Privatizacija i zaduživanje - krvnici ekonomije i društva

Foto: Arhiva

PRIVATIZACIJA i zaduživanje su braća blizanci, krvnici ne samo hrvatske nego i brojnih drugih, pogotovo perifernih, ekonomija. Oni su usko povezani ‒ privatizacija rasprodajom javnih poduzeća državu osiromašuje i smanjuje joj priljev novca u proračun, čime je tjera u zaduživanje da bi mogla pokrivati svoje obaveze, a što onda posljedično iziskuje nova potrebna sredstva za financiranje dugova te onda i daljnje privatizacije da bi se ta sredstva namakla. Riječ je o začaranom krugu iz kojeg, ustrajava li se na nepromijenjenoj ekonomskoj politici, izlaska nema.

Privatizacija je kao proces bila neizbježna da bi se uopće ostvario prijelaz iz realsocijalizma u kapitalizam, a koji se uobičajeno naziva "tranzicijom". Koliko god pojedini prokapitalistički usmjereni pojedinci kod nas demagoški inzistirali da ovo što imamo u Hrvatskoj tobože nije kapitalizam, kapitalizam karakteriziraju, među ostalim, dvije osobine. Prva je da ekonomska proizvodnja i svi ekonomski procesi i odnosi u društvu postoje ne zato da bi se proizvelo sve ono što društvu treba, nego zato da bi pojedinci, privatnici (kapitalisti), koji čine manjinu društva (što je izraženom popularnom idejom o 1%), ostvarivali (privatan) profit. Dakle, proizvodi se ne proizvode zato što su nam potrebni, nego da bi kapital na njima ostvario profit, a zadovoljenje društvenih potreba je tu tek sekundarna posljedica.

Druga je karakteristika kapitalizma to da se sredstva za proizvodnju (tvornice, poduzeća, hoteli, trgovački lanci itd.) moraju biti u privatnom vlasništvu kapitalističke klase, tj. već spomenutih 1%, tj. čuvenih Tuđmanovih "200 obitelji". Da bi se ono što je nekoć bilo u društvenom vlasništvu, tj. vlasništvu svih nas, pretvorilo u privatno vlasništvo, moralo je doći do privatizacije. Time se od društva gdje do 1990. nije bilo superbogatašâ došlo do društva gdje danas imamo 260 multimilijunaša ukupne imovine od 170 milijardi kuna. Ako se netko pita kako je netko u 20 godina poštenim radom mogao postati multimilijunaš, ne morate se puno pitati ‒ nije mogao.

Todorić od cvjećara postao jedan od najvećih balkanskih tajkuna

Vrlo pojednostavljeno govoreći, privatizacija se u Hrvatskoj provodila iz dva osnovna motiva. Među onima politički podobnima koji su na poklon dobivali nekoć društvena poduzeća, neki su doista imali ambiciju postati kapitalistima. Primjer takvih "dobrih" kapitalista najbolje oslikava ikonički primjer Ivice Todorića, koji je od omanjeg cvjećara postao jedan od najvećih balkanskih tajkuna.

Naivci i apologeti često njega i slične mu danas opravdavaju da je on, eto, bar nastavio proizvodnju i da "zapošljava" radnike. Dakako, na stranu činjenica da je praktički sve što danas ima dobio na lijepe oči (i na štetu svih nas ostalih) i da ne "zapošljava" on radnike, nego živi na grbači njihova rada jer su radnici npr. današnjeg Konzuma (prije poznatog kao Unikonzum) sasvim lijepo živjeli i bez Todorića. Radnici bez kapitalistâ itekako mogu funkcionirati, ali obrnuto nikako ne ide.

Drugi pak niz podobnih, koji su na razne načine u svoje privatno vlasništvo dobivali naše firme, nije nikada imao namjeru postati kapitalistima, nego su iz novostečenih poduzeća izvlačili novac (koji se onda često dijelio ispod stola s određenim političarima) i poduzeća smišljeno uništavali.

Danas se pak privatizacija, u kojoj se prodaje ono malo što je još u državnom vlasništvu dosad (bar djelomično) ostalo, provodi iz dva osnovna razloga. Jedan je "načelan" ‒ riječ je o vladajućoj ideologiji pogodovanja privatnom kapitalu, koja se pravda tobožnjom većom efikasnošću privatnog sektora (o čemu trube dežurni prokapitalistički ideološki papagaji), a zapravo se svodi na perverznu misao: zašto bi profiti bili društveni kad mogu biti privatni?

Drugi je više prozaične naravi ‒ treba prodati što se još ima da bi se moglo vraćati dugove. Pri tome se zaboravlja da je za nastanak dužničke ekonomije u velikoj mjeri odgovorna upravo i politika privatizacije. Kao primjer takve privatizacije, kojom se pokušava zaraditi da bi se pokrili dugovi, može se istaći recentna prodaja vrlo profitabilnog poduzeća Croatia osiguranje pod sumnjivim okolnostima i daleko ispod svoje realne cijene.

Zaduženost kao ideološko opravdavanje za mjere štednje

Zaduženost, osim što nas prisiljava na nastavak kriminalne politike privatizacije (koja nas je, među ostalim, i dovela u ovu ekonomsku katastrofu), također služi i kao vrhunaravno ideološko opravdanje za mjere štednje, kojima se posljedice ekonomske krize prebijaju preko leđâ običnih ljudi koji za nju nisu ni najmanje krivi. Naime, da bi se dugovi mogli vraćati, država mora imati novca. A da bi novca za vraćanje dugova bilo, moraju se smanjiti izdvajanja za takve "nepotrebne gluposti" kao što su zdravstvo, školstvo ili socijalna prava. Jer, hvala bogu, naravno da je najbitnije da se što prije i u cijelosti vrate pare bjelosvjetskim lihvarima, bankarskim hohštaplerima i međunarodnim organizacijama koje štite ovaj inherentno korumpirani ekonomski sustav ‒ koga briga za bolesnu starčad, djecu ili njihove škole i učitelje?

Tako se čini da se čitav smisao ekonomije svodi ne na to da proizvodimo dovoljno da bismo mogli normalno živjeti, nego na to da možemo vraćati dugove onima kod kojih smo se zadužili. U podlozi toga stoji nekoliko premisâ, nekih koje se izriču eksplicitno i nekih koje se tek podrazumijevaju. Jedna je ono što Slavko Linić voli ponavljati ‒ dugovi se moraju vraćati. O druge dvije se obično ne govori eksplicitno. Jedna je da odgovornost za vraćanje dugova snose samo zajmoprimci a ne i zajmodavci. Dakle, uvijek je kriv onaj koji je od nekoga posudio i on dugove mora vraćati pod bilo kakvim okolnostima. Druga je da odgovornost za posuđivanje uvijek snosi čitav narod odnosno zemlja, a ne vlasti koje su sredstva, obično ne pitajući uopće birače za mišljenje, stvarno posudile.

Krenimo od prve dogme da se dugovi moraju uvijek, beziznimno, na vrijeme i u potpunosti vraćati. Ona nije točna iz više razlogâ. Kao prvo, ne stoji u praksi jer u svjetskoj povijesti postoje brojni primjeri kada je obustavljeno vraćanje dugova, bilo u cijelosti bilo djelomično. Kao drugo, čisto načelno ne stoji to da se apsolutno svi dugovi moraju vraćati ‒ npr. ako je neki političar svjesno potpisao loš ugovor o zajmu za zemlju kojom vlada, pritom možda primivši i mito, je li pravedno da zbog toga čitava zemlja ispašta još godinama? Ako je neki kreditor nekoj zemlji prijetvorno posudio sredstva pod iznimno nepovoljnim i neodrživim uvjetima, je li pravedno da on uvijek bude neokrznut posljedicama svojih postupaka?

U međunarodnom je pravu poznat koncept nelegitimnog duga (eng. odious debt). Tu je riječ o državnim dugovima koje napravi određena vlast, a koji nisu u interesu dotične zemlje u cjelini. Takvi se dugovi onda smatraju nelegitimnima i oni se ne moraju pošto-poto vraćati.

Nelegitiman dug Ekvadora

Najsvježiji je primjer pozivanja na koncept nelegitimnog duga onaj iz Ekvadora. Ondje je 2007. sastavljena međunarodna komisija koja je analizirala ekvadorske dugove iz prethodnih 30 godina. Ustanovljeno je da je velik dio tog duga stvarno bio nelegitiman i predsjednik je Ekvadora Rafael Correa 2008. velik dio ekvadorskog državnog duga proglasio nelegitimnim, s obzirom da je nastao kroz postupke prethodnih korumpiranih i autoritarnih vlasti.

Konačan rezultat toga nije bio da je Ekvador odustao od vraćanja svih svojih dugova. To bi bilo politički vrlo teško izvedivo, a i za sve dugove se nije moglo strogo dokazati da su nelegitimni. Iako je ustanovljeno da je nelegitimnog duga bilo zapravo još i više, ekvadorska je vlada iz realpolitičkih razloga odlučila obustaviti povrat 30% stranih dugova. Nakon očekivanih pritisaka izvana, to je konačno riješeno tako da su ti dugovi otkupljeni za 35% svoje vrijednosti, na što je pristala većina zajmodavaca. Ekvador je tako uštedio 7 milijardi dolara koje je onda mogao potrošiti na pametnije svrhe ‒ školstvo, zdravstvo, smanjenje nezaposlenosti, izgradnju infrastrukture itd.

Sličan je i nešto raniji primjer Argentine, koja je, nakon svoje velike ekonomske krize koja je počela 1999. i nakon ogromne mobilizacije naroda, 2001. odbila vratiti sve svoje dugove u ukupnosti (što bi zemlju odvelo u još veću propast) i što je na kraju završilo time da su argentinski kreditori morali odustati čak i do 75% svojih dužničkih potraživanja. Nakon oba su slučaja i ekvadorsko i argentinsko gospodarstvo doživjeli velik uzlet. Zanimljivo je da na razmatranje i obustavu vraćanja nelegitimnog duga poziva i stranka SYRIZA, koji je glavni pretendent na vlast nakon sljedećih izbora u Grčkoj.

Druga je dogma da odgovornost za vraćanje dugova snose isključivo zajmoprimci a ne i zajmodavci. Zašto bi to uvijek bilo baš samo tako? Ako zajmodavac, svjesno ili nesvjesno, posudi zajmoprimcu novac pod izrazito nepovoljnim i nepoštenim uvjetima ili čak svjestan da će se taj dug teško moći vraćati, zašto bi tu u budućnosti cijenu toga snosio samo zajmoprimac? Ako zajmodavac riskira svojim posuđivanjem, želeći tu izvući profit, zašto bi u slučaju da se taj rizik izjalovi nastradao baš uvijek samo zajmoprimac? Ne snosi li i zajmodavac bar dio krivice za svoju lošu procjenu? Ili se one cinične neoliberalne poruke da nema besplatnog ručka, da smo sami krivi za svoj neuspjeh i da ne očekujemo da država riješi sve naše probleme odnose samo na 99% običnih ljudi, a ne i na banke, korporacije i bogate kreditore?

Treća je dogma da odgovornost za posuđivanje uvijek snosi čitav narod odnosno zemlja. Zašto bi to nužno bilo baš tako? Mora li narod neke zemlje još desetljećima ispaštati zbog loših, zlonamjernih ili korumpiranih odluka svojih čelnika? Nije li bar dio krivice i na onima koji su pod takvim uvjetima i na takav način s dotičnima potpisivali kreditne ugovore? Teško je vjerovati da kreditori nisu znali kome novac posuđuju ili da su slučajno nekoga podmitili.

Premijer čami u zatvoru

Uostalom, pogledajmo samo Hrvatsku. Kod nas bivši premijer već neko vrijeme čami u zatvoru koruptivnih radnji. Poznato je da je do slučajeva podmićivanja dolazilo i kod potpisivanja međunarodnih ugovorâ, npr. s MOL-om. Također, iz aviona je vidljivo da su neki ugovori o zaduživanju potpisivani i pod prilično neobičnim i ne baš povoljnim okolnostima, s nerealno visokim kamatama. Treba li doista čitava Hrvatska još godinama ispaštati zato što su Sanader i drugi korumpirani političari potpisivali neodržive ugovore o zaduživanju, katkada možda za to primajući i mito? Nisu li tu odgovorni i oni koji su takve neodržive zajmove davali i s korumpiranom politikom ugovore potpisivali?

Jedno je sigurno. Uz ovakvu podčinjenost dugu, koja je onda razlog za daljnji nastavak kriminalne i štetne politike privatizacije i za nametanje strogih mjera štednje, Hrvatska nema prave šanse da se ikad razvije. Dugovi koje imamo, a koji su posljedice katastrofalne politike koja se vodi zadnjih više desetljeća (čak i prije 1990 ‒ uostalom, međunarodna zaduženost je, među ostalim, bio i jedan od razlogâ koji je srušio Jugoslaviju), nisu održivi i zapravo se nikada ni ne mogu vratiti.

To, dakako, ne vrijedi samo za Hrvatsku nego i za veliku većinu zemalja, pogotovo onih na periferiji. Ta čitava se Afrika putem svoje zaduženosti kod nekadašnjih kolonijalnih gospodara drži u pokornosti, čime se iz nje izvlače golema sredstva, a pritom joj se nameću politike koji odgovaraju kapitalu najmoćnijih svjetskih sila a ne običnim ljudima u Africi.

Naravno, kao što je već rečeno, bilo kakvo ovakvo razmatranje nevraćanja (nelegitimnih) dugova treba realpolitički vrlo mudro odigrati. Bilo da je riječ o potpunom odbacivanju nekih dugova, o restrukturiranju dugova, o (privremenom) moratoriju na vraćanje dugova i sl., tu treba biti spreman na traženje saveznikâ u drugim zemljama koje su učinile slično ili bi to možda htjele učiniti, na iskorištavanje međunarodnih rivalstava među pojedinim zemljama, na vještu političku i diplomatsku igru itd.

Čak i da na čelu Hrvatske imamo vladu "južnoameričkog tipa", koji bi bila spremna na branjenje pravâ većine stanovništva u zemlji u odnosu na međunarodne faktore, što danas nije slučaj, potpuno je jasno da je jedna stvar dokazati nelegitimnost određenog duga, a druga provođenje toga u realnost, pri čemu treba gledati kako izbjeći sankcije, odmazdu kreditorâ, različite političke pritiske i sl.

Kome smo to mi svi dužni?

Osim toga, iznimno je bitno da i obični ljudi shvate da situacija nije nužno takva da države baš moraju igrati u korist međunarodnih lihvara i bankarâ umjesto u korist malog čovjeka. Da nije apsolutno nužno da se svi u zemlji slamaju od jada i bijede zato da bi se odmah i do centa vratili svi dugovi koje su nam nametnuli korumpirani političari. Da nije apsolutno nužno, prikažimo to slikovito, da pristajemo na zatvaranja bolnicâ i upropaštavanje školâ da neki bankar s Wall Streeta slučajno ne bi ostao bez svog petog porschea već ovog proljeća.

I, konačno, pogledajmo situaciju na globalnoj razini. Stalno se priča o zaduženosti. Svi su zaduženi ‒ pojedinci, općine, gradovi, pokrajine, države... Treba postaviti pitanje ‒ pa dobro, kome smo to mi svi dužni? Kakav je to ekonomski sistem koji velik dio nas prisiljava da neprestano budemo u dugu? Praktički cijeli svijet je zadužen u legalnoj Ponzijevoj shemi zato da bi šačica ultrabogatašâ i korporacijâ mogla profitirati od ovakve situacije i ostati na svojim položajima. Kad su svi u dugu i kad svi od toga pate, možda neki vrag ne valja u čitavom tom sistemu i možda treba razmišljati da ga zamijenimo nekim boljim i pravednijim?
 


 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara