Slaven Letica: Cenzurirani predgovor umjesto odgovora Spomenki Hribar

Foto: HRT

NA VAŠEM cijenjenom portalu objavili ste opsežni članak dr. Spomenke Hribar: "Spomenka Hribar oštro reagirala na tvrdnje suautora trilogije U ime države: Neke Zgagine tvrdnje su apsurdne!". Iz članaka je očigledno da bi kolegica Hribar žarko željela promijeniti povijesne ČINJENICE o pregovorima i dogovorima režima Slobodana Miloševića i Milana Kučana o pravu Slovenije na samoodređenje, odcjepljenje i formiranje samostalne države, uz slovensko priznanje prava „svih Srba da žive u istoj državi“, tj. prava na stvaranja nove „Jugoslavije“ kao Velike Srbije, o čemu sam – na temelju neospornih povijesnih dokumenata - pisao u tri predgovora knjigama slovenskih autora Mateja Šurca i Blaža Zgage „U ime države“.

Uz pokušaj mijenjana povijesnih ČINJENICA, dr. Hribar i danas, nakon strašnih ratova i genocidnih zločina, otvoreno ostaje na političkim pozicijama Slobodana Miloševića i ideologa Velike Srbije, što može iznenaditi samo one koji ne poznaju lik i djelo „Gvozdene Lady“ kako je naziva uredništvo Slobodne Bosne. Kako je slovenski nakladnik troknjižja „U ime države“ Založba Sanje zabranio hrvatskom nakladniku troknjižja Jesenskom i Turku da objavi pregovor trećoj knjizi koji sam na zamolbu nakladnika napisao, molim vas da umjesto moje polemike s dr. Spomenke Hribar napravite uslugu povijesnoj istini i objavite CENZURIRANI predgovor koji dajem u nastavku ovog pisma. Što se, pak, tiče nebulozne i cinične tvrdnje dr. Hribar da ja „ništa ne znam“, tj. da ne želim govoriti ili pisati o pregovorima i dogovorima Tuđman-Milošević o navodnoj „podjeli Bosne i Hercegovine“, o tim sam pregovorima objavio barem 100 stranica teksta.

Prije toga i još važnije: posao osobnog savjetnika predsjednika Tuđmana vlastitom sam voljom napustio u ožujku 1991. i to baš zbog toga što sam smatrao da se razgovori o ustrojstvu BiH ne mogu voditi bez Alije Izetbegovića. Uz poštovanje, Slaven Letica.

Predgovor:

Krijumčari oružja i krvavi ratni ritmovi Neke knjige, kao i mačke iz narodnih poslovica i mitova, doista imaju više života. Za mačke se obično govori da imaju devet ili, nešto rjeđe, sedam života, dok je za trilogiju o krijumčarenju i krijumčarima oružja. U ime države, slovenskih novinara istraživača Mateja Šurca i Blaža Zgage, teško predvidjeti koliko će i kakvih političkih, istraživačkih i javnih života, privremenih smrti i nepredvidivih reinkarnacija doživjeti. Naime, tek što je ova trilogija u Sloveniji pomalo počela padati u zaborav jer ju je naprosto medijski pojela tematika europske i slovenske dužničke krize i recesije, ali i brojne korupcijske afere, pa i politički najznačajnije – afera Patria i afera Janković, hrvatski prijevod oživio je trilogiju U ime države u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji – državama u kojima se zbiva radnja priče o „trgovcima smrću. Pojava prve dvije knjige, Prodaja i Preprodaja, na policama hrvatskih knjižara i u virtualnim knjižarama obnovila je zanimanje za njih i u Sloveniji. Mali doprinos toj neobičnoj reinkarnaciji trilogije dali su, po svemu sudeći, mimo moje želje i nakane, proslovi koje sam napisao za prve dvije knjige.

Naime, kad su me pred kojih godinu dana moji prijatelji i nakladnici Mišo Nejašmić i Goran Batina zamolili da napišem proslov za sve tri knjige – napomenuvši pritom da mi to neće biti teško jer sam bio sudionik ili svjedok nekih od zgoda kojima se knjige bave – čitanju rukopisa i pisanju proslova pristupio sam u najboljoj nakani, odlučan da moji kratki eseji budu u službi knjiga i njihovih autora, a ne njihovi blagi ili, ne daj Bože, strogi kritičari. Međutim, već nakon objave prve knjige (Prodaja) postalo je jasno da moj proslov, pisan u najboljoj namjeri, nekim tezama dovodi u pitanje, nazovimo je tako, matičnu (mainstream) slovensku političku naraciju, pa i vladajuću političku dogmu o naoružavanju susjeda, prema kojoj je tadašnje državno vodstvo Republike Slovenije, utjelovljeno u osobi Milana Kučana, iz najplemenitije ljudske i kršćanske pobude – pomaganja susjedima u nevolji – pomagalo žrtvama velikosrpske agresije, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ili, još preciznije, nama Hrvatima i Bošnjacima da lakše nabavimo oružje i tako se obranimo od do zuba naoružanog i na sve spremnog agresora: Jugoslavenske narodne armije i režima Slobodana Miloševića. Sastavni dio te velike slovenske političke naracije bila je teza da su moralno sumnjive tajne pregovore sa Slobodanom Miloševićem mogli voditi samo Franjo Tuđman i Hrvati, ali ne i Milan Kučan i Slovenci.

Upravo zbog toga je moj proslov „Slovenski i hrvatski trgovci smrću”, objavljen u knjizi Prodaja, u kojem sam podsjetio na jedan od niza razgovora i dogovora slovenskih i srbijanskih političara o pravu naroda (!), ne i republika, na samoodređenje i odcjepljenje (riječ je o donedavno tajnom[1] sporazumu ili „platformi”[2]), jako naljutio bivšeg slovenskog predsjednika Milana Kučana, ali i Mateja Šurca, jednog od koautora knjige. Dakle, ono što je za mene bila povijesno i etički neosporna činjenica – da slovensko državno vodstvo brine brigu o vlastitim nacionalnim interesima – za politički i novinarski krug oko ili u blizini Milana Kučana bila je hereza, pa i drska provokacija. Upravo je zbog toga utjecajni slovenski tjednik Mladina 18. listopada 2013. mom proslovu posvetio naslovnicu i osam stranica dug esej uglednog povjesničara prof. dr. Bože Repe pod naslovom „Slovensko-srpski pakt”. Uz citiranje izjava niza sudionika dramatičnih događaja iz danas daleke 1991. (France Bučar, Dimitrij Rupel, Lojze Peterle, Dobrica Ćosić), dr. Repe je spomenuo i izjavu tadašnjeg slovenskog predsjednika Milana Kučana. U toj izjavi Kučan, kojeg, usput govoreći, smatram mudrim i velikim državnikom i čestitim čovjekom, tvrdi da se sa Slobodanom Miloševićem ni o čemu nikada nije dogovarao ni osobno, ni preko posrednika. Citirat ću najvažniji dio njegove izjave: „S Miloševićem se nisam nikad dogovarao ni osobno niti preko posrednika, tajno još najmanje. To su počeli drugi, o čemu Letica, kao negdašnji savjetnik predsjednika Tuđmana, možda također nešto zna.” Uredništvo Mladine mi je 25. listopada 2013. ustupilo prostor za odgovor Kučanu, koji je objavljen kao pismo uredništvu.

Budući da je Dobrica Ćosić (čije je riječi s beogradske bolničke postelje Mladini prenijela njegova kći Ana[3]) potvrdio da je u posjedu originalnog slovensko-srpskog „zapisnika”, kojeg sam ja nazvao „nagodbom” (potpisan je 14. kolovoza 1991.), u odgovoru Kučanu pažnju sam usmjerio na njegov izravni dogovor ili „saopštenje” o pravu naroda na samoodređenje, sklopljen sa Slobodanom Miloševićem u Beogradu početkom 1991. Evo opsežnog citata iz mog odgovora Milanu Kučanu: Taj je dogovor (potpisan u stanu Dobrice Ćosića u Beogradu 14. kolovoza 1991.), kako su Mladini potvrdili njegovi protagonisti, naprosto povijesna istina, iako ga njegovi potpisnici različito nazivaju i pamte. Povijesna je istina i to da postoji i znatno raniji, i to PRVI i IZRAVNI dogovor (sporazum/saopštenje) Milošević – Kučan od 24. siječnja 1991. o kojem nisam pisao u proslovu knjizi Prodaja. Taj prvi povijesni sastanak i sporazum Milošević – Kučan (Kučan ga, kako ću pokazati, naziva zajedničkim „saopšetnjem”) zbio se 24. siječnja 1991.: baš na dan kad je Predsjedništvo SFRJ pokušavalo legalizirati vojnu intervenciju JNA u Hrvatskoj, poznatu po pripremi i emitiranju KOS-ova filma o ilegalnom naoružavanju Hrvatske (slučaj Špegelj). Usput valja podsjetiti da je sporazum Milošević – Kučan postignut puna dva mjeseca prije sastanka Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu 25. ožujka 1991.

U srbijanskom dokumentarnom filmu Dogovoreni rat održavanje sastanka i potpisivanje „saopštenja” potvrđuju i Borislav Jović i Milan Kučan. Borislav Jović: „Pošto smo mi u Srbiji smatrali da Slovenija može da se odcepi od Jugoslavije, ako je to volja, mirnim putem i da mi nemamo nikakvog, apsolutno, razloga da nju prisiljavao da živi s nama, može lako (da se odcepi), zato što nema nikakvih međunacionalno nerešenih pitanja, kao što je to u Hrvatskoj. Onda smo mi smatrali da nju ne treba da uznemiravamo ako hoće. Neka postupi kako god hoće. Neka ode. Ako zatraži odcepljenje, mi ćemo to odobriti u Saveznoj skupštini.” Milan Kučan: „I taj je razgovor bio takav u zgradi Predsjedništva u Beogradu. Nakon toga smo usvojili jedno saopštenje u kojem je bila i ta rečenica da Srbija nema ništa protiv želje Slovenaca (za samostalnošću), a ni da mi nemamo ništa protiv da Srbi žive u svojoj državi. Naravno, tu je bio jedan drugi dio rečenice: ne na račun drugih.” Vrlo je važno napomenuti da je o sadržaju tog dogovora Milan Kučan govorio i u BBC-jevu dokumentarnom filmu Smrt Jugoslavije i u istoimenoj knjizi Laure Silber i Allana Littlea, ali mnogo preciznije: „Na sastanku je bilo očito da Srbi neće navaljivati da zadrže Slovence u Jugoslaviji… Mi Slovenci rekli smo da želimo pravo na vlastitu državu.

Milošević je rekao da i Srbi žele priznanje toga prava, a to je svi Srbi u Jugoslaviji u jednoj državi. Dakako, odgovorio sam da i Srbi imaju to pravo, ali na isti način kao Slovenci, ne kršeći pravo drugih naroda. Milošević je odgovorio: ʻPa naravno, to je jasno.ʼ I s tim smo odletjeli kući: u Ljubljanu.”[4] Pošto sam u to doba bio osobni savjetnik predsjednika Tuđmana, bio sam vrlo precizno upoznat s tijekom i rezultatima sastanka delegacija pod vodstvom Kučana i Miloševića, koji je održan u Beogradu 24. siječnja 1991., kada je, treba to ponoviti, bio planiran drugi pokušaj vojnog udara JNA na Hrvatsku. Odlazak Milana Kučana u Beograd na tajni dogovor o slobodnom izlasku Slovenije iz Jugoslavije mi smo shvatili kao izdaju, jer su četiri dana prije (20. siječnja 1991.) Slovenija i Hrvatska potpisale sporazum o zajedničkoj obrani u slučaju intervencije JNA na neku od zemalja, u to doba republika SFRJ. Sporazum o zajedničkoj obrani potpisali su Martin Špegelj i Josip Boljkovac u ime Hrvatske i Janez Janša i Igor Bavčar u ime Slovenije[5].

Kad je predsjednik Tuđman poslije često govorio da je Slovencima bilo lako napustiti Jugoslaviju jer su se dogovorili sa Srbima (na sastanku državnog vodstva i svih stranačkih prvaka u Banskim dvorima 26. lipnja 1991. oko osam sati uvečer prvi je put javno za rat JNA protiv Slovenije kazao „To nije naš rat!”: osobno sam znao zašto je to kazao i da je bio u pravu, ali mnogi nisu razumjeli kontekst o kojem sada pišem), bio je izložen zastrašujućim javnim kritikama hrvatske oporbe i „neovisnih” umnika, iako je naprosto govorio istinu koja se i danas u Hrvatskoj, i posebice Sloveniji, prešućuje.[6] Moje uvodno slovo nažalost nije razljutilo samo Milana Kučana, nego i Mateja Šurca, jednog od autora trilogije U ime države. Njegova je ljutnja bila tolika da je osjetio potrebu javno iznijeti razloge zbog kojih nije sudjelovao u sarajevskoj, ali i zagrebačkoj i beogradskoj promociji svojih knjiga. Njegovo javno očitovanje „Zašto ne prisustvujem javnim promocijama vlastitih knjiga” objavljeno je na sarajevskom portalu mediacentar_online[7].

Ključni su prigovori – koje mi je uputio u svom očitovanju, a koji su ujedno razlozi njegova bojkota javnih promocija vlastite knjige – sljedeći. Prvo, smatra da moj proslov nije uzeo u obzir najvažnije uzroke „grubog prekida savezništva između Slovenije i BiH u najtežim trenucima rata” koje, prema njegovom mišljenju, „treba tražiti u unutarnjim političkim sukobima slovenske desnice, u kojoj se najviše nadmetao Janez Janša, i nekadašnje partijske strukture koje je tada izražavao Milan Kučan”. Drugo, tvrdi da je temeljni smisao i istraživačko-političko poslanje trilogije „razotkrivanje pripadnika slovenske oružarske mafije imenima i prezimenima, a to su Janez Janša, Igor Bavčar, brigadir Krkovič, Lovšin i ostali manje važni”, a da o njima u mom proslovu „nema ni riječi”, dok sam, navodno, „pretežnu krivnju za ʻtrgovinu smrćuʼ pripisao petočlanom slovenskom Predsjedništvu”. Treće, iz činjenice što doista u proslovu nisam ponavljao ono što mi se u knjizi činilo nespornim, a to je uloga konkretnih krijumčara oružja i njihovih političkih zaštitnika ili, kako ih sam naziva, „oružarske mafije”, Matej Šurc moj proslov ocijenio je političkim pamfletom koji navodno služi promociji mojih političkih stavova. Dakako, riječ je o velikom nesporazumu. Okolnost što u proslovu nisam doveo u pitanje nijedan dokument ili tvrdnju autora o „trgovcima smrću” pokazuje da se slaže sa sadržajem i vrijednosnim prosudbama autora o brojnim, imenom i prezimenom navedenim, pripadnicima hrvatske i slovenske „oružarske mafije”.

Moji proslovi pokušali su sadržaj knjiga smjestiti u povijesni kontekst gledan iz hrvatske i iz osobne perspektive: moje perspektive i mog iskustva kao jednog od neposrednih sudionika konkretnih događaja. Bio sam, i još sam uvijek uvjeren da takav pristup pisanju proslova pridonosi boljem razumijevanju teških prilika i teških odluka pred kojima su se tada nalazila državna vodstva Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, svako zbog svojih razloga: hrvatsko i bošnjačko jer su trebali oružje za obranu od agresije, a slovensko jer je moglo biti okrivljeno za kršenje rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o embargu na izvoz oružja u zemlje bivše SFRJ. Koliko je situacija bila složena i dramatična možda najbolje pokazuje Prikrivanje, posljednja knjiga trilogije koja započinje poglavljem „Slučaj Brnik”, a završava poglavljem „Afera Patria: obećano mito za ʻšefaʼ i SDS”. U poglavlju „Slučaj Brnik” autori opisuju misterij i ukletu sudbinu goleme pošiljke oružja i streljiva, punih 46 kontejnera[8], koju je početkom 1992. njemački brod Hel iz bugarske luke Varne dovezao u slovensku luku Kopar. Oružje i streljivo zatim je kamionima, uz pratnju specijalne policije, dovezeno i uskladišteno na vojnom dijelu glavne slovenske zračne luke Brnik, gdje je ležalo mjesecima, postajući, tvrde autori knjige, uzrokom sloma savezništva dvaju glavnih političkih aktera krijumčarenja oružja: Janeza Janše i Igora Bavčara. Rezultati istraživanja autora trilogije, temeljeni na policijskim i parlamentarnim istragama i sudskoj dokumentaciji, pokazali su da je u zračnoj luci Brnik bilo uskladišteno oružje uglavnom namijenjeno Hrvatskom vijeću obrane (HVO) i Armiji BiH, ali dio oružja bio je namijenjen i slovenskim ministarstvima obrane i unutarnjih poslova. Još je zanimljivija sudbina oružja kineskog podrijetla, koje je 1992., ukrajinskim zrakoplovima, za potrebe Armije BiH iz Sudana dopremljeno u zračnu luku Maribor.

Velik dio oružja, koje te godine nije isporučeno Armiji BiH, ostao je skriven u hangarima sve do srpnja 1993. kad ga je javnosti, zbog vlastitih političkih razloga, spektakularno otkrio tadašnji ministar obrane Janez Janša. Prema mom mišljenju, za ukletu sudbinu manjeg dijela oružja s Brnika, i posebice onog iz zračne luke Maribor, kriv je ritam ratova u Hrvatskoj i posebice Bosni i Hercegovini. Naime, dok je slovensko vodstvo 1991. i u prvoj polovici 1992. pred sobom imalo jasnu predodžbu o agresorima (JNA i režim Slobodana Miloševića) i žrtvama agresije (Hrvati i Bošnjaci), hrvatsko-bošnjački rat u Bosni i Hercegovini (od 19. lipnja 1992. do 23. veljače 1994.) u potpunosti je promijenio slovenski pogled na ratove u susjedstvu. Sudbina oružja iz mariborske zračne luke trebala bi se sagledavati uglavnom u tom kontekstu, a u tom kontekstu treba analizirati i posve racionalnu i moralno ispravnu odluku slovenskog državnog vodstva o potpunom zaustavljanju prodaje oružja susjednim državama iz siječnja 1993.

U ime države završava poglavljem „Afera Patria: obećano mito za ʻšefaʼ i SDS”u kojem se detaljno rekonstruira velika korporativno-politička korupcijska afera u kojoj je glavna uloga dodijeljena „šefu” SDS-a Janezu Janši, koji je za primanje mita pravomoćno osuđen na dvije godine zatvora. Za hrvatskog čitatelja posebno su zanimljive posljednje stranice Preprodaje koje govore o širenju finske i međunarodne istrage za korupciju u aferi Patria na Hrvatsku i na bivšeg predsjednika Republike Stjepana Mesića. Riječ je o istrazi putova i tragova novca (mita) koji je Patria uplatila poduzeću Hansa Wolfganga Riedla do listopada 2007.: za posao u Sloveniji isplatila je ukupno 3 915 750 eura, a za „projekt” u Hrvatskoj 1 597 065 eura. Bivši predsjednik Mesić običavao je kazati: „Neka institucije rade svoj posao!” Osobno ću ovaj proslov ipak zaključiti citatom velikog Oscara Wildea: „Nijedan čovjek nije dovoljno bogat da kupi svoju prošlost” (No man is rich enough to buy back his past). Vlastitu prošlost vezanu uz „trgovinu smrću”, čini se, neće moći otkupiti, zanijekati ili trajno u zaborav zakopati ni brojni slovenski, hrvatski i bošnjački ratni profiteri, krijumčari oružja. Velika zasluga za to pripada Mateju Šurcu i Blažu Zgagi.

[1] Do objave treće knjige (od ukupno šest knjiga) dnevnika Dobrice Ćosića: Lična istorija jednog doba – vreme raspleta: 1981.–1991., Službeni glasnik, Beograd.
[2] Taj su dogovor 14. kolovoza 1991. u stanu Dobrice Ćosića u Beogradu potpisali tadašnji predsjednik Slovenskog državnog zbora France Bučar, slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrije Rupel i siva eminencija i tajni povjerenik Slobodana Miloševića Dobrica Ćosić.
[3] „Razgovor mog oca, Rupela i Bučara održan 14. kolovoza 1991. parafiran je kao zapisnik. Samo kao zapisnik. Sadržaj je poznat Rupelu i Bučaru, a poznat im je i sadržaj razgovora koji se održao u našoj privatnoj kući u Beogradu. Zapisnik razgovora danas je u privatnom arhivu Dobrice Ćosića, to jest u našoj kući. Otac dodaje da taj razgovor i dokument o njemu nema nikakve, stvarno nikakve veze s Miloševićem. Među ostalim, činjenica da je taj papir u privatnom arhivu pokazuje da to nije valjan državni dokument ili tajni pakt.”
[4] Laura Silber i Allan Little, Smrt Jugoslavije, Otokar Keršovani,Rijeka, 1996., str. 104.
[5] Cijeli tekst sporazuma objavljen je u publikaciji Slavena Letica i Maria Nobila JNA: Rat protiv Hrvatske, objavljene neposredno nakon tih dramatičnih događaja, 11. veljače 1991.
[6] Mladina, 25. listopada 2013.
[7]http://www.media.ba/bs/magazin-novinarstvo/zasto-ne-prisustvujem-javnim-promocijama-vlastite-knjige 
[8] Autori su istražili što je bilo u tim kontejnerima: „Pošiljka nazvana ʻOružje s Brnikaʼ sadržavala je, dakle, osim strojnica Heckler & Koch još trinaest tisuća automatskih pušaka AK-47 kalašnjikov, trinaest milijuna odgovarajućih metaka, deset tisuća pištolja Makarov i pet milijuna odgovarajućih metaka, četrnaest minobacača kalibra 120 milimetara i dvije tisuće zimskih vojnih uniformi.”

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara