Plan 21 i SDP-ovska elita napaljena na najskuplje automobile, bolja vina i najbolje restorane

Foto: Vlada.hr

TKO JE čitao Plan 21? Ja nisam. Toliko sam se bio upeo da se riješimo Jadranke i njene bulumente bezveznjaka i oportunista, da sam na program koalicije gledao kao na formalnost – važni su ljudi, mislio sam, a ljudi su u redu, mnoge poznajem i mogu za njih jamčiti.

Zoki je čist, Rajko, moj liječnik, brz je i inteligentan Dalmatinac. Ranko je pošten, dobro ga znam, mislio sam, a osim toga, zajedno smo pripadali "antidržavnoj kliki" špijuna i izdajnika koju je Turek, bivši šef Službe, Pukijev i Petračev prijatelj, dao pratiti (država mi je zato platila odštetu od 50.000 kuna). A Orsat, on mi je odvjetnik i branio me u slučajevima klevete, pa kad ga je Zoki pozvao da postane ministar pravde jer su se poznavali iz Ministarstva vanjskih poslova, bio sam uvjeren – Orsat će klevetu, naravno, dekriminalizirati… Vraćajući se s Općinskog građanskog u Trnju ili iz Zaboka gdje bi me odvela marica ako se nisam odazvao na suđenje oko pitanja Radeljakove časti i ugleda, sto smo puta razgovarali o tome kako je besmislen institut "duševnih boli", pa "libel" može biti jedino odštetna parnica, skopčana s ozbiljnom financijskom štetom, odštetom, parničnim troškovima i tužbenim rizikom, da se ne zloupotrebljava pravosuđe i slučajevi toliko ne množe da ih je u jednom trenutku u Hrvatskoj bilo više od milijun…

Nisam pročitao Plan 21 - bio je odštampan u user-unfriendly formatu, nekim nečitljivim neserifnim pismom

Tako sam mislio i nisam ni pogledao Plan 21. Poslije sam saznao da ga je zapravo iznudila reklamna agencija Bruketa&Žinić. Isprva su im mudre stranke dostavile sedam-osam točaka, pa kad su ih reklamokrati stali šarafiti, dopisali su i skupili deset-dvanaest, pa sedamnaest-osamnaest i tek na kraju, kad im je razjašnjeno da valja dostići simbolični broj – 21. Najveća zasluga promotora, koji se inače bave pivom i drugom robom široke potrošnje, bila je da ih prinude da napišu nekoliko stranica o tome što misle raditi u sljedeće četiri godine. Ja sam pak sugerirao da se predizborni skupovi održavaju s publikom razmještenom kao u areni, s govornicima u sredini, tako da se izbjegne ono uobičajeno rostrijanstvo obraćanjem s katedre… Još sam predlagao da ljudi pitaju, a političari samo odgovaraju, ali to nije išlo, jer lideri nisu htjeli riskirati. Zoki je još bio zakočen i tek je puno poslije pobjede brana popustila, pa je počeo ovaj njegov "direktni prijenos iz mozga". Tako da nisam, dakle, kao ni ostali, pročitao Plan 21. Bio je odštampan u user-unfriendly formatu, nekim nečitljivim neserifnim pismom (Futura, Helvetica, što li), i to s desnim ravnanjem i crvenim slovima odštampanim nasumično odabranim riječima, što garantirano odbija od teksta, kao deklaracija na pozadini nekog proizvoda… Gdje ti lijepo ti piše da ima 110 posto šećera, da je pun raznih E-konzervansa i kemikalija, te da će onaj tko preživi o tome pričati… Pa ipak, nitko to ne čita, ko ni sitno odštampane podatke o sadržaju lažne šećerleme, uputstva za upotrebu japanske utenzilije ili sitno pismo iz anexa glavnom ugovoru. A trebao bi, pogotovo u slučaju Plana 21, koji je bio sve to u jednom, i lažna šećerlema, i uređaj koji ne funkcionira i jasna deklaracija da sve ono što se od vlasti očekuje ona neće ispuniti, naprotiv.

Što je, zapravo pisalo u Planu 21?

Mi, stranke bliskih svjetonazora i sličnih programa – Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP), Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati (HNS), Istarski demokratski sabor (IDS) i Hrvatska stranka umirovljenika (HSU) – odlučili smo se za izborno zajedništvo kako bismo na temelju postojećih političkih programa i konkretnih politika ponudili zajednička rješenja prihvatljiva većini hrvatskih građana. Više nitko ne vjeruje da je trenutačna vlast, koja je prouzročila krizu gospodarstva i društva, sposobna ponuditi rješenje za oporavak i provesti ga. Radnici koji su izgubili radna mjesta, potplaćeni i neplaćeni radnici i svi oni ugroženoga životnog standarda i položaja u društvu, od izbora očekuju samo jedno – promjene društvenih i gospodarskih vrijednosti u korist rada i stvaranja, a ne profita i dijeljenja prema političkim kriterijima i osobnim interesima.

Sad vidimo da su odmah krenuli s prijesnim lažima, jer nisu, naravno, imali nikakav program i nije bilo usklađivanja tih programa, samo su se dogovarali i brzo dogovorili o raspodjeli zastupničkih mandata, ali to onda nismo mogli znati, nego smo mogli vjerovati suprotno. Osim toga, kakva je programska sličnost između Čačićevih etatista, liberala, i Zokijevih provincijskih birokrata te Istrana koji od ideologije imaju "Gustafe", malvaziju i vizionarskog ideologa po imenu Gori Ussi Winnetou?

Da sam pročitao, zaključio bih tek da je to neiskreno, taktičko udvaranje starim komunjarama

Da smo uočili kako predlažu "promjenu društvenih i gospodarskih vrijednosti u korist rada… a ne profita", bili bismo možda shvatiti kako je riječ o gomili ciničnih oportunista, jer su antikapitalističke tendencije, negiranje poduzetništva i profita kao pokretača ekonomije, tada bile neprisutne u SDP-u i od svih ljudi koje sam ondje poznavao jedino je ekscentrik s bubikopfom, Milan F. Živković, pokazivao anarhističke inklinacije, što su svi pripisivali njegovoj niskoj inteligenciji, a ne fanatizmu. Ta se "alternativa" povampirila tek kasnije, kad se pokazalo da SDP nema nikakvu ideologiju, politiku i izbornu bazu, pa su počeli naveliko regrutirati kojekakva spadala po NVO-udrugama, stvarajući državnim novcem svoju klijentelističku mrežu. Znači, da sam ovo i pročitao, zaključio bih tek da je to neiskreno, taktičko udvaranje starim komunjarama, budući da sam znao kako se dobro odjevena esdepeovska elita, napaljena na najskuplje automobile, bolja vina i najbolje restorane, ne može mentalno približiti proletkultovskim revolucionarnim obrascima.

Model upravljanja državom na temelju populističke i koruptivne distribucije posuđenoga novca, a ne zarađenog, stvorio je krizu. Tako dalje ne može. Ne može zato što većina hrvatskih građana više nije spremna odricati se prihoda u korist šačice povlaštenih.

Uf, opet ta odvratna ljevičarska demagogija. NARAVNO da se većina hrvatskih građana ne odriče prihoda u korist šačice povlaštenih – povlaštenih je na stotine tisuća, a svi kradljivi tajkuni zajedno nisu uspjeli ukrasti jedan posto onoga što je proarčila rasipna država na cijelu vojsku lažnih ratnika, nepotrebnih i nepostojećih gradova, općina i ostalih režijskih ustanova, na sve moguće i nemoguće benefite stanovništvu koje taj novac nije zaradilo, nego ga troši, diže kredite – i to u švicarcima – pa kupuje imovinu koja već sutra ne vrijedi ni djelić onoga što plaća prodajući vlastitu budućnost. Naravno, država im je to sve omogućila, a banke ih navukle na tanak led, a kupovina naroda bila je, naravno, najlukrativnija djelatnost za političku klasu koja je surađivala s oligarhijom. Ali, ovo o šačici povlaštenih koji pljačkaju nedužnu većinu – to je čista laž, kao one Hitlerove floskule o Židovima koji sišu njemačkog radnika i zabijaju mu nož u leđa dok se kao vojnik bori na frontu u rovovima.

Čisti bullshit

Nadalje je bilo riječi o izlasku iz krize. To je manje-više u redu, jer se vjerojatno pošlo od nekog Čačićeva programskog teksta o uzrocima krize i nezaposlenosti, te o nelikvidnosti do koje dolazi zbog preopterećenosti cijene proizvodnje, što je "okovalo poduzetništvo". No, nevidljiva ruka esdepeovskog ideologa dodala je zaključak kako "država ne vodi nikakva razvojnu industrijsku politiku" (kao da je to moguće), i zatim još jednu minu – ocjenu da su "nezadovoljni potplaćeni radnici i marginalizirani sindikati izvrgnuti najgrubljem obliku neoliberalnog kapitalizma". Čisti bullshit. "Neoliberalni kapitalizam" nije nikad stigao do Hrvatske gdje još vlada socijalizam i država upravlja sa 70 posto ekonomije. Radnici nisu potplaćeni, nego preplaćeni u odnosu na prihode zaposlenika iste kategorije u uspješnijim zemljama srednojeuropskog okruženja. Osim toga, nije vic u veličini plaća, nego u njihovom broju – ima daleko previše "režijskih" radnika, onih u državnoj službi, a sindikati nisu marginalizirani, jer njihovi najbrojniji članovi, državni činovnici, čine temeljni problem hrvatske ekonomije. Nisu, naime, na tržištu, nego se zapošljavaju na temelju "patenta" i za svaki spor nadležan je sud, što znači da ih po sadašnjim propisima nitko ne može otpustiti.

Mi najavljujemo promjenu prirode hrvatskoga kapitalizma i konačni odmak od prakse kapitalizma perifernoga, nekontroliranog, pa i nezakonitog profita, bogaćenja na štetu nacionalnih interesa i podcjenjivanja i odbacivanja prava rada i radnika. Sadašnja vlast samo je zaštitnik i jamac nastavka takve prakse.

Plan 21 - programski kupus

Kakav "konačni odmak" od kakvog "perifernog, nekontroliranog, pa i nezakonitog profita"? Koje su to kategorije? Očito, redaktor je bio neprijatelj kapitalizma, ali to nije smio jasno deklarirati, pa je teze "kvalificirao". Meni opet sve vuče na Milana F. Živkovića. Pisanje Plana 21 bio je toliko beznačajan i niskorangiran posao da u tome nitko nije htio sudjelovati, a on se kao "idejni specijalist" na Iblerovom, stražnje lijevo smetalo, pomoćnik indisponiranog Tončija Vujića koji je ipak nekakav doktor nauka, vjerojatno jedini nije mogao izvući od toga posla, pa je unutra snijeo svoja jaja. Svake četiri godine padne na nj takav neki golemi teret: treba napisati stranice i stranice teksta! To nije sposoban nitko od viših dužnosnika Organizacije gdje nema specijalista za politiku, političku znanost, sociologiju ili bilo što slično – svi su liječnici, provincijski inteligenti, asistenti na studiju matematike i fizike, ili ekonomisti i pravnici koji se sa stručnom materijom nisu sreli otkako su napustili fakultet – poput samog utemeljitelja ove sljedbe, čiji se lik simbolično nalazi na dnu totemskog stupa, dok mu na remenima stoje šminkeri i bleferi koji su komercijalizirali partijsku djelatnost. Ivica Račan nije imao pojma o pravu, koje je završio vinuvši se u politiku kao šef partijske organizacije na fakultetu. Odmah je potom primljen na posao kao profesionalni partijski radnik u slavonskobrodski Općinski komitet. Pisao je duge referate u doba Hrvatske šutnje. Sati praznogovora, koji se stenografirao pa objavljivao na stranicama "Vjesnika" i "Oka", partijskih glasila koja su prikladno imala format samo nešto manji od zemljišnog maksimuma. Račanov nasljednik u Slavonskom Brodu, stranački tajnik Igor Dragovan, lansirao je iz iste izborne jedinice i sadašnjeg genseka SDP, predsjednika vlade Zorana Milanovića.

A što se tiče Plana 21, programski kupus koji su s mukom izvukli iz stranačkih centrala, na kraju je mora dopisati blijedi birokrat Neven Mimica, ekonomski pregovarač u hrvatskoj diplomatskoj službi, koji je poslije pod Milanovićem dotjerao do – potpredsjednika vlade. Svi su u Mimici vidjeli razumnog, beskonfliktnog čovjeka koji čudom održava neku komunikaciju s premijerom, samo što je njemu ta nemoguća misija  brzo dozlogrdila, pa je optirao za plaću od 20.000 eura u Europskoj komisiji, gdje drži najbeznačajniji resor (zaštita potrošača).

Ostatak uvodnog odjeljka Plana 21 bio je popunjen neobaveznim trućanjem, frazetinama, obećanjima bez ikakva pokrića, te idiotskim fantazijama namijenjenim kretenima… To su čitali samo slagari koji su program polagali u neatraktivne stupce pa tu i tamo zacrvenjeli poneku riječ ili rečenicu. Zaista, narod zaslužuje vlast koju ima, a posebno se hrvatski birači na nju ne smiju tužiti, jer je ona već u svom predizbornom programskom dokumentu Kukuriku-koalicija jasno obnarodovala: "Mi smo prosti prevaranti, sve što govorimo nema smisla, ovo ne bi ni pas s maslom pojeo, i tko za nas glasa idiot je kojega ide upravo ono što mu se sprema!"

Na ovu gomilu besmislica, nadovezuje se začudno suvislo poglavlje 2. ("Gospodarska platforma") koja elaboratski besprijekorno analizira stanje nacionalne ekonomije i zatim pobraja sve dugoročne i kratkotrajne ciljeve i politike, te neke konkretne projekte koje bi valjalo ostvariti u vladinu mandatu. To je, naravno, puno preambiciozno, općenito i retorički, jer se ne vide prioriteti ni slijed akcija. To je plan za ratovanje na širokom frontu, a ne jaki udar na glavnom pravcu što, kako znamo iz operatike, jedino donosi uspjeh budući da preokrene stanje na bojištu (klasični primjer: Kolubarska bitka 1914., dispozicija vojvode Živojina Mišića). No, po općoj kompetentnosti autora, vidi se da je drugo poglavlje pisao Čačić. Milanović to, naravno, nije ni pročitao. On NIŠTA ne čita, samo razne popularne knjige i romančiće, on nema koncentraciju djeteta koje polazi više razred osnovne škole. Nisam vjerovao u izum američke pedagogije – Attention Deficit Syndrome (ADD) – dok se u razgovoru s njim nisam osvjedočio kako razmišlja. No to je bilo kad je već došao na vlast, do tada se jako kontrolirao, pa je komunikacija bila dvosmjerna. On nije Čovjek bez svojstava – Der Mann Ohne Eigenschaften, on je Čovjek bez supstancije. Intelektualno, iz stadija praznoglavca, razvio se u tipičnog partijskog punoglavca, kojemu je akumulirani značaj udario u glavu.

Naobrazba mu je pak prestala u doba kad je završio magisterij u Bruxellesu, a poslije toga samo se bavio stranačkim frakcijskim ratovima i agitacijom, jurio novinare, razne sirotice i viđao se s političkim operatorima iz sive zone, kumplao s Linićem i još dva-tri muljatora u partiji i oko nje, kupovao simpatije, šarmirao, podvaljivao, prodavao maglu… Naučiti nije mogao ništa jer nikoga ne sluša, nego samo sebe, s tim što mu vlastiti glas ne dolazi iz nutrine i iz dubine, što je svojstveno vlaškim dubokumnicima, nego riječi sami naviru pa dok govori uočavaš kako se i sam beskrajno čudi tome što je sve spreman izreći.

A Plan 21? Gomila koještarija.

Denis Kuljiš, zurnalisti.com

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara