S koje strane pregovaračkog stola su veterani?

S koje strane pregovaračkog stola su veterani?

Foto: Hina, Index

GLEDAMO pregovore Vlade i veterana - s jedne strane Glogoški, Klemm, drugi predstavnici veterana, s druge strane Matić, Kotromanović, pa… opet predstavnici veterana! U svim ovim pregovorima imamo veterane s obje strane pregovaračkog stola! Po čemu sada se jedni zalažu za veterane, drugi ne, o čemu raspravljaju veterani s veteranima?

Uopće, tko tu koga predstavlja? Na obje strane ovih pregovora jesu hrvatski ratni veterani! Osim premijera Milanovića koje je, potpuno jednako kao i Karamarko, 1991. godine bio na činovničkom mjestu odakle se nije mobilizirao.

Pitanje predstavljanja, zastupanja, vjerojatno je najmanje sporno za Đuru Glogoškog, koji je predsjednik „Udruge 100%-tnih hrvatskih ratnih vojnih invalida I. skupine“. No, ni u toj udruzi nisu baš svi 100% hrvatski ratni invalidi – no Glogoški barem može reći da ih okuplja velik broj i govori u njihovo ime.

No, opet  - ne govori u ime svih hrvatskih ratnih vojnih invalida i posebno ne svih veterana, kojih je u registru nešto preko pola milijuna. Svi ostali predstavnici prosvjednika – govore samo i isključivo u ime svojih udruga. A braniteljskih udruga – nitko im ni ne zna točnog broja. Navodno, broj se vrti oko 1400. Evo, imamo službeni podatak za Vukovar - prema službenim podacima grada, u Vukovaru postoje 22 braniteljske ili stradalničke udruge.

Dakle, osim Đure Glogoškog za koga se zaista može reći da predstavlja dobar dio ili većinu jedne skupine, onih najteže stradalih ratnih vojnih invalida – koga predstavljaju ostali? Sve veterane? Sve s invaliditetom? Svoje udruge? Ili sami sebe?

Zašto ne bi Matić bio predstavnik veterana?

Cijela medijska koncepcija šatora u Savskoj i pregovora je pogrešna! Ne treba govoriti o prosvjedu veterana, nego o prosvjedu dijela veterana, dijela udruga, nekih nezadovoljnih ljudi! Pa cijela hrvatska veteranska populacija, kada još dodamo i one koji su bili blizu linije bojišta, a nisu formalno veterani – od montera HEP-a do ratnih snimatelja – praktično po broju glasova odlučuje o Vladi u Hrvatskoj, a ne da pregovara s istom…

Uzmimo za primjer ministra Predraga Matića. Po čemu on o pitanjima veterana ne bi znao bolje i više od nekoga s druge strane stola, tj. nekoga od onih koji prosvjeduju? Sjetimo se samo otvorenog pisma Vukovarca i veterana Zorana Šanguta iz veljače 2013. godine. Ponovit ćemo ga u cijelosti:

"Ne mogu se oglušiti na neistine o Matiću

Svih ovih godina imao sam obvezu i osjećao odgovornost braniti i govoriti istinu o Domovinskom ratu, bilo da se radilo o događajima ili pojedincima. Govorio sam istinu o hrabroj obrani Vukovara, Trpinjske ceste, logorima na teritoriju Srbije, Blagi Zadri, dr. Njavri...

Taj moj osjećaj odgovornosti ne dopušta mi da se oglušim na grube neistine i optužbe koje se iznose ovih dana na račun ratnog puta vukovarskog branitelja i aktualnog ministra branitelja Predraga Matića Freda.

Kao njegov suborac i supatnik u srpskim logorima, želim ovim putem iznijeti svoja svjedočanstva o njegovom ratnom putu, u nadi da će se konačno stati na kraj blaćenju ovog istinskog heroja Domovinskog rata.

Iako sam Freda i njegovog brata Antonija vidio naoružane početkom rujna 1991. u mjesnoj zajednici "Kralj Tomislav", o ratnom putu braće Matić prije dolaska na punkt "Kiwi" mogu govoriti suborci iz mjesne zajednice "Kralj Tomislav".

Uništio je osam tenkova, spasio je život

Moji suborci i ja ćemo govoriti istinu o punktu "Kiwi". Fred je dragovoljno došao početkom listopada 1991. na Trpinjsku cestu, punkt "Kiwi" u Hercegovačkoj ulici, a Antonijo sredinom listopada 1991. Obojica su bili hrabri i odvažni branitelji. Poslije ranjavanja Tomice Jakovljevića i Berislava Margitića, Fred se dragovoljno javio i uzeo ručni bacač raketa, tzv. Osu s kojom uništava osam tenkova i jedan transporter. Fredu je na Osi pomoćnik bio Josip Lordan.

U jednoj je akciji ranjen naš suborac Tihomir Savanović-Ćićo. Kako je Ćićo bio izložen neprijateljskoj vatri bilo je odveć rizično prići mu i pružiti pomoć. Fred je, ne razmišljajući o prijetećoj opasnosti,  istog trena potrčao ka Ćići kroz neprijateljsku vatru i ranjenog ga izvukao, te je Ćićo odvezen u vukovarsku bolnicu. Svi branitelji s punkta "Kiwi" i Hercegovačke ulice, odigrali su veliku ulogu u obrani Vukovara i pokazali veliku hrabrost i ljubav prema domovini te kao takvi zavređuju poštovanje.

Istinu o Fredovom ratnom putu na punktu "Kiwi" potpisuju: Zoran Šangut, Mišo Krajnović, Dragutin Kovačević, Anton Mihalić, Berislav Margitić, Miroslav Lordan, Boro Brekalo, Veselko Kiš, Bruno Kišić, Nenad Gagić.

U logorima je pakete s hranom dijelio

Fred i njegov brat Antonijo zarobljeni su 19. 11. 1991. godine. S Fredom sam bio cijelo vrijeme u logorima Stajićevo, Niš i Sremskoj Mitrovici, a s Antonijom u Stajićevu i Sremskoj Mitrovici. U Nišu je Antonijo bio u drugoj sobi. Dobili su batina kao i svi mi ostali logoraši te ni u čemu nisu bili povlašteni. U Nišu su Fed i njegov brat morali metlom jedan drugoga tući. Nitko s punkta "Kiwi" u logoru nije cinkario i prokazivao, pa ni Fred Matić. U logoru Sremska Mitrovica mogli smo dobiti pakete koje su nam naši najmiliji počeli donositi preko BiH. Neki logoraši su svoje pakete čuvali samo za sebe, dok su braća Matić spadali u drugu skupinu logoraša, koji bi hranu iz paketa prvo ponudili ranjenima i bolesnima, a ostatak podijelili s nama suborcima. Istinu o Fredovim logoraškim danima potpisuju: Stipo Mlinarić i Goran Popić koji su s Fredom proveli devet mjeseci u logorima Stajićevo, Niš i Sremskoj Mitrovici sve do velike razmijene 14. 8. 1992. godine. Dragutin Kovačević, Anton Mihalić i Bero Margitić bili su također s Fredom u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica (u Nišu nisu bili) te su razmijenjeni 14. 8. 1992. Ja sam s Fredom bio u Stajićevu, Nišu i Sremskoj Mitrovici do 27. 3. 1992. godine. Ostali potpisnici ratnog puta potpisuju za one logoraške dane koje su proveli u logorima s Fredom.

Mi ovdje svjedočimo i branimo istinu našeg suborca i vukovarskog branitelja Freda, a istinu o ministru i političaru Fredu prepuštamo vama.

S poštovanjem,
Zoran Šangut"

Kratko, jasno i što je još važnije – s navedenim imenima ljudi koji stoje iza pisma. Dakle, zašto meni i vama koji ovo čitate upravo ministar Matić ne bi bio istinski predstavnik veterana, a ne neki koji su s druge strane stola? Po čemu? Po tome što se bune?

Pa kada prosvjeduju radnici splitskog Škvera puno je više veterana među njima nego što ih stane sve skupa u šator u Savskoj – pa je li onda i prosvjed Škverana veteranski prosvjed?

Veterani su dio hrvatskog naroda, ne posebna kategorija

U Hrvatskoj, kao demokratskoj državi članstvo u udrugama nije obvezno. Hvala demokraciji ili Bogu, kako želite, više nema obveznog članstva gotovo za išta. Zato i većina bivših veterana nisu u nikakvoj udruzi, a koliko god neki govorili – nemaju ni neku povlasticu od rata.

Ljudi aktivni u udrugama su manjina. Štoviše, u ovim prosvjedima ne sudjeluju ni sve veteranske udruge, neke čak i dosta značajne i dobro organizirane nisu ni prisutne ni spomenute. Sudjeluje nekoliko udruga koje okupljaju od nekoliko stotina do možda i po par tisuća ljudi. Dakle, ne 10% nego jedan postotak onih u Registru branitelja. U sami šator stane možda jedan promil, možda glasan, ali promil.

Većina bivših veterana ionako – nije nigdje aktivna u tom, nekadašnjem ratnom svojstvu. Dio su hrvatskog naroda koji je odradio dužnost za Domovinu, za što im vječna hvala – i vratili su se svojim drugim dužnostima: profesionalnim, obiteljskim, hobijima...

Štoviše, potpuno je pogrešna teza (a koju zanimljivo najviše guraju neki ljevičarski portali!) da je u pitanju sukob ljevice ili desnice. Bivši hrvatski veterani su pripadnici svih i socijalnih i ideoloških kategorija. Bilo ih je, dobro se sjećam 1991., od sinova oficira JNA do onih čiji su očevi preventivno zatvarani svaki puta kada bi Tito dolazi u Split. Bilo je veterana od onih s 500 godina obiteljske povijesti u gradu, do onih koji su prva generacija došla iz nekog izgubljenog sela. Bilo ih je od onih s osnovnom školom do izvrsnih inženjera. Bilo ih je, ne najmanje važno, ne samo Hrvata, već i Bošnjaka i Srba. Bilo ih je ideološki, od sinova povratnika naviklih na „teški“ kapitalizam do socijalista i iskrenih pomalo i naivnih ljevičara.

Bilo je veterana svih kategorija, bez neke posebne definicije i skupine. Navijača, pankera, umjetnika, nema koga se nije moglo naći. Nije bez veze Tuđman u Kninu 1996. govorio: „I ja i moji suborci vjerovali smo u hrvatski narod, vjerovali smo da se politikom pomirbe domovinske i iseljene Hrvatske, s politikom pomirbe svih hrvatskih stališa možemo odoljeti svim silama, (…)“ – upravo u tome je bit priče. Svi protiv agresora. Možda i najpozitivniji dio Tuđmanove politike (uz uspješnu mirnu reintegraciju Podunavlja) se zaboravlja. Zbog čega i u ime koga?

Bivši veterani su tu svugdje oko nas – oni kao skupina nisu ni lijevi ni desni niti ikome politički pripadaju. Niti jedna politička stranka ima pravo reći reći da je eto više ili manje veteranska. Veterani, kao pojedinci, upravo kao i svi drugi, otići će na izbore i zaokružiti svoje. Od HDZ-a do SDP-a. I od krajnje desnice do krajnje ljevice. Za to pravo, da politički pripadaju gdje sami žele, su se među ostalim i borili.

Odvojiti razgovore o problemima od politike

Razgovori će se nastaviti – to je dobro. Valjda će s obje strane i dalje biti hrvatski veterani – i to je također dobro. Ali, treba neke stvari dovesti u red: dakle, ne treba one koji pregovaraju smatrati nekim univerzalnim zastupnicima veterana, jer to nisu – predstavljaju samo svoje udruge. S nekim brojem članova. Ništa manje, ali i ništa više.

I treba jasno reći koja su pitanja tema razgovora za stolom – primjerice pitanja vezana uz zdravstvenu i drugu skrb i odijeliti ta pitanja od političkih pitanja. Prosvjednicima se sada ne sviđa da pregovore vodi ministar Matić. No, to je političko pitanje – on je ministar Vlade koja ima većinu u Saboru. Ako im se to ne sviđa, onda na izborima ne moraju zaokružiti SDP! Jednostavno i učinkovito.

Još bolje: mogli bi se neki predstavnici prosvjednika sami angažirati na izborima, pa da vidimo što hrvatski narod misli! Koliko vjeruje Matiću, koliko ovima drugima. Zar nisu upravo parlamentarni izbori, gdje se svatko može pojaviti sa svojom listom, upravo najbolji način rješavanja političkog dijela priče?

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara