Foto: Facebook

MOJA prijateljica Nela Vlašić i ja otišle smo danas u Pulu da tamo obilježimo Osmi mart na komemoracijskom skupu organiziranom povodom usmrćivanja “Arene” pulske tvornice trikotaže. Organizator je zamolio prosvjednike da odjenu neki od predmeta proizvedenih u “Areni”. Ja sam oko vrata nosila šal pokojne radnice Marije Tatić, majke moga dragog prijatelja, star četrdeset godina.

Očekivala sam tisuće ljudi, govornice koje će urlajući reći što im se dogodilo i tko im je uništio egzistenciju, potjerao ih na cestu, ostavio ih bez plaće, a za koji će dan netko od hrvatskih grabežljivaca njihovu zgradu koja se nalaza uz more pretvoriti u svoj rudnik zlata. Umjesto toga vidjela sam skup od stotinjak ljudi.

Voditeljica je čitala pisma podrške, tamo su bile i radnice iz Kamenskoga koje su postale benigna hrvatska hodajuća maskota svih zajebanih privatizacijom ili nekim hrvatskim zločinom drugog tipa. Uz prostor gdje smo se našli nalazi se pulski Prekršajni sud i Veterinarska stanica. Zlobnici bi u tome našli neku simboliku. Ili ćeš se prilagoditi hrvatskom krvavom kapitalizmu pa će ti kožu oderati nježno ili ćeš se derati pa platiti i robijati.

Hrvatski prosvjedni skup. Red pjesme, red dirljivih pisama, red pljeska. Zatim su, sad već bivše radnice “Arene”, krenule poput manekenki prikazivati modele davno izrađene u njihovoj pokojnoj tvornici. Voditeljica je bila nadahnutija od Danijele Trbović. Gospođe su se nasmiješene spuštale niz stepenice odjevene u crveni tepih a uz stepenice su koračale prema kolegicama koje su čekale na svoj nastup. Oči “manekenki” nakon nastupa bile su pune suza. Plakale smo i mi koje smo gledale užasu u očima nesretnih bivših radnica.

Mnogi su hrvatski mediji snimali sirote žene koje su poput živih lutki pričale stravičnu hrvatsku priču ali teško da će se to ukazati na bilo kojem hrvatskom teve ekranu. Prvi put u životu održala sam politički govor. Nećete ga ni čuti ni vidjeti. Rekla sam da sam zgrožena što nije cijela Pula došla na pogreb “Arene”, da nas naši zlotvori nisu opljačkali ni tulipanima, ni pjesmom ni modnom revijom pa tako i mi moramo promijeniti oružje. Da li me itko razumio?

Zgrožena sam hrvatskim obilježavanjima osmih martova i ubijanja radnika. Jesmo li zaista toliko glupi da na svo zlo koje nam rade možemo odgovoriti samo tamburanjem i mahanjem cvijećem? Prišla mi je jedna radnica i rekla, ne zamjerite nam na smijehu, mi nismo radosne, mi nismo pri sebi, mi smo očajne.

Najzad sam shvatila da je sav taj smijeh i kikot oko mene bio krik životinje koja umire pjevajući jer joj je tako lakše. Ne pripadam tom tipu ljudskih bića. Iskreno mislim da je krajnje vrijeme da radnice pulske “Arene” i svih ostalih hrvatskih arena pretvore Hrvatsku u krvavu arenu. Pa, ili sa štitom ili na štitu. Više nemamo što izgubiti.

Vedrana Rudan, rudan.info