Foto: alo.rs

POVLAČIM prekjučer kvaku metalnih vrata zgrade i krajičkom oka vidim da je netko iza mene. Čovjek nosi prepunu torbu. Mlad je, ali djeluje prestarjelo. Izgorjelo. Refleksno zastajem da ga propustim. Držim mu vrata, ali on se ne miče.

"Znate, ja dijelim reklame, pa da vas prvo pitam smijem li ući". Sad je bio moj red da se zbunim.

"Što se mene tiče, slobodno". Ozario se kao da sam mu dala dvjesto eura. "Puno vam hvala. Meni je strašno neugodno što smetam, a ljudi nam nekada svašta kažu. Čak su me i fizički izbacivali van".

Spušta torbu i počinje vaditi letke. Petak je uvečer. Balkanskom se deru pijani klinci koji idu ka Savamali. Prastari "David Pajić" lift nikako da stigne dok gledam kako masni papir ulazi u sandučiće. Sistematski, uvježbano. Reklama za brzu hranu. Dreče ona slova i neka brza hrana na slici. Nekome smeće. Njemu plaća. Znao je on vrlo dobro da nije morao pitati. Da ga svojom snagom mogu samo izbaciti iz takta. Plašio ga je drugačiji udarac.

"Svašta nam kažu". Ljudima koji u osam uvečer vikendom tegle torbe reklamirajući hranu za koju vjerojatno nemaju novca kupiti. Cijena jedne velike pizze sigurno je veća od njegove dnevnice.

Ništa otrovnije od ogorčenih ljudi. Psujemo policajce, pljujemo kontrolore, gazimo novinare. Šutimo moćnicima. Sutra ćemo moliti "svinje" da nam nađu ukradene automobile, "govna s validatorom" da nam ne pišu kaznu, "gamad novinarsku" da pišu o tome kako nas maltretira gazda.

Ne vrijedi ljudskost samo dok se deru sirene. Ima divnih zaposlenica na šalterima, nepotkupljivih liječnika i poštenih odvjetnika. Uniforma smetlara čišća je od mnogih odijela. U svim državama i profesijama ljudi su različiti. Samo su primitivci uvijek isti.

Nije, prijatelji, sramota raditi. Sramota je nekome ne pridržati vrata.