Foto: Admir Buljubašić / Cropix

ČITATELJICA Nina iz Rijeke poslala je svoju priču, jer više ne može "trpjeti da nekompetentni i bahati 'dušobrižnici' zaviruju u moju bračnu postelju i odlučuju o mojoj sreći i sudbini. Priču donosimo u cijelosti:

Iza sebe imam samo jedan IVF na Svetom Duhu kod dragog dr. Baumana. Prvi i uspješan no, nažalost, u 34. tjednu trudnoće (ove zime) izgubila sina zbog trombofilije. Rodila sam carskim rezom i prije jeseni ne smijem ni pomisliti na novi pokušaj. Zamrznute očito nemam jer sam u postupku dobila samo dvije jajne stanice (obje su se oplodile, ali je zakucalo samo jedno srce). Na jesen punim 42 godine. Imam neprohodne jajovode te su moja jedina opcija IVF i ICSI, ostale "pogodnosti" zakona ne mogu koristiti.

Moram reći da je za mene novi zakon (ako ostane ovakav kakav je u prijedlogu) još nepovoljniji od onog prethodnog Milinovićevog jer me ograničava postupcima i dobnom granicom. Znam da je nemoguće sve zadovoljiti, ali ovo je čista diskriminacija neplodnih parova. Ako se o našem trošku liječe narkomani i alkoholičari zašto za našu bolest postoje zakonska i financijska ograničenja? Mojim neprohodnim jajovodima ne pomaže ni molitva ni "Fertility Care".

Željela bih ukazati na još jednu nepravdu (ili bolje reći: nebulozu). Budući da suprug i ja živimo u izvanbračnoj zajednici, a dijete je mrtvorođeno, suprug nije mogao priznati svoga sina. Dobili smo izvod iz Matice rođenih na kojem je naš sin dobio moje prezime što ne bi bio neki problem da rubrika "podaci o ocu" ne zjapi prazna. Ni naše suze ni prijetnje sudom nisu pomogle da se to ispravi. Naime, u članku 58. Obiteljskog zakona stoji da otac ne može priznati mrtvorođeno dijete. Da li ovo ima veze sa zdravim razumom? Kome to može smetati? Zar je moj suprug spao na običnog donatora? I to nepoznatog! Jedini razlog što slučaj nije na sudu je to što još uvijek oplakujemo svog malog anđela i nismo dovoljno snažni da se borimo s birokracijom. Da sve bude još apsurdnije nismo ni mogli ući u program potpomognute oplodnje, a da prethodno nismo dali izjavu kod javnog bilježnika da živimo u izvanbračnoj zajednici i da se ta potvrda izdaje u svrhu MPO-a. Tada smo naivno smatrali da ta izjava služi upravo priznavanju očinstva/majčinstva.

Na izborima smo glasovali: ja za koaliciju, a suprug za laburiste ne samo zato što su obećali da će MPO zakon u hitnu proceduru već zato što su nam nudili novu, modernu Hrvatsku dostojnu Europe. Ruke pružene k Europi su dovoljan razlog da se prestanu uvažavati mišljenja razno-raznih, na brzinu sklepanih, udruga koje bez argumenata truju građane lažima o MPO-u. Sramota je da svećenici u crkvama pozivaju vjernike da potpisuju peticije protiv "ubojica djece". Ja jesam vjernica, ali nisam fanatik i neke granice moraju postojati. Sramota je što neplodni parovi vrište, a struka nijemo sluša neistine i klevete nekompetentnih.

Navikla sam na primitivizam u našoj zemlji i često sam se znala samo nasmijati na to jer s takvima ne možete polemizirati, ali ova hajka crkve i udruge "I ja sam bio embrij" prelazi sve granice ukusa i zdravog razuma. Hrvatska nije nikad bila dalje od Europe nego sada. Sram ih bilo! Da su barem ovako glasni kad su u pitanju otkazi i prava radnika. Ni riječi od njih dok su nas pljačkali pod maskom privatizacije, ali zato udri na neplodne parove drvljem i kamenjem.

P.S.  Ukoliko se netko pita zašto ranije nisam ostvarila majčinstvo, evo odgovora: željeli smo sami hraniti vlastito dijete a ne "sjesti" na teret države. Nisam se ni snašla i eto 35-e, zatim smo se (uvjereni da smo zdravi) uzdali u sreću i Božju pomoć. Konačno mijenjam ginekologa i isti zaključuje da nemamo šanse bez MPO-a. Kreće informiranje, ali smo zapeli na listi čekanja (dok se u medijima govorilo da nema čekanja) i eto 41.

Nina - Rijeka