Screenshot: CNN

SMRAD spaljene plastike kojeg ne možete izbjeći i osjećaj mučnine - to je prvo što osjetite u Alepu. Ustvari to je sve što je i ostalo od tog sirijskog grada. Prizori uništenog grada koji je toliko dugo granatiran. "Prizore možete vidjeti na internetu, ali smrad ne možete, a upravo je smrad ono što je najupečatljivije jer podsjeća da se nalazimo na rubu humanosti", tim riječima započinje svoj opis novinar CNN-a, Nick Paton Walsh, koji se vratio u Alep nakon gotovo dvije godine.

Alep je sada prljav, blijeda uspomena na grad koji je to bio prije 22 mjeseca. Od tada Alep je vidio puno previše. Vidio je režim sirijskog predsjednika Bašara al-Asada koji je na rubu kolapsa. Vidio je lice podijeljene opozicije, pobunjenika i međunarodne zajednice. Ne možete otvoriti oči, a da ne vidite posljedice krvave borbe.

Asadov režim gađa svakoga tko se usudi pobuniti. Najveći grad izložio je barel bombama kojima iz helikoptera gađa sve koji mu se nađu na putu. Sada bombe padaju svakih 10 do 30 minuta. Cilj im je ubiti i one koji nakon prve bombe dolaze pomoći ranjenima. "Sada se događa da kada pade jedna bomba, svi stoje u zaklonu idućih 30 minuta" rekao je Walshu jedan aktivist.

Proteklih tjedana bombardira se i Bustan al Quasr iz jednostavnog razloga jer su ljudi tamo preselili. Gdje god se nalazi veća skupina ljudi, to područje se bombardira. "Kada smo mi stigli, lokalci su se provlačili kroz ostatke sinoćnje eksplozije. Dvije bombe bačene su s 10 minuta razmaka oko jedan sat iza ponoći. Pritom je ubijeno šest ili sedam osoba, a na desetke ih je ranjeno. Ljudi su već toliko naviknuli na smrt pred svojim očima da ih ni ne brine točan broj poginulih.

Sirijski režim želi iskorijeniti život u Alepu

Barel bombe nisu slučajne, to je taktika s jasnim ciljem. Sirijski režim želi ubiti sve pobunjenike u Alepu, ali čini se da im je cilj iskorijeniti sav ljudski život u ovom gradu. Istovremeno, režim je počeo zatvarati glavne prometnice oko Alepa što će naposljetku dovesti do potpune izolacije grada što brine i međunarodnu zajednicu koja ne može dostavljati pomoć ljudima u gradu.

Čitavo vrijeme ubijanje ne prestaje. U jednoj bolnici koja radi u groznim uvjetima, Walsh upoznaje britanskog državljanina. Podrijetlo vuče iz Sirije, rodio se u Francuskoj te godinama živi u Londonu. Prije šest tjedana ranjen je tijekom jednog od mnogobrojnih zračnih napada. Ostao je bez kože na lijevog nozi te dane provodi u ogromnim bolovima. Opisao je kakav je osjećaj kad te pogodi bomba.

"Prvo vidite zrakoplov u zraku. Zatim svi liježu na pod, ali oni nas tek tako ipak pogode bombom. Nisam ništa osjećao. Prva stvar koje se sjećam nakon toga jest buđenje i shvaćanje da ne osjećam nogu. Stvari su gorjele oko mene. Odveli su me u bolnicu, ali nije se moglo puno učiniti. Shvatio sam da sam izgubio kompletnu kožu na nozi. To je neizdrživo. Ne mogu spavati noćima, bol je nepodnošljiva", opisao je svoje iskustvo britanski državljanin.

Tijekom razgovora, svoju je nogu, koja je zamotana zavojima, nesvjesno micao gore-dolje, vjerojatno iz straha, živaca i agonije koju je proživio.

"Mi smo u paklu, samo izađi van i vidjet ćeš da je grad spaljen. Nema ničega. Tako je svaki dan, svaki sat. Više nema ljudi, mački pa ni kukaca. Ostalo je veliko ništa", rekao je ranjenik.

Malena djeca postala meta snajperistima

Alep se puno promijenio u dvije godine. Grad je bio komercijalno središte, osjetio se miris grada. Sada je razrušen, spaljen, a žene sve češće hodaju pokrivene od glave do pete, s hidžabom i prekrivenim licem.  Walsh u jednoj bolnici upoznaje 13-godišnju djevojčicu koju je pogodio snajper. Zajedno sa svojom svekrvom odbila je snimanje jer se boji da bi ju muž ubio zbog toga. On je jedan od boraca.

Osnovne namirnice za život prava su rijetkost. Pogodila ih je suša jer su pobunjenici samima sebi prerezali dotok vode pokušavajući poremetiti opskrbu režima. Sada voda rijetko teče iz slavine. Rijetki su i dućani koji rade jer se trgovci boje bombardiranja. Režim napada svaki prostor na kojem se skupljaju ljudi.

Zadnji put kad sam bio ovdje, čovjek je mogao vidjeti život u svim njegovim oblicima. Tek ponekad bi ga prekidao zvuk bombardiranja. Sada toga više nema. Dvoje djece u bolnici reklo je da su navikli na takav život, to im je normalno kao nama odlazak u školu ili kupnja omiljene majice. Najmlađi su također na meti sirijskog režima. Mnoga ranjena djeca nemaju niti tri godine.

Maleni Muhamed ima pet godina i završio je u bolnici jer ga je pogodio snajper. Metak ga je pogodio dok je u svom domu gledao crtiće. Pogođen je u trbuh, a metak je eksplodirao u njemu što je dovelo i do izlaznih rana na njegovom tijelu. Doktor u bolnici provjera da li je živ. Živ je, oči su mu zatvorene, ali mu je lice puno suza. Njegova majka vani naglas plače. "Što mu je s očima? Zar nisu vidjeli da je to moje dijete? Zašto ga je pogodio?", zapomaže majka.

Na rubu pobunjeničkog područja ogromna je hrpa plastike koja čitavo vrijeme gori, istovremeno zagađujući zrak. Sve se to radi kako bi se kasnije rafinirala nafta i zaradio novac kojim se financiraju pobunjeničke skupine. U borbi za život, svoj život čine nepodnošljivim. Dim se diže nad čitavim Alepom, a stanovnici koji ne mogu otići moraju ga svakodnevno udisati i boriti se za opstanak.