Odlazak i gašenje Krila Oluje su nacionalna sramota

Odlazak i gašenje Krila Oluje su nacionalna sramota

Foto: MORH

ZAHTJEV za sporazumnim raskidom radnog odnosa šestorice pilota instruktora na zrakoplovima PC-9M, istovremeno i članova letačke akrogrupe "Krila Oluje", najteži je udarac za HRZ i PZO u posljednjih 20 godina, ali i OSRH u cjelini. On je neugodniji po vojni vrh od odlaska gotovo cijele prve generacije pilota Migova te 20 vojnih pilota u civilne kompanije tijekom 2007. i 2008. Zašto? Na to pitanje odgovara defender.hr.

Nigdje u svijetu se nije dogodilo da u isto vrijeme RZ svojevoljno napusti šest vojnih pilota

Prvo, "Krila Oluje" su bila svojevrsni hrvatski nacionalni brend prepoznatljiv svugdje u svijetu, bila su inspiracija stotinama klinaca koji sanjaju dotaknuti nebo u čeličnoj ptici, bila su jedini istinski promotivni i marketinški alat OSRH za privlačenje mladih ljudi u zvanje vojnog pilota. Nigdje u svijetu nije zabilježen sličan slučaj raspada akrogrupe na ovakav način, nigdje u svijetu se nije dogodilo da Ratno zrakoplovstvo istog trenutka svojevoljno napusti šest vojnih pilota radi odlaska kod istog poslodavca, pa je ovo zapravo i nacionalna sramota. Nacionalna je sramota što se to događalo ispred očiju najodgovornijih, u sjedištu baze. Nacionalna je sramota što se ovakav odlazak pokušava pretvoriti u uspjeh OSRH, jer navode: "riječ o pilotima koji su u brojnim nastupima u zemlji i svijetu prezentirali i OS RH ali i Republiku Hrvatsku u cjelini. Međutim, očito su se odlučili za višestruko bolju ponudu, kojoj OSRH, na žalost, ne mogu parirati.  Upravo i ta ponuda, potvrđuje kvalitetu obuke koju provode OSRH u području zrakoplovstva, a koja je prepoznata ne samo u Republici Hrvatskoj, već i u svijetu. " Kao da pozivaju ostale da dođu u RH, zagrabe i sa sobom povedu još malo dobrog što je ostalo.

Može se reći kako je MORH odlaskom pilota Krila oluje, izgubio sve što je naplatio Omanu za komercijalnu obuku njihovih pilota tešku oko 40 milijuna kuna. Defender.hr doznaje kako hrvatski piloti odlaze u Katar dok su priče da idu u Oman besmislice. Letjet će kao članovi akrogrupe jedne katarske zrakoplovne kompanije na avionima PC-21. Naime, ovdje je riječ o najkvalitetnijem pilotskom kadru, pilotima instruktorima čiji je gubitak nenadoknadiv unatoč tome što MORH "pegla" situaciju priopćenjima kako je sve divno i krasno ako i ode ovih šest pilota. Treće, odlazak dolazi u trenutku kada se na sve moguće načine pokušava iz Zemunika netko sa PC-9M privući u borbenu eskadrilu Migova.

HRZ i PZO napustilo je na vlastitu incijativu oko 50 vojnih pilota

Sada je to gotovo nemoguća misija, jer i to malo instruktora na PC-9M, kada piloti Krila Oluje napuste Zemunik, neće se niti moći priključiti EBA. Kao da gledamo gašenje avionske komponente HRZ i PZO, samo svake godine na dramatičniji način. Do danas, HRZ i PZO napustilo je na vlastitu incijativu oko 50 vojnih pilota, a razlozi su isključivo ili gotovo isključivo bili vrlo mali broj sati naleta, nedostatak obuke, pa se zbog toga kod pilota razvijao osjećaj beskorisnosti te su karijere nastavljali tamo gdje ih se više cjenilo. Također, piloti nisu mogli ostvariti statusna i materijalna prava bilo da je riječ o visini osobnih dohodaka, rješavanju stambenog pitanja, školovanja, napredovanja i slično.

Da li su se uvjeti rada, materijalna i statusna prava barem donekle popravila, da li je obrambeni sustav reagirao na spomenute "alarme" koji su dolazili iz HRZ i PZO posljednjih desetak godina? Nije. Pogledajte pilote elitne borbene eskadrile koja je izmještena iz Pule. Tko je od borbenih pilota iz Pule rješio stambeno pitanje u Zagrebu kroz sustav? Pogađate odgovor. Ali, da su samo razlozi materijalne prirode posrijedi, tada danas RH ne bi imala borbenu eskadrilu, jer bi svaki od tih pilota već "snašao" na bolje plaćenom i osiguranom poslu. Spin o tome kako su pilotima Krila Oluje ponuđena nekoliko puta veća materijalna prava, pa zato odlaze, obično je bacanje prašine u oči, jer su razlozi puno kompleksniji nego što se u Zagrebu želi priznati. Naravno, da je ovdje materijalni status bio presudan, ali nikako jedini, pa se hrvatski mediji ne bi smjeli hvatati za takvu slamku i stvarati od pilota Krila Oluje plaćenike i time olakšati sustavu da opravda njihov gubitak.

Što je sada na redu nakon odlaska elitnog pilotskog kadra sa Zemunika?

Nakon što je donekle pokrpana tehnička sposobnost borbenog zrakoplovstva sa 40 godina starim avionima, ostalo je rješiti ljude u njemu, pilote i inženjere. Njihovu motivaciju, volju i znanje ne može se pokrpati nikakvim remontima. Više nije upitna ispravnost Migova već raspoloživost ljudskog faktora u njihovoj eksploataciji.

Sustav mora hitno odgovoriti na urušavanje tog dijela sposobnosti. Kao da nisu dovoljno bili podcjenjeni u proteklih deset godina od tog istog sustava, i danas se pilote aviona ostavlja na začelju napredovanja u karijeri, promaknućima, materijalnim pravima i slično. Nadalje, nužna je potreba stvaranja novih pilota borbenih aviona. Kako i na koji način, zaista je pitanje svih pitanja. Ne postoji gotovo nikakav interes da se iz postojeće pilotske strukture općenito netko odluči postati borbeni pilot na Migovima.

Gdje je nestao čovjek svih ovih godina u razmatranjima onih koji vode obrambeni sustav? U Strategijskom pregledu obrane se navodi kako će se upravljanje civilnim i vojnim osobljem poboljšati uvođenjem dugoročnog personalnog planiranja utemeljenog na realno raspoloživim financijskim resursima. Dakle, bez zadrške se naglašava kako će se upravljanje poboljšati, ali pritom se spominju financijska ograničenja.

Sudeći prema projekcijama vojnog proračuna, od toga osim hrpe riječi opet neće biti ništa. Sve to slušali smo i prije deset godina. Iz područja personalne potpore do sada nije bio predviđen ni jedan projekt sa pripadajućim troškovima, jer samo ulaganje za potrebe pripadnika obrambenog sustava može jamčiti zadržavanje i privlačenje kvalitetnog, kvalificiranog i motiviranog osoblja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Sve u svemu personalna potpora je daleko od zadovoljavajuće razine te ne omogućuje primjerenu razinu kvalitete života niti osigurava poticajnu organizacijsku klimu, potrebnu za pridobivanje, odabir i zadržavanje najkvalitetnijeg osoblja. Stretegijski pregled obrane nije dao nikakva rješenja ili konkretna poboljšanja. Kad je riječ o personalnoj politici, sve je u njemu uopćeno i kondicionalno, pa se ima dojam kako je opet riječ o nekakvom popisu želja bez konkretnog učinka u budućnosti.

Na koncu, recimo nešto više o hrvatskom brandu koji se nažalost gasi, Krilima Oluje.

Skupina je službeno utemeljena neposredno prije obilježavanja 10-godišnjice vojno-redarstvene operacije “Oluja” pa otuda i naziv “Krila Oluje”. Akrobatska skupina je osnovana kako bi, po uzoru na druge akrobatske skupine u svijetu, nastupala prigodom obilježavanja raznih obljetnica, kako vojnih tako i civilnih, ali i predstavljala hrvatske oružane snage i zemlju u svijetu na međunarodnim zrakoplovnim priredbama.

Ideja o utemeljenju skupine pojavila se još 1997. Tada je zapovjedništvo Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, promovirajući završetak obuke prvog naraštaja hrvatskih vojnih pilota, organiziralo letački program koji su izvela tri tek nabavljena zrakoplova Pilatus PC-9M, u kojima su letjeli piloti Stjepan Žabčić, Josip Njari i Miroslav Franjić. Kad je riječ o kriterijima za prijem pilota u akrobatsku skupinu, minimum je 500-600 sati naleta na zrakoplovu te najmanje pet godina radnog staža kao nastavnika letenja. Članovi skupine su uglavnom isti ljudi nekoliko godina, jer je potrebno održati razinu iskustva i uvježbanosti. Primjerice, Turci i Talijani imaju skupinu s istim pilotima već deset i više godina. Amerikanci se mijenjaju svake tri godine, ali je prosjek u svijetu 6-7 godina.

Kolika je popularnost skupine izvan granica Hrvatske pokazuje i podatak da je skupinu već nekoliko puta posjetio Katsuhiko Tokunaga, vjerojatno najpoznatiji svjetski “air to air” fotograf vojnih zrakoplova i službeni fotograf nekoliko svjetskih proizvođača U posljednjih dvadesetak godina akrobatsko letenje je zbog atraktivnosti letačkog programa i pristupačnosti dolaska većem broju posjetitelja znatno pridonijelo razvoju zrakoplovstva. Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća popularnosti akrobatskog letenja nesumnjivo je pomoglo zajedničko pojavljivanje vojnih letjelica donedavnih neprijatelja SAD-a i Rusije na jednome mjestu, što je bilo nezamislivo još od 1945. Velik dio zrakoplovnih vojnih baza u istočnoj Europi je nakon pada komunizma zatvoren, pa se dobio dodatan prostor za širenje zrakoplovnih priredbi takvog tipa.

Na takvim se priredbama tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci zna okupiti i po nekoliko stotina tisuća ljudi, ponajviše obitelji s djecom. U neposrednoj blizini aerodromske piste, gdje se s jedne strane odvija letački program, a s druge obilaze izloženi zrakoplovi, priređuju se cjelodnevni piknici, a u stankama programa fotografiraju se zrakoplovi, ljudi razgovaraju s vojnim pilotima o svemu što ih zanima, moguće je zajedničko fotografiranje, traže se autogrami za uspomenu.

Međutim, nije rijetko da na takvim priredbama bude i tragičnih posljedica s ljudskim žrtvama. Organizacija takvih priredbi je vrlo zahtjevna i akrobatsko letenje je vrhunac osposobljenosti i izdržljivosti za sve pilote, pa je vrlo brzo steklo kultni status među njima, jer se nastupi uvježbavaju i nekoliko mjeseci. S druge strane, jedan dio akrobatskih skupina uz logističku i organizacijsku pomoć svojih vlada napravio je izvrsnu promociju svojih zemalja koristeći se svojim nastupom i godišnjim proračunom koji može iznositi i stotinjak milijuna američkih dolara.

Nažalost, takvom logistikom i organizacijom nije se mogla pohvaliti hrvatska akrobatska skupina “Krila Oluje” koja svoj atraktivni program izvodi na zrakoplovima Pilatus PC-9, osobito ne kad je riječ o međunarodnim zrakoplovnim priredbama. Zbog gašenja transportne komponente sa avionima An-32B, nije bio moguć prijevoz tehničara koji prate hrvatsku akrobatsku skupinu. Nadalje, zbog sudjelovanja hrvatskih vojnih zrakoplova PC-9 izvan Hrvatske mora se dobiti odobrenje ministra obrane i predsjednika države, pa se često zbog birokratskih zapreka kasnilo s takvim odobrenjem i onda se mora otkazati nastup kao što se primjerice dogodilo kada je stigao poziv iz Dubaija gdje je organizator bio spreman poslati charter zrakoplov po skupinu kako bi bila transportirana do Dubaija.

Moglo bi se reći da je Hrvatska trebala izdvojiti zaista minimalne troškove za dobivanje velikog publiciteta i promocije u inozemstvu, to više jer u Europi samo hrvatska skupina akrobatskih pilota leti na zrakoplovima PC-9, a organizator plaća sve troškove. Promidžba hrvatske akrobatske skupine u marketinškom smislu također je bila neorganizirana, jer se nije na odgovarajući način pomoglo hrvatskim pilota i nije se prepoznala njihova uloga u promociji Hrvatske izvan njezinih granica. Program skupine bio bi mnogo atraktivniji da su se na zrakoplove ugradile interne instalacije za ispuštanje dima. Za pet zrakoplova instalacija bi iznosila 350 tisuća eura, ali to se nikad nije dogodilo.

Sada je posve jasno kako i neće za duže vrijeme.

Defender.hr

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara