Ustaše i partizani trče počasni krug


KARAMARKO veli da od komunizma neće ostati ni K kad HDZ preuzme vlast.  Izjava je doduše zasjenjena beogradskom lažnom reklamom za Atlanticovu mineralnu vodu Karađorđe: Karađorđe, Karamarko...karaj i ti!, ali comic relief od balkanske guste povijesti neće nas spriječiti da se s njome još jednom suočimo.

Od vještice, jača je jedino moć onog koji joj sudi

Denis Kuliš i ja pokrećemo ovih dana stanovitu vrst portala - možda i u okultnom, sci-fi ili pak kršćanskodogmatskom smislu "Ja sam vrata", Ivan 10,9 - kroz koju tko god uđe, spasit će se, pa ću s Denijem povesti kratak razgovor na ovom znamenitom Zidu želja i poruka; Denis tako o Karamarkovoj rečenici kaže:

"Pretpostavljam da će i Franji Tuđmanu posthumno oduzeti čin Titovog generala. I zabraniti da se spominju partijske karijere svih osnivača HDZ-a (Tuđman, Manolić, Mesić...): Svi predsjednici hadezeovskih vlada prije Sanadera bili su članovi partije. Ne da mi se sad prolaziti kroz Tuđmanove vlade, ali rekao bih da je 90% od te nomenklature napravilo karijere u bivšem režimu, kroz njegove političke organizacije, tehnostrukturu i tajnu službu. To je, uostalom, i bila Tuđmanova ideja "velikog pomirenja". Ne razumijem ovu Tominu naknadnu ideju "velike svađe". Sad nam samo poslije ovih kretena treba progon Vještica iz Salema."

OK, Vještice iz Salema prva su lopta i nesretna evokacija onih iz Rija, ali, ipak pogađaju bitno; jednom sam napisao, govoreći o amblemima hrvatske kulture, od kojih je vještica svakako jedan od tri najmarkantnija, da Vještica smućuje, izaziva đavla, prikriva se, a ima nezasluženu moć; jača je jedino moć onog koji joj sudi, jer proganjanje vještica, proganjanje je u beskraj.

Denis ima pravo: proganjanje u nas mora jednom stati i to proganjanje u beskraj od lovca čini lovinu: tko ovdje sadi drvo, veli Krleža, mora računati s time da će mu ga za života posjeći, a ja uvijek dodajem: nitko se tu nije rodio i umro u istoj državi, i moguće je najveći zadatak ovoga naraštaja da konačno u tom smislu ne učini ništa, da podvuče crtu.

Ipak, kako je vođena mala, neznatna raspra pod Denisovim komentarom na njegovom wallu, morat ću ipak dodati par riječi. U bitnom, događa se uvijek iznova, eto, da se za krug više spirala nastavlja: na Karamarkovu opasku o antikomunizmu, odmah je uslijedio spomen ustaša. To je taj binarni pakao Hrvatske: bipolarizacija društva, bipartijnost političke scene; to je ta ideološka fantazma, taj pralaž hrvatske politike, da se ukupno polje političkog iscrpljuje u urantagonizmu recidiva dvaju totalitarističkih projekata XX.stoljeća, komunističkog i nacifašističkog. U Hrvatskoj je stvar i gora: Kad se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe - SDP i HDZ, nužno je anticipirati, ne javljaju se kao zastupnici kapitala i rada. U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na mutne reminiscencije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj. Time HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata, pa se tragična hrvatska povijest opetuje se kao farsa: živimo u vječnoj ´41., a naša povijesni narativ boluje od karcinoma fabule: napreduje nazadujući, degenerira.

Ovi apriorni antagonizmi klasificirani po zadanom ideološkom planu prasukoba crvenih i crnih imaju dvije funkcije: jedna je spomenuto perpetuiranje vlasti, tj. samoproizvođenje potrebe jednih za drugima čime se legitimira povijesna neophodnost nomenklature koja Hrvatskom vlada od njena osamostaljenja, dok je druga konformistička laž koju o sebi proizvodimo u sferi društvene refleksije.

Ta podjela, kao laž za koju znamo, pa ipak se vladamo kao da je nismo svjesni, ideološka je laž koju valja pobliže objasniti kako bismo shvatili mehanizam naše oportunističke samoobmane, ali i način vladanja današnjom Hrvatskom.

Ideologija razlikuje ideološki smisao, nivo ideologije kao sustava teorijskih postulata koji tvore ideološko znanje, od nivoa ideološke (s)tvarne egzistencije, ideološkog rituala koji determinira ideološko vjerovanje. To vjerovanje, ideološka fantazma, zasniva se na materijalnoj egzistenciji ideologije, na njenom ritualu, i strukturira društvenu stvarnost. Drugim riječima ovdje nemamo posla s krivom svijesti, s ideologijom kao znanjem koje nije svjesno svojih pretpostavki; ovdje je na djelu zabluda koja determinira samo naše djelovanje: ideološka fantazma koja je na djelu u socijalnoj praksi. Takva je iluzija dvostruka: tu previđamo i samo iluzioniranje i njegov sadržaj. Razlikujući se od obične, ideološka fantazma uvijek unaprijed uračunava svoj neuspjeh: alibi načelne nemogućnost totalizacije, ideološka će fantazma apriori pronaći u metodološki jasno predviđenim „mangupima u vlastitim redovima“. Ona je ta koja generira „unutarnje neprijatelje“, kao strukturno neophodan moment ideološke djelotvornosti.

Praantagonizam crvenih i crnih

Otuda je moguće kazati da je jasno kako je sasvim jasno da je bipolarizacija hrvatske politike simplifikacija, pa ipak mi se u našoj društvenoj svakodnevici ponašamo baš kao da toga nismo svjesni: kao da je nekakav praantagonizam crvenih i crnih prirodna datost.

Da stvar bude gora, taj se prasukob u hrvatskoj povijesti ne svodi na onaj ustaša i partizane, štoviše nije svodiv ni na dvije totalitarne ideologije dvadesetog stoljeća, nacizam i komunizam, koji su u Hrvatskoj – jer jedno zlo nikada ne dolazi samo – imali svoje autohtone inačice. Primjerice, moguće je prizvati u sjećanje tridesete godine i polemiku Kerubina Šegvića i Miroslava Krleže: pišući o to sukobu, književni teoretičar Zoran Kravar apostrofira „odrješiti kulturnopolitički dualizam“, „sliku hrvatskog društva kao poprišta samo dviju nepomirljivih političkih volja", one "idealističke" kao krajnje desne, i one materijalističke kao krajnje lijeve. Sam Kravar, sumirajući raspravu o sudbini hrvatskoga naroda u 20.stoljeću, zaključit će da se „hrvatski narod u svim velikim kušnjama modernog doba ... ponašao kao društveni organizam s nedjelotvornom sredinom, a s dobro organiziranim ekstremima.“

Očito, u Hrvatskoj je ova optika dugovječna, no bez obzira na povijesne mijene razlog joj je jedinstven: pretpostavljeni raskol društva na ekstreme vapi za zlatnom sredinom građanske neutralnosti. Hoće se reći: i tridesetih i danas između ljevice i desnice, u masivnom sukobu crvenih i crnih, zagubio se građanin: protagonist liberalne demokracije.

I stvarno, izgleda da je i danas tome tako: povijesno pomirenje Udbe i Norvala kao da je porodilo crvenocrni hrvatski rulet koji već farsično opetuje vlastitu povijest. U Hrvatskoj, čini se, nema veće nemeze od liberalne demokracije, u političkom, ili neoliberalizma, u ekonomskom smislu: ovaj potonju agitpropu služi da bi se diskvalificirao ovaj prvi liberalizam, jer je, in ultima linea, našem antifašizmu koji nažalost nije bio i antitotalitarizam jedina opasnost moguća neutralna instanca liberalnodemokratske zainteresiranosti za lustraciju, koju je kudikamo lakše izbjeći u konfrontaciji s nasljeđem proustaške desnice. Tu se rađa potreba za suspenzijom građanske politike, građanstava, same liberalne demokracije, tu je rodno mjesto zazora spram novonastalih okolnosti demokratskog pluralizma, ulaska u svijet zapadnih demokracija, napokon tu se javlja potreba za stalnim generiranjem sukoba crvenih i crnih, ne bi li se sve dok je opasnosti od crne internacionale sugerirala povijesna neophodnost narodne fronte. Onaj tko misli da je ova terminologija anakrona, nikada nije sjedio u društvu onih koji već više od dva desetljeća odlučuju o političkom životu ove zemlje.

I to je moja poanta, točka obrata: moguće je govoriti o potrebi antikomunizma a ne biti, ne samo optužen za, nego ne biti naprosto - ona druga, crna strana, nacist, fašist, ustaša: totalitarna, u riječ. Zamislite situaciju u koju se tako rado uvraćamo: WWII - ta, zar s druge strane crnih nisu bili, uz crvene, i još neki: dečki koji su na D-day ginuli za nas, na obali Europe koja je imala taman toliko članova pokreta otpora i antifašista koliko Slovenija partizana? Zar tu nema i antitotalitarista? Ponovit ću: tragika je našega antifašizma što on nije bio i antitotalitaran: nakon 1945. naprosto je nastupio režim koji se samodeklarirao kao diktatura proletarijata, i, toj je diktaturi moguće ispostaviti račun, baš kao i svakom totalitarizmu. Ako se sada želi: s onih antifašističkih pozicija, recimo engleskih ili američkih, koje, ma što vi mislili o kapitalizmu i liberalnoj demokraciji, imaju jednako pravo na antifašizam kao i mi, pri čemu, za razliku od nas, sloboda osobe i ljudska prava tih društava, poredaka i država ipak ima nešto drukčiji smisao i povijest no u ovom podneblju, ma koliko se patriotski trsili Jugoslaviju ekskulpirati kao liberalanotržišnu ( što nije bila ) ili kao manje zlo od zla Lagera ( što je u najmanju ruku cinično govoriti znajući izvješće ministra unutrašnjih poslova i šefa tajne policije u SFRJ Aleksandra Rankovića iznesenog na Skupštini u Beogradu 1. veljače 1951. "Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. prošlo 3.777.776 uhapšenika, a likvidirano je 568.000", naveo je tada Ranković, a, ako netko želi relativizirati tu brojku, dovoljno je spomenuti da je datum - 1951.!, i da show must go on, tj. da se tu nikako nije counter zaustavio ).


Ili, simple hrvatskim kazano: dobro, budale, pa ako se kritizira crvene, ne mora se to činiti s pozicije crnih; moguće je to učiniti i s pozicije liberalne demokracije. Koja upravo stoga i jest - vidimo to i kroz polugodišnji slučaj Perković - arcinemeza ovdašnjeg režima izraslogna realsocijalističkim kadrovima:
1. Zašto se oni i crni samoproizvode? Jer, sve dok je crnih, crveni mogu vladati u beskraj, budući da je crne lako otpraviti opaskom - vi ste revizionisti, vi ste nacisti, vi ste fašisti. Crni pak trebaju crvene, jer, sve dok je crvenih, crni imaju sadržaj svoje politike: bez njih, oni su suvišni.
2. Zašto je liberalna demokracija arcinemeza ex-komunistima? Upravo zato jer se njih ne može - budući da su Ameri i Englezi i sami pobjednici WWII, antifašisti i ona snaga koja je protaginist simboličkoga pakta na kojemu nastaje svijet nakon WWII, koji se utemeljuje u antifašističkoj, a nakon pada Berlinskoga zida, i u antitotalitarnoj paradigmi - otprašiti opaskom o revizionizmu, kad se inzistira na osudi komunističkih zala i zločina i poštovanju i žrtava komunizma.

Dakle, ima i treća strana: zanimljivo, kako uvijek ponavljam, ovdje su mogući i Srebrenica i Vukovar, i privazitizacjskopretvorbena pljačka i sva zla svijeta, samo jedno nije: liberalna demokracija.

To je sveta tajna tih povika na neoliberalizam, koliko god da se ovdje radilo o nemuštom lupetanju koje ekonomski način proizvodnje poistovjećuje s političkim sustavom: ako denigriramo, rekao bi Denis, bilo što što sadrži ovo "liberalno", u sigurnoj smo zoni, jer jedino iz toga pravca prijeti ozbiljna prijetnja, kao što se vidi po letu za München. Zato je čak i njemačko pravosuđe suspektno, jer lako je s fašistima i nacistima, ali kako izaći na kraj s demokratskim društvima i uređenim pravnim državama oslonjenim na vladavinu prava?

Stoga ću još jednom ponoviti davnašnji zapis iz Obzora:

Schadenfreude osjećaju zapadni Nijemci dok gledaju na istočne: njima je činjenica da se ljudima koji su iskusili oba režima staljinistički totalitarizam čini boljim od zapadnonjemačke socijaldemokracije vrijedna zluradog sažaljenja.

Upravo s tim osjećajem pratio sam reakcije na izjavu ministra Karamarka da antifašizam u Ustavu treba zamijeniti pojmom antitotalitarizma. Čak ni na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava utvrđen Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, o tome u Hrvatskoj nije uputno govoriti.
Čudno, budući da su u nas o posttotalitarizmu najpametnije govorili upravo ljevičari:
„Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog.“, kazat će Boris Buden.
„…bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program.“, veli Žarko Puhovski.

Hrvatski antifašizam, nažalost, nije bio i antitotalitaran: borba protiv jednog totalitarizma, fašizma, skončala je u drugom totalitarizmu, diktaturi proletarijata.

K tome, jesmo li iznenada zaboravili Marxa? Zamijeniti antifašizam antitotalitarizmom ne znači odreći ga se, nego ga prevladati kao očuvanog i uzdignutog na viši nivo, upravo u smislu Hegelovog pojma Aufhebung, koji je Marxu bio od naročitog značaja: nešto se ukida po formi, ali na višem stupnju čuva po sadržaju.

Praktični razlog ovog zaborava antagonizam je crvenih i crnih, ideološka fantazma koja strukturira hrvatsku stvarnost, koja perpetuira politički status quo i legitimira sadašnju političku nomenklaturu kao povijesno neophodnu, pri čemu taj lažni prasukob uzurpira ukupni prostor politike onemogućujući rješenje stvarnih konflikata hrvatskoga društva. Liberalna demokracija u Hrvatskoj se osujećuje sustavno, jer jedino odatle prijeti opasnost sankcioniranja komunističkih zločina: upravo je zato Hrvatska prepuna histerije oko propasti neoliberalizma, jer, u konačnici, fašizam i nije drugo doli vid imperijalnog kapitalizma, nije li?

Za teoriju se pobrinuo neodgovorni Žižek: liberalna je pozicija nepristrane osude oba totalitarizma a priori neprihvatljiva, jer je nužno zauzeti poziciju i tvrditi da je fašizam fundamentalno "gori" od komunizma. Totalitarizmi nisu usporedivi: staljinizam nije ubijao ljude zbog onoga što su bili, nego zbog njihovih čina, pa i fiktivnih, iznuđenih terorom čistki: „u nacizmu Židov je u konačnici kriv jednostavno zato što je Židov, zbog svojih izravnih prirodnih svojstava, zbog onoga što on jest, dok čak i u najmračnijem staljinizmu pripadnik buržoazije nije kriv per se, tj. izravno zbog svog društvenog statusa - sudjelovanje u klasnoj borbi počiva na subjektivnom činu odluke.“

Komunizam, kao posljednji prosvjetiteljski emancipacijski projekt čija je svrha bila osloboditi čovjeka kao homo fabera, kao radnika, ogrezao je u praktičan zločin: teorijski, riječ je o plemenitoj ideji. Nacizam i fašizam, autentično su zločinačke ideologije, teorijski i praktično nošene idejom radikalnoga zla. Biti antifašist, znači biti protiv rasnih zakona. Biti antikomunist, značilo bi biti protiv razotuđenja radnika i rada. Ljevičari su poput pisaca: vrline drugih vrednuju po njihovim ostvarenjima, a od drugih traže da ih vrednuju po onome što naslućuju ili namjeravaju.

U Hrvatskoj je nemoguće govoriti o promijeni paradigme, jer Hrvatska jednostavno nije zrela za Europu: mi se još uvijek ne možemo otkloniti od zločina počinjenih između '45. i '90., jer njihovi počinitelji moraju ostati nekažnjeni; ta, radi se o onima koje Amerikanci nazivaju - Founding Fathers.

Struktura će se braniti, jer, struktura je sada ozbiljno zabrinuta.

To sad hoće promijeniti Karamarko. U tekstu koji je pola godine prije stranačkih izbora u HDZ-u najavio njegovu neminovnu i nesumnjivu pobjedu, štoviše opisao logiku toga procesa, zaključio sam: To je Karamarkovo poslanstvo, to je njegovo prokletstvo: kad postane predsjednik HDZ-a, Karamarko će morati počiniti simbolički patricid, jer prvi koji će biti na njegovom udaru, neminovno, mimo njegove volje, oni su koji su osnovali Hrvatsku: upravo ti na koje bi se odnosila lustracija, protagonisti su ne samo raspada Jugoslavije, nego i stvaranja neovisne Hrvatske, kad smo već kod nove neovisnosti, a Tomislavu Karamarku hvala da već jednom jesmo.

Patricid je počeo i prije no što je Karamarko preuzeo vlast: Perković, izvan svake sumnje jedan od protagonista dogovora koji je prethodio utemeljenju upravo ovakve Hrvatske, udbaškoustaške, pri čemu nemojmo imati nikakve iluzije da je emigracija bila lišena udbaške penetracije, je izručen.

Ja mislim da ta okolnost u Hrvatskoj neće ostati bez posljedica: struktura će se braniti, jer, struktura je sada ozbiljno zabrinuta.

U tom smislu, žrtve komunizma i antitotalitaristički dodatak Ustavu imaju sasvim novi smisao. Onaj, naime, koji resemantizira i povijest obnove hrvatske državnosti.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara