Tajna prodaje srpskog biznisa Emilu Tedeschiju
Foto: Atlantic Press, Bakina tajna/facebook
VASO LEKIĆ je prodao svoj biznis.
Bakina tajna, Lekićev biznis, jedan je od rijetkih poznatih i cijenjenih brendova nastalih u Srbiji posljednjih godina.
Krvoločni tabloidi i javnost skoro da su previdjeli, zabavljeni novim zlokobnim atentatima i mitinzima, jedan od ključnih ekonomskih događaja ove godine.
Vaso Lekić nije tajkun
Vaso Lekić je uporno, strpljivo i s mnogo poduzetničkog dara njegovao Bakinu tajnu i stvorio solidnu malu kompaniju, baš onakvu kakvih Srbiji treba na tisuće – proizvodnja hrane uz dodanu vrijednost, zapošljavanje žena u nerazvijenim krajevima, praćenje zahtjeva tržišta, njegovanje standardno visoke kvalitete, razvoj u području zdrave hrane, ulaganje u marketing, prepoznatljiv brend, izvoz na 20-ak probirljivih tržišta od Japana do Amerike…
Vaso Lekić nije ni tajkun, ni kontroverzni biznismen, nije oštetio državu ni državne banke, nije koristio subvencije, nije utajivač poreza, nije kotirao na listi donatora političkih partija, nije gostovao u skandaloznim estradnim rubrikama i stranačkim tulumima, niti se fotografirao s "poznatim" pjevačicama.
Kad bi Srbija imala nekoliko tisuća "vasa lekića" i Bakinih tajni, ne bi danas bila u ovakvim ekonomskim problemima
Biznis Vasa Lekića kupio je također uspješan, vrijedan i cijenjeni hrvatski biznismen Emil Tedeschi. Nema sumnje da je dobro tržio i da treba biti zadovoljan, što Emil i ne skriva.
Netko će reći da poduzetnik Vaso Lekić ima pravo prodati svoj biznis. Naravno. Mnogi poduzetnici i počinju biznis s idejom da će ga nekoliko godina graditi i "ugojiti", a onda odlično prodati i zaraditi velike novce. I nema ničeg spornog ako je Lekić procijenio i odlučio da je sad trenutak kad može dobiti najbolju cijenu za biznis kojem se marljivo posvetio i strpljivo ga gradio skoro dva desetljeća. Cijena koju je dobio je nagrada za sav taj trud.
Bakina tajna je recept, tako reći model za uspjeh ekonomije jedne zemlje kao što je Srbija – tisuće malih obiteljskih firmi angažiranih u (ne samo prehrambenoj) industriji i sposobnih da u proizvod ugrade kao dodanu vrijednost svoje znanje, umijeće i viziju. Stotine tisuća domaćinstava u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Švicarskoj, Norveškoj, Estoniji, Sloveniji… tako zarađuju za pristojan život, bez potrebe da se vežu na grbaču (budžet) države. Kupoprodajni iznos o kojem se spekulira da je Lekić dobio od prodaje Bakine tajne mogao bi biti motiv za desetke i stotine poduzetnih ljudi u Srbiji da krenu njegovim stopama u raznim vrstama biznisa po sustavu "princip je isti, ostalo su nijanse".
Kolika je vjerojatnost da će se neko odvažiti na takav korak?
Mala. I čisto sumnjam da će nekog motivirati.
Zašto?
Bakina tajna prodana je zbog odnosa države prema poduzetnicima
Iz diplomatski šturih, ali jasnih poruka koje je Vaso Lekić izrekao poslije prodaje Bakine tajne može se naslutiti da se nije odlučio na prodaju samo zbog procjena da će dobiti dobru cijenu za odlično izgrađen biznis. Prije bi se reklo da je Bakinoj tajni zasmetalo nešto u poslovnom ambijentu Srbije, nešto što ometa razvoj malog (i srednjeg) biznisa kakvim se bavio Vaso Lekić i što je Bakinu tajnu zaustavilo u razvoju i prerastanju u srednju kompaniju. Taj remetilački faktor u poslovnoj klimi potvrđuju i mnoge Lekićeve kolege, mali i srednji poduzetnici, koji nemaju tako poznat brend kao što je Bakina tajna. I njima, a svi se najvećim dijelom bave proizvodnjom (ne trgovinom i "trange-frange" poslovima), ne odgovara ambijent za poslovanje u Srbiji i sve ih je više koji zatvaraju ili planiraju (recimo) do kraja naredne godine ugasiti biznis. Mnogi od njih bili bi sretni kad bi ga imali kome prodati, kao što je to učinio Vaso Lekić, a spremni su i ići "ispod cijene" samo da se riješe muke koju imaju s ambijentom i državom. Mnoge će ohrabriti odluka vlasnika Bakine tajne da je proda, pa će stati pred ogledalo i reći: "Kad Vaso Lekić nije mogao izdržati, što ja čekam?"
Bila bi to fantastična prilika – prilika koja se ne propušta – koja bi pokazala kakvu reformsku i ekonomsku politiku će voditi naša Vlada, da je naš premijer pozvao Vasu Lekića (ili otišao među Vasine radnice u podkopaoničko selo) da ga pita što mu je bilo da proda Bakinu tajnu. Da li možda nešto ne valja u ekonomskoj, poticajnoj, monetarnoj, makroekonomskoj, izvoznoj (ili samo u poreznoj) politici naše Vlade, pa da to on, naš premijer, odmah izmijeni i reformira. Jer, valjda je cilj države i naše Vlade da ima mnogo takvih ”vasa lekića” na koje će se naša poduzetna djeca ugledati. Imao bi se naš premijer svega naslušati da je otišao kod Vase Lekića, kome je država do sada više odmagala nego pomagala da podigne Bakinu tajnu na razinu nacionalnog brenda, takoreći prehrambenog "Novaka Đokovića".
Pa, kad bi Vaso (eventualno) rekao da je prodao biznis da bi dobro zaradio, onda bi se naš premijer mogao javno hvaliti i taj uspješan primjer Vasa Lekića posijati po Srbiji. Možda bi se sjeme i primilo ako bi naš premijer uspio nagovoriti nekog poduzetnog građanina da krene Lekićevim stopama i smisli neku svoju novu – tajnu.
Siguran sam u jedno – da je naš premijer otišao u posjet Bakinoj tajni, Vaso Lekić ne bi tražio od našeg premijera da mu država pozajmi novac ili odobri subvencije da nastavi biznis da ne bi morao da ga prodaje Emilu Tedeschiju. Zna Vaso Lekić da to nije dobro za državu i da nije suština tržišne ekonomije, jer država samo treba, eh, stvoriti ambijent a sposobni poduzetnici će se već nekako snaći.
Naš premijer nije imao vremena, a trebao je, za Vasu Lekića
U danima kad je Bakina tajna prodana, naš premijer bio je u posjetu – Rudarskom kombinatu Bor, Željezari Smederevo i rudniku Kolubara. Posrnulim i derutnim državnim firmama, gutačima novca poreznih obveznika. Radnicima u Boru obećao je nove svote državnog novca za poslovanje, radnicima u Željezari obećao je da će država platiti Amerikancima da ih kupe, u Kolubari je gledao nesposobnost i jalovost državnog sektora.
Kakvu je poruku naš premijer poslao potencijalnim sljedbenicima Vasa Lekića?
Da će on (naš premijer) i naša Vlada voditi ekonomsku politiku koja će se oslanjati, stalno brinuti i u državnoj riznici uvijek naći novac za razne "borove", "kolubare", "željezare". Novac koji je naša Vlada kroz poreze uzela od Vase Lekića i desetine tisuća njegovih kolega. Svi ti mali i srednji poduzetnici zatvaraju trgovine ili razmišljaju o gašenju biznisa jer više ne mogu izdržati porezno opterećenje, ali zato od novca uzetog od malih i srednjih poduzetnika preživljavaju "borovi", "željezare" i "kolubare".
Kao što bi rekao naš premijer: pa zar smo se za to borili uz obećanje da ćemo svom snagom u reforme?
Miša Brkić/pescanik.net
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati