O kolonizaciji, okupaciji i dvostrukim standardima: Odgovor Lambrosu na članak "Ubojice palestinske djece"

Foto: Hina

U NEDOSTATKU argumenata, uvijek je poželjno koristiti glasnu i agresivnu retoriku. Među slušateljima i čitaocima to prolazi kao odlučnost i alternativa, ali najčešće je maska za neznanje. Tekst Aleksandra Lambrosa izvrstan je primjer ovoga o čemu pišem. Njegov osvrt na sukob između Izraela i Palestine je prepun subjektivnih dojmova, "strawmena" i logičkih nekonzistencija maskiranih u činjenice, počevši od termina "islamoljevičarski" što pretpostavljam da bi trebao biti termin za ljevicu koja podržava Islam, i dok ne sumnjam da takva postoji (pogotovo unutar samog Islama koji ima i svoje progresivne pokrete), ljevica uglavnom nije kompatibilna s religijskim pokretima. To ju ne sprečava da kritizira Izrael, što autor vidi kao podršku Islamu. Naravno, ne može biti više u krivu. Daljnje baratanje takvom terminologijom se očituje terminom "islamofašizam", inače veoma popularan među fanovima Cristophera Hitchensa koji se svesrdno zalagao za invaziju Iraka. Naravno, osim radikalnih elemenata, što u ateizmu, što u političkoj desnici, te među ratnim huškačima, termin "islamofašizam" se doživljava kao jeftina propaganda i kao banalizacija termina "fašizam". Upravo zato je poprilično smiješno kada gospodin Lambros teret propagandističkog izvještavanja iz sukoba Izraela i Palestine stavlja na CNN i BBC dok i sam upotrebljava propagandistički rječnik.

> Ubojice palestinske djece

Palestinci u Libanonu ne žive u koncentracijskim logorima

No ne staje sve na rječniku. Nedugo nakon uvodnog prosipanja žući po Islamu, ljevici, medijima i zapravo svakome tko se ne slaže s njegovim mišljenjem, gospodin Lambros upušta se u detaljnu "analizu"  razina slobode u pojedinim državama Bliskog Istoka. I dok je dobar dio navedenih manjaka sloboda među tim zemljama točan, tu svejedno ima propusta. Gospodin Lambros navodi da Palestinci u Libanonu žive u koncentracijskim logorima, što je apsolutno netočno. Žive u izbjegličkim logorima i Libanon ih nije priznao kao državljane Libanona. Tu bi bilo logično postaviti pitanje što uopće Palestinci rade u Libanonu u izbjegličkim logorima, ali budući da je razlog tome etničko čišćenje Palestinaca koje je proveo Izrael, pretpostavljam da je to bilo preškakljivo za spomenuti. No više o tome malo kasnije. U dijelu o Libanonu piše da je homoseksualnost kažnjiva, što je netočno jer je 2014. godine donesena sudska odluka ne samo o dekriminalizaciji homoseksualnosti nego i o priznavanju prava transseksualaca da sami sebi definiraju svoj rod. To je nešto čime se zapad još uvijek ne može pohvaliti, npr. američka zviždačica Chelsea Manning se još uvijek vodi kao Bradley Manning jer joj država odbija pravo na promjenu spola i na definiranje svog roda. Glede Palestinskih Teritorija i naredbe za pokrivanje žena, možda bi gospodin Lambros mogao tu i tamo posjetiti kakav web-site sa fotografijama iz Palestinskih Teritorija pa se i sam uvjeriti koliko se Palestinke pokrivaju.

No gospodin Lambros nigdje ne spominje da je prosvijetljenom zapadu to sve ok. Saudijska Arabija, Katar, Bahrain, Oman, UAE, Jordan, Egipat, Saddam Hussein prije Pustinjske Oluje, Iran prije revolucije, Talibani u Afganistanu u osamdesetima, to su sve bili ili još uvijek jesu vjerni saveznici zapada. Bez obzira na razinu ljudskih prava i nedostatka istih, zapadna politika funkcionira po principu korisnosti. Jebeš moral.

Sljedeće poglavlje u našoj priči je ono koje se bavi slobodama u Izraelu. Po gospodinu Lambrosu, Izrael je jedina demokracija na Bliskom Istoku. S time bih se djelomično složio s obzirom da su Palestinski Teritoriji također izabrali svoje predstavnike na demokratski način (ma koliko tu bilo problema), Libanon se vodi kao parlamentarna demokratska država sa specifičnostima konfesionalizma kao okvira unutar kojeg se odvija demokracija, a jedna od parlamentarnih demokracija na Bliskom Istoku je i Irak. Izraelski saveznici, Amerikanci su ognjem i mačem doveli demokraciju u Irak i možemo se i osobno ovih dana uvjeriti kako se to sve idilično odigralo.

Diskriminacija protiv Arapa u Izraelu je u rastu već dugi niz godina

Izrael je također i jedina slobodna zemlja na Bliskom Istoku, kaže gospodin Lambros i implicira nacističke epitete nama koji se ne slažemo s time i nazivamo Izrael apartheid državom. Na stranu klasično bacanje nacističkih, fašističkih i anti-semitskih optužbi, ovo je isto neistina. Autor vjerojatno ne zna, ili je odlučio prešutjeti činjenicu da je brak u Izraelu reguliran vjerskim zakonima. To u praksi znači da nevjernici, homoseksualci i partneri koji su pripadnici različitih religija moraju brak sklopiti izvan Izraela kako bi ga država Izrael mogla priznati. Diskriminacija protiv Arapa u Izraelu je u rastu već dugi niz godina. Human Rights Watch je još 2001. naglašavao disproporciju između uvjeta za školovanje koji se pružaju židovskim stanovnicima i arapskim stanovnicima. U zadnje vrijeme  imamo i zastupnike Knesseta poput Ayelet Shaked koja poziva na ubojstvo "majki terorista"  i naziva palestinsku djecu "malim zmijama" i Moshe Feiglina koji se zalaže za aneks Gaze i Zapadne Obale te za još jedno etničko čišćenje Arapa iz Izraela. Osobe poput Shaked i Feiglina otvoreno promiču svoje rasističke stavove i ne trpe nikakve zakonske reperkusije zbog svojeg ponašanja. Štoviše, zastupnici su u parlamentu i njihovi stavovi se slave na ulicama Izraela dok horde desničara hodaju Jeruzalemom i Tel Avivom, deru se "maavet la'aravim" (smrt Arapima) i "maavet la'smolanim" (smrt ljevičarima).

Jeziva atmosfera mržnje prema Arapima koja u Izraelu vlada već dugo vremena ipak nije dokaz za apartheid. Čak ni disproporcionalno financiranje Arapa nije apartheid. Ni brakovi. Izrael je država koja žestoko diskriminira protiv četvrtine svojih stanovnika ali ne provodi apartheid. Ali Izrael nema prisutnost samo u Izraelu. Izrael vojno okupira Zapadnu Obalu od 1967. godine. Izrael vojnom okupacijom Zapadne Obale, Istočnog Jeruzalema i Golanske visoravni krši Rezoluciju 242 Sigurnosnog Vijeća UN-a koja je zakonski obvezujuća. Krši još 28 njih, ali 242 je najbitnija jer poziva Izrael da se povuče iz okupiranih područja što još nije napravio. Ni ne planira, prema izjavama svojih dužnosnika, konkretno Benjamina Netanyahua koji se više puta hvalio kako je zajebao međunarodnu zajednicu interpretacijama zakona te koji je nedavno izjavio da nikada neće moći priznati suverenost Palestine nad cijelom Zapadnom Obalom.

Lako da je to jedini krimen Izraela. Pričali smo maloprije o palestinskim izbjeglicama u Libanonu. Palestinski izbjeglice postoje jer je Izrael 1948. izvršio etničko čišćenje nad populacijom Palestine. Židovi su protjerali su 400 000 ljudi iz njihovih domova. Onda je Izrael proglasio nezavisnost, arapske zemlje su ga napale, Izrael je pobijedio i etnički očistio još 350 000 Palestinaca. Sveukupno 750 000. Tu negdje u međuvremenu, kako sam napisao, proglasio je nezavisnost. To se dogodilo nakon što je UN odredio particiju Britanskog mandata Palestine i dao Židovima 55% zemlje unatoč tome što su bili vlasnici 6% zemljišta.

Židovi su se još od 19. stoljeća naseljavali na područje Palestine

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Dakle, kontekstualizirajmo. Židovi su se još od 19. stoljeća naseljavali na područje Palestine (mali broj njih su bili starosjedioci), nakon Prvog svjetskog rata, kolonijalne sile Velike Britanije i Francuske su se obvezale Židovima osigurati domovinu na području Palestine koja je tada postala britanski mandat, naseljavanje je nastavilo, izbile su pobune Arapa, Židovi su pokupovali zemlje koliko su mogli, particijom su dobili 55% zemlje unatoč tome što su bili vlasnici 6% zemlje, izvršili su etničko čišćenje protjeravši 750 000 arapskih Palestinaca i onda 1967. pokrenuli  rat nakon kojeg su zavladali Zapadnom Obalom, Golanskom Visoravni, Gazom i Sinajem. Sinaj su kasnije vratili Egipćanima, ostalo su zadržali. Iste te godine počeli su graditi svoja naselja na okupiranim područjima. To je prema međunarodnim zakonima protuzakonito i nedavno je proglašeno ratnim zločinom. Danas je 500 000 Izraelaca naseljeno u Zapadnoj Obali. Izrael prema Ugovorima iz Osla (čijih se dogovora nitko nije držao) ima vlast nad 61% Zapadne Obale. Stanje ljudskih prava u Zapadnoj Obali je nikakvo. Dok Izrael nije u stanju apartheida, stanje u kojem se nalazi Zapadna Obala je neopisivo gore od apartheida. Palestincima se ograničava pristup vodi na njihovoj vlastitoj zemlji, uništavaju im se maslinici, Izrael im ruši na tisuće kuća, ceste su segregirane (postoje ceste po kojima se Palestinci ne smiju voziti) i naseljenici često vrše naselje prema Palestincima budući da su najčešće naoružani, a brani ih izraelska vojska. Sve te činjenice potanko su zabilježeni na ovoj web stranici:

http://visualizingpalestine.org/infographic/Gaza-Ceasefire-Violations

Zapadna Obala i Istočni Jeruzalem su pod ilegalnom vojnom okupacijom, a izraelska naselja na tom području se vode kao ratni zločin.

Pojas Gaze nije više pod vojnom okupacijom, ali je pod punom vojnom blokadom. Nitko i ništa ne može ni ući ni izaći iz njega bez izraelske kontrole. Izraelci su išli toliko daleko da su izračunali koja je najmanja potrebna količina kalorija za Palestince bez da umru od gladi, te su onda tu količinu hrane propuštali u Gazu. Blokada Gaze također se smatra ilegalnom.

Lambrosu kontekst sukoba nije bitan

Gospodin Lambros ništa od toga nije spomenuo. Njemu kontekst sukoba nije bitan. Gažani raketiraju Izrael valjda zato jer su vjerski manijaci i seljački muslimani, a ne zato jer im je država prvo pokradena, onda etnički očišćena, zatim okupirana i blokirana a potom ih se disproporcionalno bombardira čim se stigne. Od 2012. i zadnjeg prekida vatre, Izrael je prekršio taj prekid vatre preko 100 puta. Ali ne, nije tu riječ o kolonizaciji, o opresiji, etničkom čišćenju i političkim igrama. Ne! Tu je riječ o civilizaciji koja se bori protiv islamofašizma. Jer gospodin Lambros koristi grijehe islamskog ekstremizma kao argument protiv Palestine. Da budemo jasni, grijeha islamskog ekstremizma ima i previše, ali ako netko od muslimana napraviti monolitnu skupinu robota koji svi jednako misle, rade i djeluju, onda ću mu jasno i glasno reći da nema pojma o čemu priča. Nisu svi muslimani ekstremisti, kao što nisu svi Amerikanci glupi, kao što nisu svi Japanci pametni i kao što nisu svi ateisti miroljubivi. Svako društvo, svaka skupina ljudi ima više slojeva, a to je ono što gospodin Lambros ne shvaća. Ne shvaća da nije ok izraketirati bolnicu u Gazi zato jer se u Iraku ubijaju preljubnice. Nije u redu disproporcionalno ubijati civile zato jer u Saudijskoj Arabiji žene ne smiju voziti. Nisu palestinske majke birale saudijskog kralja pa da je u redu ubijati njihovu djecu zbog toga. Ono što jesu birale je Hamas, ali Hamas je na izborima nastupio pod drugim imenom i s naglaskom na socijalnu politiku i sa smanjenom anti-izraelskom retorikom. Nakon izbora su pokušali uvesti razne aspekte šarije, ali su se Palestinke uspješno oduprle, primjerice, prisilnom uvođenju pokrivanja glave. Možda i nemaju drugog izbora nakon što je Fatah odlučio surađivati s Amerikancima? Možda podržavaju Hamas u borbi protiv okupatora, ali ne podržavaju radikalnu vjersku retoriku? Možda imaju djecu koja su već umrla dok su bila bombardirana u školi, muževe po zatvorima jer su se družili s krivim ljudima, rodbinu do koje ne mogu doći, glavni grad u koji ne smiju ući i raspolovljenu i izdanu državu? Možda im je brat umro za vrijeme ribolova kada mu je izraelski brod potopio koćaricu kada je izašla izvan dozvoljene ribolovne zone, možda im je sestra umrla dok je čuvala ovce preblizu ograde na granici Gaze? Možda svatko ima svoj razlog? Možda, gospodine Lambros, nisu svi istog mišljenja i istog stava? Možda su ljudi u Gazi jednako ljudi kao i ljudi u Hrvatskoj i bilo gdje u svijetu sa poviješću, osjećajima, nadanjima, budućnošću, ljubavima i željama koje im Izraelci uporno sakate? Možda im je pun kurac toga pa su zato glasali za onog koji ispaljuju rakete?

Uostalom, o čemu mi pričamo. Gaza je blokirana, ostatak Palestine je pod okupacijom i koloniziran. Okupirani i kolonizirani narodi imaju pravo na vojni otpor. Ali Palestina nema vojske. Palestina više nema ni neku suvislu ljevicu na vlasti. Izrael se potrudio oko toga kada je osamdesetih počeo dizati zabrane za vjerska okupljanja u Gazi kako bi egipatsko Muslimansko Bratstvo pustilo pipke u Gazu i potom osnovalo islamističku organizaciju koja bi bila antiteza PLO-u. Arafat je zaključio posao kada je s Oslom priznao poraz i potpisao garanciju da Palestina više nikada neće biti ujedinjena zemlja, od rijeke do mora. Kao rezultat svega toga imamo raspad ljevice i rast radikalnog islamizma i eto nam Hamasa i Islamskog Džihada u Gazi, istog onog Islamski Džihad koji ispaljuje više raketa na Izrael od Hamasa. Lansiraju ih iz civilnih područja iz jednostavnog razloga što u Gazi ne postoje područja osim civilnih. Nema vojske, nema vojnih instalacija, sva oprema je prokrijumčarena. Ali gospodinu Lambrosu to nije bitno. Povijest, političke igre, kontekst, zajebi ti sve to, bitno da je tu moraliziranje, prozivanje ljudi nacistima i otvoreno vrijeđanje neistomišljenika. Jer bitno je biti glasan i agresivan u svojem nastupu. Znanje je u drugom planu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala


 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara