HRVATSKU je danas pogodio kolaps nacionalnih razmjera. Ne, ne mislim na izbjegličku krizu, već na kolaps interneta koji je na ovaj ili onaj način direktno pogodio gotovo svakog hrvatskog građanina. Hitne telefonske službe, kartično plaćanje u trgovinama, preuzimanje lijekova na recept… sve je bilo zamrznuto i čekalo da HT-ovi inženjeri poprave misteriozni kvar.

Tko je kriv?

Postavlja se pitanje tko je kriv za navedeno stanje? Socijalisti će naravno reći da je kriva privatizacija. Eh, da je HT barem ostao u “našim” rukama, ne bi se ovakve stvari događale. Da, sigurno ne bi… tȁ vidimo kako nam željeznice, šume i vode besprijekorno funkcioniraju. Svako toliko pa neki vlak stigne na vrijeme ili neka brana uspije spasiti naselje od poplave. Ne, krivac u ovom slučaju nije HT, bez obzira u čijim rukama se nalazi. Kvarovi se naprosto događaju, i to je sastavni dio tehnološkog napretka.

Međutim, pitanje je zašto cijela država ovisi o HT-u? Odakle taj monopolistički položaj jednog giganta, do te mjere da jedan tehnički kvar može praktički paralizirati cijelu državu? Odgovor treba potražiti među onima čiji je zadatak onemogućavanje konkurencije, dizanje političkih barijera i regulativa koji ulazak na tržište čine ili nemogućim ili abnormalno skupim. U ovom slučaju, riječ je o Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti, HAKOM.

Čemu služi HAKOM?

Ukratko, HAKOM je državna institucija čiji je zadatak centralno upravljati tržištem telekomunikacijskih usluga. Oni određuju koliko je pružatelja usluga dovoljno za Hrvatsku, tko smije ući na tržište, a tko ne, i pod kojim uvjetima. Od prilike kao kada bi neka agencija određivala koliko je pekarnica, kina, samoposluga ili salona za masažu dovoljno za jedan grad i vršila strogi nadzor nad svakim tko želi ući na neko od tih tržišta.

Rezultat djelovanja HAKOM-a jest da u sektoru telekomunikacija ima puno manje konkurenata nego što bi ih bilo kada bi tržište bilo slobodno. Inkubentima, onima koji su uspjeli nadići birokratsku barijeru ulaska na tržište, to daje veliku slobodu manipulacije cijenama, uvjetima ugovora i općenito stavljanja potrošača u nepovoljnu poziciju. U toj shemi HT ima posebni položaj, sa cijelim nizom državno dodijeljenih mu monopolističkih povlastica koje su na kraju dovele do toga da na neki način cijelu naciju drže u šaci.

Koliko nas košta rad HAKOM-a?

Uvidom u Financijski plan za 2015. doznajemo da predviđeni prihodi HAKOM-a na godišnjoj razini iznose oko 80 milijuna kuna. Od toga, prihodi od prodaje roba i pružanja usluge iznose ravno 0 kuna. Najveći dio prihoda dolazi od “prihoda po posebnim propisima”, drugim riječima reketa kojeg participanti na tržištu telekomunikacija moraju platiti da bi mogli neometano poslovati. Agencija dakle ne stvara nikakvu novu vrijednost, već samo uzima od onih koji to čine.

Pogled na rashode otkriva da ukupni rashodi na godišnjoj razini iznose 130 milijuna kuna, od čega gotovo dvije trećine ide na plaće i materijalne troškove administrativnog poslovanja. Osim toga, HAKOM godišnje potroši oko 30 milijuna kuna za donacije - neobično velika svota za agenciju čija djelatnost nije humanitarni rad?

Suma summarum, agenciju čiji je glavni zadatak distorzija tržišta telekomunikacijskih usluga godišnje plaćamo 50 milijuna kuna od poreznog novca (razlika prihoda i rashoda), plus oko 80 milijun kuna harača koji se u konačnici prelijeva na krajnje korisnike. A kao rezultat dobijemo monopolistički položaj HT-a, nepovoljne ugovore i visoke cijene. I pri tome nas nitko ništa ne pita.

Trebamo se bojati birokracije, a ne izbjeglica

Zanimljiva je podudarnost da se ovaj kolaps, u konačnici uzrokovan birokratskim aparatom, dogodio u vrijeme najžešće izbjegličke krize. Dobra prilika da se podsjetimo da ni desetine tisuća izbjeglica ne može napraviti štetu kao šačica dobro uhljebljenih državnih birokrata naoružanih plavim pečatima.