Zašto je ljevičarskom pozeru bliži Piketty nego Marx
Foto: Hina
U POSLJEDNJEM intervjuu Zorana Milanovića za Media Servis, pred kraj samog intervjua Milanović znakovito odgovara na novinarsko pitanje o tome što čita u slobodno vrijeme. Kaže da je zadnjih mjesec dana posvetio "Kapitalu u 21. stoljeću", opsežnoj studiji francuskog ekonomista Thomasa Pikettya te naglašava da je to jedna od najozbiljnijih knjiga koje je imao prilike čitati. Ističe da svi koji žele razgovarati o porezima, a pogotovo oni najglasniji, moraju pročitati tu knjigu. Na kraju dodaje da je Pikettyeva knjiga puno ozbiljnija od Marxovog "Kapitala" koji je, po njegovim riječima, obična improvizacija.
> Milanović: Moj se skromni mozak nikad ne odmara, razmišljanje je najveći napor
Kako treba razumjeti Milanovićevu pohvalu Pikettyeve knjige i poziv na raspravu o porezima inspiriran njome te u isto vrijeme omalovažavanje Marxovog glavnog djela kao improvizacije?! U kakvom je odnosu njegov čitalački osvrt sa političkim profilom kakvog personificra kao predsjednik SDP-a i kao premijer hrvatske vlade?!
Piketty: Bez izvanrednih mjera trend povećanja nejednakosti u razvijenim kapitalističkim ekonomijama u 21. stoljeću će se sigurno dodatno produbiti
Da bi pokušali odgovoriti na ta pitanja možda je najbolje krenuti od Pikettyeve knjige i izdvojiti njezine glavne poruke.
Ukratko, Piketty je na golemom, vrlo raznolikom i detaljnom uzorku statističkih izvora, koji obuhvaćaju dvadeset kapitalističkih zemalja i sežu par stoljeća u kapitalističku prošlost, pokazao da povećanje koncentracije i nejednakosti u raspodjeli bogatstva predstavlja postojan trend od kojeg donekle odstupa tek specifično povijesno razdoblje kapitalizma u 20 stoljeću. Pikettyeva studija naglašava da omjer bogatstva i dohotka raste u svim razvijenim kapitalističkim ekonomijama i da je taj 'ugrađeni trend' rezultat činjenice da je stopa povrata na kapital viša od stope rasta nacionalnog dohotka u najvećem dijelu istraživane kapitalističke povijesti.
Piketty kapital izjednačava sa bogatstvom te u njega uključuje dionice, tvornice, obveznice, ali isto tako kuće, namještaj, nacionalne parkove. Od takve definicije kapitala započinju teorijske slabosti Pikettyevih osnovnih formula, no s obzirom da ne možemo na ovome mjestu u ulaziti u njihovo detaljnije razmatranje, možemo tek istaknuti da Piketty iz njih izvodi projekciju koja kaže da bez izvanrednih mjera trend povećanja nejednakosti u razvijenim kapitalističkim ekonomijama u 21. stoljeću će se sigurno dodatno produbiti. Piketty se stoga zalaže za izvanredne mjere u vidu politike globalnog oporezivanja bogatstva što bi trebalo omogućiti smanjivanje golemih nejednakosti.
Pikettyeva knjiga izazvala je odmah po objavljivanju pravu buru polemika u zapadnoj stručnoj i političkoj javnosti. Dugo vremena se oko neke studije iz domene političke ekonomije nije digla tolika prašina. No njezini su nalazi i prije bili opće poznati i ona je tek pridodala vrlo obimnu i detaljnu statističku potvrdu onoj poruci koja je bila glavni kritički slogan u globalnim prosvjedima nakon izbijanja zadnje svjetske ekonomske krize - sistem stvara podjelu na 99% onih koji imaju sve manje i 1% elite koja koncentrira sve veće bogatstvo i moć.
Pikettyeva studija je pokazala da to nije tek recentna pojava već postojani trend višestoljetnog kapitalističkog razvoja. Ipak, koliko god bure Pikettyeva knjiga podigla, njezine su formule i konkretni prijedlozi zapravo posve bezopasni za vladajuću kapitalističku i posjedničku elitu koja gomila sve veće bogatstvo. Osnovni razlog leži u činjenici da problem nejednakosti lociraju u sferi raspodjele, ne dovodeći u pitanje kapitalističke odnose proizvodnje. Pikettyev prijedlog za utvrđivanjem globalnog svjetskog poreza na bogatstvo uz istovremeno očuvanje kapitalističkog načina proizvodnje i tržišnih odnosa konkurencije, potpuno je nerealan odnosno utopijski u lošem smislu tog pojma. Naime, dokle god je kapitalistički način proizvodnje na snazi imperativi kapitalističke akumulacije prevladavaju i strukturno nadređuju sve ostale, pa su tako i porezi kao zahvati u sferi raspodjele u krajnjoj liniji uvjetovani prethodnim ostvarenjem viška vrijednosti u kapitalističkoj proizvodnji.
Da bi se mogao uvesti globalni porez na bogatstvo potrebno bi bilo prvo ukinuti konkurentske odnose između nacionalnih ekonomija i njima pripadajućih kapitala. To podrazumijeva globalnu i jedinstvenu borbu protiv kapitalističkog načina proizvodnje, dakle globalnu politizaciju antagonizma kapitala i rada. Tek s globalnom političkom mobilizacijom rada te ukidanjem njegovih unutarnacionalnih i međunacionalnih podjela, kapital odnosno kapitalistička klasa mogu biti dovedeni u poziciju da moraju prihvatiti zahtjeve za ravnomjernijom raspodjelom bogatstva. No u toj hipotetskoj situaciji uspješne političke mobilizacije rada (nezaposlenih, socijalno obespravljenih) protiv kapitala zahtjev za uvođenjem progresivnog poreza na bogatstvo postaje sporedan kad već samo ukidanje kapitalističkog odnosa proizvodnje istinski otklanja uvjete nastanaka golemih nejednakosti.
Preko Pikettya tako dolazimo do Marxa i njegovog "Kapitala" koji predstavlja do danas najkonzistentniju znanstvenu analizu funkcioniranja kapitalističkog sistema i najkoherentnije izlaganje njegove strukturne logike. Ta analiza je i dalje u svojim osnovnim formulama i kategorijama potpuno validna, bez obzira na povijesne modifikacije kapitalističkog sistema od vremena kada je Marx pisao "Kapital". Razliku Marxove analize u odnosu na Pikettyevu možemo proizvoljno sažeti u činjenicu da ona otkriva kako odnosi proizvodnje nužno određuju odnose raspodjele. Glavna implikacija tog otkrića kaže da bez organiziranog političkog pritiska kojim će se utjecati na promjenu odnosa proizvodnje, pravedna i ravnomjerna raspodjela bogatstva nece biti ostvariva, pa tako niti putem globalnog poreza na bogatstvo. Bez dovođenja u pitanje kapitalističkih odnosa proizvodnje taj prijedlog umjesto progresivnog ostaje utopijskog karaktera i služi tek kao lažna i jalova simulacija zahtjeva za promjenama.
Samo potpuni ignorant može izjaviti da je riječ o običnoj improvizaciji kod Marxa
Utvrdivši vrijednost Pikettyevih statističkih nalaza o kapitalističkim nejednakostima, ali i fundamentalni nedostatak prijedloga za njihovim smanjenjem, moguće nam je razabrati razloge zašto Milanović toliko hvali Pikettyevu studiju. Naime, Milanović nastoji sebe legitimirati kao ljevičara koji je duboko svjestan društvenih nepravdi i nejednakosti kakve generira kapitalizam. No u isto vrijeme kao premijer cinično prihvaća i provodi neoliberalne politike što upravo produbljuju navedene nejednakosti, obrazlažući i opravdavajući ih neodložnim zahtjevima kapitalističke realnosti. Pikettyevo zagovaranje globalnog poreza na bogatstvo savršeno odgovara Milanoviću jer mu služi za zauzimanje ljevičarske poze, a da u isto vrijeme zna kako od toga neće biti ništa dok organizirana politička snaga radne većine radikalno ne dovede u pitanje sam kapitalizam. On bi o progresivnim porezima prigodno raspravljao no kad kapital priprijeti 'štrajkom' ili 'bijegom' ili zatvaranjem kreditnih kanala kao pragmatični političar zna da taj demagoški ljevičarski folklor treba odbaciti i zamijeniti poslušnošću kapitalističkim centrima moći i njihovim najvažnijim političkim predstavnicima. Naravno, Milanović se hipotetski može i suprotstaviti kapitalističkim imperativima, raditi na agitaciji i ukidanju ideološkog okvira koji blokira svako ozbiljnije promišljanje alternative kapitalizmu, ali tada ne bi mogao biti premijer, barem ne dok se politički odnosi snaga ne promjene u korist rada. No tko će na tome raditi i na to čekati kada premjerski feud u kojem može biti mali kompradorski kraljević stoji kao odmah dosezljiva opcija. To što će bez organizirane i osviještene političke snage rada kao podrške iza svojih leđa morati provoditi politike koje većinu građana dovode u sve težu ekonomsku i socijalnu situaciju, za Milanovića nije ugodno ali je više nego prihvatljivo breme.
U konačnici jasno je da Milanović retorički operira unutar koordinata vladajuće ideologije i u cilju očuvanja statusa quo. Njegovo političko djelovanje nema nikakve povezanosti sa teorijom i analizom koja proizlazi iz perspektive i zaštite interesa socijalno ugroženih skupina i klasa. Bez obzira što Marxov "Kapital" evidentno nikad nije čitao i što samo kao potpuni ignorant može izjaviti da je riječ o običnoj improvizaciji, ta izjava zapravo loše prikriva njegovu tjeskobnost pred mogućnošću da Marxovim i marksističkim analizama potkrepljeni zahtjevi i ideje opet zadobiju širu političku potporu. Jer tada više neće biti mjesta za ljevičarske pozere koji bi prigodničarski ujutro raspravljali o globalnim porezima i nepravdama kapitalizma, a popodne smanjivali radnička i socijalna prava, privatizirali javnu imovinu i provodili politike koje društvo dodatno podvrgavaju interesima i ucjenama sve bogatije kapitalističke manjine
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati