina štitili Crkva i HDZ. Šuteći i čekajući da se ništa ne dogodi." Spominjao je King Konga, bježeći u manirističke metafore, i grmio: "Politička ubojstva, to je puno konkretnije od profiterstva. Takvih slučajeva nema mnogo, više nema skrivanja. Dok god su neki ljudi u RH, Crkvi i u HDZ-u spremni ići ovako daleko, i ja sam spreman odgovoriti. Pravosuđe će obaviti svoje".

I stoji tako Zoka Milanović posred panonske statike i misli o King Kongu

Već tada nitko nije shvaćao što to Milanović govori, kakav jebeni King Kong, kakvi bakrači, riječ je o političkim ubojstvima, riječ je o Udbi, riječ je o tome da su isti ljudi naručivali i organizirali ta ubojstava da bi sudjelovali u obnovi hrvatske državnosti kao stupovi društva, i in ultima linea riječ je o konačnom suočenju Hrvatske s paradoksima svoje recentne povijesti. Hrvatska se nikada, naime, nije suočila s dva bitna zločina počinjena tijekom XX. stoljeća: unatoč svim osnovnoškolskim ekskurzijama, Hrvatska nikada nije na relevantan način tematizirala zločin počinjen u WWII, naprosto stoga jer je Tito vodio politiku bratstva i jedinstva, ravnopravno raspoređujući zasluge za pobjedu nad fašizmom na narode i narodnosti Jugoslavije, eksteriorizirajući zločin kao zlo koje su počinili "domaći izdajnici", a to, jasno, nismo bili mi, pa s time nismo imali ništa, čak ni grižnju savjesti jer je zločin počinjen u našem narodu i u ime toga naroda, nevinog budući je i on pobjednik u WWII, kroz partizansku borbu hrvatskog i srpskog naroda u bratskojedinstvenom otporu fašističkom okupatoru, baš kao što ista ta Hrvatska, nikad suočena sa zlom koje smo mi, Hrvati, počinili u WWII drugima, nije smogla snage suočiti se sa zlom koje su drugi, i prva i druga Jugoslavija, počinili Hrvatskoj i Hrvatima, samo zato jer su Hrvati, i samo zato jer su htjeli Hrvatsku.

Hrvatska se poslovično izbjegava suočiti s istinama svoje povijesti, davnašnje kao i suvremene, rugajući se kao sova sjenici Srbiji da gradi svoju povjesnicu na mitovima: što mi znamo o istini Vukovara, javno, konačno, što o dogovornom ratu, što o osnutku HDZ-a i akterima toga procesa, što o pripremi disolucije Jugoslavije, ili pak, da odem dalje, o Maspoku, o... ma o bilo čemu u posljednjih pedesetak godina? Ovdje svatko može ispričati što god hoće, i u isti mah je relevantno, kao priče Duleta Bilandžića o Titu i Kardelju i pripremama za rasap Jugoslavije davnih šezdesetih, a i nebitno, kao priče Duleta Bilandžića o tim predradnjama, jer, tko će mu vjerovati, kad je mit o u Domovinskom ratu obranjenoj obnovljenoj državnosti tako moćan, tako virilan, tako samorazumljiv!? I sada, odjednom, sjedi Zoran Milanović, kao Poncije Pilat u imaginaciji građanina Bulgakova, i što on ima s tim, ionako ima hemikraniju i boli ga i tijelo i duša, a nema ni purpurni plašt ni hod konjanika, pa da ode, daleko, natrag u Bruxelles, jer on je briselac, Icke bin ein Berliner, rekao bi Kennedy samo da je znao berlinski dijalekt, i stoji tako Zoka Milanović posred panonske statike i misli o King Kongu, Zinki koja nijemo gleda bez savjeta, Perkoviću kojemu se ne da u Njemačku, i nema ključa za situaciju, jer lako je bilo naći ga za garažu, ali nađi ti u ovom romanu a clef ključanicu a kamoli ključ, e, to je već kafkijanski problem!

Milanović nema pojma u kakvo je živo blato upao

Zoran Milanović ima veliki problem, preliminarne naravi: on bi bio silno uspješan premijer Danske ili Finske, ali Hrvatske, avaj, nema on pojma u što je ovdje upao, u kakvom je živom blatu taj nevoljki socijaldemokrat koji to nije, koji će za sebe kazati: Romano, ja sam baš kazao engleskom ministru - Ja sam vam liberal conservative!, pa ga ozbiljno treba shvatiti, jer Zoka je pametan tip, ne, nisam ironičan, inteligentniji je on od svih na sceni, jedino, on bi bio dobar za Nizozemce, oni odmah znaju što mislim kad kažem da je Zoran vjerojatno ordoliberal, ali, ovdje to ne zna ni kompletno predsjedništvo liberala, a nekmoli kakav socijaldemokrat, za koju će socijaldemokraciju Zoki pred ljeto kazati mi: A gdje još ima te socijaldemokracije, ha, Romano, u Serengetiju možda? Zoki ima silan problem: on bi bio uspješan premijer bilo koje civilizirane zemlje, ali u ovoj panonsko, diluvijalnoj, apovijesnoj Kroaciji, tja, tu je u desetak godina ispunio očevu zelju, postao sve što se može u politici postati, nažalost s ovim drugorazrednim, jednako passe socijaldemokratima koji to nisu, i sad se on takav, uglađen, obrazovan, elokventan, probitačan, uspješan, ukratko: On, premijer, mora jebati s nekakvim kilerima osamdesetih, Inom, Astrom i Genexom, Đurekovićem i Perkovićem, tim dosadnim Nijemcima kojima je tom prigodom, sva je zgoda, poginuo i agent BND-a, pa imaju i privatan rezon inzistirati, i sve u svemu što on ima, zaista, bez imalo sarkazma, sa svim tim hadezeovskim udbaškoustaškim kosturima i ormarima, usred zemlje u stečaju, pardon: u bankrotu?!

Kaj on s time svime ima osim jedne male okolnosti: da je premijer kojemu su isporučili račun za sva ta sranja s kojima blage veze nije imao i nema, dapače, ima pravo kad kaže da SDP svaki put posprema i čisti smeće koje ostavi za sobom HDZ. Nažalost, Zoran Milanović je trenutno premijer, i vjerujte, on to ovoga trenutka više žali no mi. Ne znam ga dugo, ali znam čovjeka: Račan me je zvao, kako bi to počeo Bule, da ga predstavim, sam me je drugom zgodom pitao nakon emisije: Što misliš, zašto me je Račan uklonio?, a iako ne pričamo puno, ili nikako, brzo se razumijemo: Zoran brzo misli, pametan je frajer, i jedina mu je nesreća - što je premijer, i to, shit happens - Hrvatske.

I što će sada Zoki učiniti? Nije on Tito da kaže povijesno NE

I, što je sada Zoki učinio? On bi najvolio da može kao Pater Had, vi nemate pojma tko je to, ali on zna, Zoki čita, pa zna da je to protagonist Družbe isusove koji na kraju nije učinio ništa, i da je to bilo njegovo prvo djelo, pa kao Pater, ali ne Styrijin, nego Šotolin, sada Zoki i sam ne kani učiniti ništa, a mora, mora nešto: sad to više nije pitanje Njemačke i Hrvatske, sad je to pitanje EU i nas, naše vjerodostojnosti, naše doraslosti da budemo dio zapadne uljudbe, i iako se isprva otelo "Nebu išlo!", nekaj se ipak mora napravit. A zašto?, pitaju se hrvatski intelektualci, koji to nisu, kao što ni SDP nije socijaldemokratska stranka, niti je Zoki Tito pa da kaže povijesno NE, jer, otkud njemu Staljin pa da se kurči, avaj!, on ima suprotivu rekosmo kafkijansku situaciju: birokraciju, u kojoj pliva kao riba u vodi i zna kako ga već osrednja ribica može progutati jer već mu grize rep, i sada Zoki reterira, dozlaboga već zlovoljan i umoran, osobno uvrijeđen, jer ne samo da ga nepravedno, stvarno bezočno, maltretiraju da štiti komunističke zločince, k tome Europljani, ne domaće hadezenjare, koje šute, perfidno, smijući se što ih je ovaj kalež mimoišao, nego EU, oni njemu da štiti komunističke zločine, njemu, koji je iz Glavica, Sinj!, i koji od samoga početka s tim jebenim udbašima nije htio imati ništa, jer ih je i sam onomad prozivao, kad ga je satralo k'o clowna, tek da kabala pokaze moć, sveprisutnost i bezličnu, a nepogrešivu djelotvornost, kao nekoć, u garaži u Njemačkoj, da bi, gle ironije, sada baš njemu, koji je tu veći hadezeovac od najmanje Tri Josipa, zapalo da dokazuje kako ne samo da ne štiti komunističke zločince, nego štiti interese zemlje kojoj je premijer, htijući isposlovati da Perković nikamo ne otputuje, a da ubistva budu suđena!

Tko je to odjednom nazvao Milanovića i rekao mu da promijeni mišljenje i da se krene u pisanje tog lexa?

Težak zadatak. Ne samo za Milanovića, već i za domaću inteligenciju. Kako, zadržimo se na domaćoj javnosti, shvatiti Milanovićevu dilemu, sve konverzije (a dvije su, ne jedna), omrazu na udbaše a zaštitu Perkovića, kad se kao i on svi ponašaju kao akteri Harryja Pottera: svi nešto trkeljaju, a nitko ne smije spomenuti ime onoga koji je, na primjer, inicirao "lex Perković"! Kako to mislim? A kako bi mislio, licemjeri, da ne velim: glupani!, kako bi mislio nego tako kako sam kazao - recite, da čujem, tko je to odjednom, obnoć, nazvao Milanovića i rekao mu da promijeni mišljenje i da se krene u pisanje tog lexa? Cui bono? Za čije je dobro Milanović konvertirao? I tko to uopće može? Tko je taj autoritet?

Kad je na Vladi tu materiju ministar iznosio nitko nije ni primijetio tu začkoljicu s 2002. godinom, no sad je postala fatalna, s Perkovićem se sve zakompliciralo, odjednom postalo stav Milanovićeve tvrdoglavosti, ali nitko u Vladi, a ni šire, ne razumije zašto Zoran Milanović inzistira? Koga je on tu štitio, i kako je uopće mislio cijelu operaciju sprovesti? Jer, sve da Perković doživotno ostane u Hrvatskoj, pa i na slobodi, jedno je jasno: lex Perković središnji je događaj hrvatske povijesti od obnove državnosti do danas, jer tek s njime vidimo tko uistinu vlada državom – vidimo da je u 48 sati moguće podići na noge i fanatizirati sve političke snage kako bi se donio u Saboru zakon koji štiti bivše udbaše od izručenja sudovima Europske Unije, ergo, vidimo da zemljom vladaju isti ti bivši udbaši koji kroz provizorih hrvatske demokracije, bijedu bipartijnog karadžoza zvanog hrvatski parlamentarizam, u ovoj zemlji suvereno vladaju bez obzira na smjenu nomenklatura, režima, stranaka, partija, ideologija, politika ili milenijskih koncepata, kako je EU opisao onaj čije se ime ne smije spomenuti.

Tko je taj koji suvereno vlada i lijevim i desnim krilom hrvatske politike?

Težak zadatak za naše intelektualce, jer samim opisom stanja stvari i nazivanjem stvari pravim imenima, kako bi to htio Konfucije, raspada se ancient regime: nema više njihovoga svijeta, štoviše svijeta njihovog intelekta, svijeta koji počiva na softwareu u njihovim glavama, jer isti je to kurac, Perković i zadnja knjiga koju su pročitali, a to je svakako Um i revolucija, jer dalje se i nema kuda, budući da je revolucija izostala, a Um je zglajzao načet godinama, alkoholom i glupošću, endemičnom, autohtonom, provincijalnom, i sad nema ama baš nikoga pa da veli: Kome to u Hrvatskoj pada na pamet da od premijera traži da zaštiti Perkovića, da se u Saboru donese zakon koji nas izravno konfrontira s EU, i da se inzistira na zaštiti udbaša pa makar Hrvatska bila prvom zemljom koju će EU drastično sankcionirati netom kako je u tu zajednicu zemlja primljena, što je, btw. upravo ta udbaška ekipa, upravo iz ovih razloga, godinama u Hrvatskoj sabotirala i opstruirala? Kome?

Cui bono?

Tko je taj tko je doveo Milanovića na vlast u SDP-u?
Tko je taj koji suvereno vlada i lijevim i desnim krilom hrvatske politike?
Tko je taj koji i jednima i drugima svoju želju priopćava kao zapovijed?

Prijatelji, Hrvati, građani, možete li mi pomoći?

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara