Akademik Silobrčić: Količina Šeparovićeva neznanja je nevjerojatna

Akademik Silobrčić: Količina Šeparovićeva neznanja je nevjerojatna

Foto: HRT, FAH

NAKON što smo na Indexu objavili intervju s predsjednikom Ustavnog suda Miroslavom Šeparovićem u kojem smo se bavili činjenicom da je Odbor za etiku utvrdio da nije ispravno navodio sadržaje koje je preuzimao od drugih autora, u redakciju nam se s reakcijom javio akademik Ivan Silobrčić.

>>VELIKI INTERVJU Postavili smo hrpu neugodnih pitanja predsjedniku Ustavnog suda

Podsjetimo, Šeparović je u intervjuu pokušao objasniti da u svojoj doktorskoj disertaciji nije ni plagirao niti krivo navodio autore od kojih je preuzeo veći dio svojeg rada. Također je objavio da je podnio kaznenu prijavu protiv članova Odbora zbog toga što su zloupotrijebili svoj položaj kako bi naštetili njegovu ugledu.

Među tuženima se našao i akademik Silobrčić, kao jedan od članova Odbora. Budući da ga je u intervjuu Šeparović često spominjao, bilo izravno ili neizravno, odlučio je demantirati neke njegove tvrdnje.

Silobrčić u svojem osvrtu kaže da je količina neznanja i nerazumijevanja osnovnih pojmova koji vrijede pri bavljenju znanošću koju je u intervjuu pokazao dr. sc. Miroslav Šeparović upravo nevjerojatna.

Reakciju Silobrčića, zajedno s dijelovima intervjua na koje se osvrće, prenosimo vam u cijelositi.

Šeparovićeve tvrdnje iznesene u razgovoru za Index potpuno su u njegovu stilu, no ja ću to sada, za razliku od njega, dio po dio argumentirano demantirati i raskrinkati.

Kao prvo, treba li uopće ikoga uvjeravati da znanost djeluje po svojim pravilima u cijelome svijetu. Priznajem, nisam pretpostavljao da Pravni fakultet u Zagrebu djeluje izvan tih okvira. Usuđujem se to reći jer dr. sc. Miroslav Šeparović citira dekana Pravnog fakulteta: "Kako na razini institucije nisu usvojena ujednačena pravila citiranja, tako nije usvojeno niti pravilo koje bi naglasilo da se dio teksta koji se doslovno prenosi iz nekog drugog izvora mora posebno izdvajati stavljanjem navodnih znakova". 

Dvije su stvari u citiranoj rečenici sporne: jedna je "na razini institucije", a druga je "stavljanjem navodnih znakova". Rade li se doktorati na Pravnome fakultetu po nekim posebnim institucijskim pravilima ili ista pravila vrijede za sve doktorate i originalna znanstvena  djela, i ne samo za njih, u cijelome svijetu? Jesu li doista Uzelac i kolege pisali spomenute Upute za studente samo za jednu katedru Pravnoga fakulteta i njihove studente dok su na toj katedri?  Baš bi me zanimalo čuti od autora tih Uputa za koju skupinu studenata su ih pisali! Bio bih im zahvalan da to, u interesu hrvatske akademske javnosti, javno kažu. Naime, u tim pravilima autori ne tvrde da su navodni znakovi jedini način označavanja prepisivanja, ali ipak tvrde da se prepisani tekst mora jasno označiti. Samo usput: ovo s navodnim znakovima sjećam se još iz osnovne škole!

Molim čitatelje da mi oproste na ovih nekoliko uvodnih napomena. Stid me je da ih uopće moram pisati. Da ne duljim, slažem se s kolegicom Sanjom Barić koja je u medijima rekla: "Sram me hrvatske pravne znanosti i šutnje" (vidi srednja.hr od 19.2. 2018). Oprostite, molim.

Ajmo sada po pojedinim konkretnim dijelovima Intervjua.

U odgovoru na drugo pitanje (pogledajte pitanje dolje u zagradi i italicima) dr.sc. M. Šeparović točno definira plagijat. Po načinu na koji je citirao tuđe tekstove, moglo bi se reći da jest krao, da se može znati od koga je krao, ali se ne zna točno što je krao. Da malo pretjeram, mogao je isto tako prepisati cijelu tuđu knjigu i na zadnju riječ prepisanoga teksta staviti bilješku o tome odakle taj tekst. Jasno, i pritom sebe označiti kao autora! Kaže dr.sc. M. Šeparović: "Da postoje pisana pravila, zašto ih ja ne bih koristio". Dragi doktore, jeste li ikada čuli za hrpe dokumenata o tome? Što kažete na Internet, knjižnice, upute i priručnike! I ja se pitam zašto. A trebala se to isto pitati i Vaša mentorica.

(pitanje glasi: Razumijem Vašu zamjerku Miličiću, no Odbor za etiku je iznio mišljenje da ipak niste pravilno navodili izvore. Naime, budući da niste stavili navodnike ili nekim drugim načinom jasno izdvojili preuzete tekstove, postaje nejasno što je Vaše, a gdje točno počinje citat. Primjerice, ja ne vidim počinje li on na prethodnoj stranici ili na prvom paragrafu ove stranice ili na drugom itd. U Odboru tvrde da su, zbog toga što nije jasno gdje citat točno počinje, a gdje završava, donijeli odluku da Vaša disertacija nije propisno označena. Vi na to možete pitati, a mene i jeste pitali, koji biste interes mogli imati da označavate autore i izvore ako ste htjeli plagirati i to prikriti? No netko bi Vam na to mogao odgovoriti da možda niste htjeli da se vide razmjeri toga što ste preuzimali, da se vidi da ste puno toga preuzeli, a malo sami napisali. Prema Miličiću oko 70 posto disertacije preuzeli ste od drugih što bi značilo da je samo 30 posto Vaše djelo. Što kažete na to?)

U odgovoru na treće pitanje (pogledajte pitanje dolje u zagradi i italicima), namjerno ću zaobići pitanje zašto se citira u znanosti. Koncentrirat ću se na zadnju rečenicu odgovora dr.sc. M. Šeparovića koja glasi: "Po istom principu plagijat bi bio i rad akademika Vlatka Silobrčića i prof. Miličića jer smo im na sudu dokazali da nisu uvijek koristili navodnike". Tu sam se na sudu kao svjedok doista uhvatio za glavu jer je braniteljica dr.sc. M. Šeparovića imala kopiranu moju disertaciju i našla jednu rečenicu koja je otprilike glasila ovako: Autor taj i taj (ne sjećam se više koji!)  dobio je slične rezultate kao i ja (broj referencije). Odvjetnica je slavodobitno uskliknula: "Vidite da ni vi niste stavili navodnike".  I to je taj dokaz da sam i ja plagijator. Bravo doktore, zajedno s odvjetnicom.

(pitanje glasi: Međutim, Vaši kolege s pravnog fakulteta, među kojima Alan Uzelac i Aleksandra Korać-Graovac, ipak su 2002. napisali Upute za izradu studentskih pisanih radova u kojima kažu da se citiranje izvora treba raditi na takav način da se učini što jasnijim i što preglednijim koji su dijelovi preuzeti kako se autor rada ne bi dovodio u sumnju da je možda nešto prisvojio. Meni se to čini kao legitimno pravilo. Stoga ne vidim razloga zašto netko u disertaciju ne bi stavio preuzeti tekst u navodnike ili u kurziv kako bi čitateljima olakšao da prepoznaju gdje točno počinje, a gdje završava citat. Ja to iz Vaše disertacije stvarno ne vidim jasno. To mi postaje jasno tek ako se potrudim da nabavim izvornike i pogledam u njima, ali to onda nije olakšavanje.)

U Šeparovićevu odgovoru na prvo pitanje pod podnaslovom 'KAKO TO RADE DRUGI U SVIJETU I U HRVATSKOJ' (pogledajte pitanje dolje u zagradi i italicima) stoji:  "A kad se već pozivate na upute u izradi kojih je sudjelovala  prof. Korać-Graovac, one mene ne obvezuju, ali ja sam svejedno postupio u skladu s njima. Ne obvezuju me, jer kako je rekao dekan, na razini  fakulteta ne postoje ustaljena pravila citiranja. No pojedine katedre za svoje studente imaju objavljena upute. Ja iznimno cijenim prof. Uzelca, ali ja niti sam bio njegov seminarist, niti sam bio na njegovoj katedri, stoga me njegova pravila ne obvezuju, iako sam i po njima postupio. Naime, u tim uputama stoji: 'Sve ono što se prepisuje iz drugih izvora mora se na valjan način označiti (navodnicima , ili na drugi način) i precizno označiti odakle navod potječe'. To sam upravo radio u svome doktoratu". Ne čini li Vam se, dr. sc. M. Šeparoviću, da u toj uputi, za koju Vi tvrdite da ste ju poštovali iako niste trebali, ima dva dijela: jedno je precizno što je preuzeto, a drugo je od koga je preuzeto.  Što mislite, jeste li Vi doista poštivali i jedan i drugi dio?

(pitanje glasi: Trenutno čitam knjigu Denial of Death iz daleke 1973. za koju je Ernest Becker dobio Pulitzerovu nagradu. Ona nije znanstveni rad, već je publicistika, a ipak je u njoj vrlo jasno označeno što su citati drugih autora. Ponavljam, netko bi vam mogao prigovoriti da niste željeli da se jasno vidi Vaš doprinos.)

U odgovoru na sljedeće pitanje (pogledajte pitanje dolje u zagradi i italicima) stoji:  "Zašto Sveučilišta nisu donijela neka univerzalna pravila citiranja..." Gospodine Šeparovići, ako biste ih se držali kao i onih za koja tvrdite da ste ih se držali, ništa ne bi bilo drugačije u Vašem doktoratu, jer zapravo niste poštivali ni pravila za koja tvrdite da jeste. Dio odgovora koji slijedi nakon toga ide u red tvrdnji kojih se ne bi postidjeli ni poznati staljinistički tužitelji.

(pitanje glasi: No stoji i mišljenje Odbora za etiku, a također u uputama Korać-Graovac i Uzelca piše da čitatelju treba olakšati da vidi što je točno preuzeto. Ja ne vidim da je Vaš rad to olakšao. Kada su na HTV-u pitali Vašu mentoricu, tadašnju dekanicu Pravnog fakulteta Dubravku Hrabar da im pokaže gdje u Vašoj disertaciji točno počinje citat, ona je rekla tu negdje. Osim toga, u uvodu Uputa piše da su rađene za studente Pravnog fakulteta, a ne za određenu katedru.)

Odgovor na prvo pitanje pod podnaslovom 'ZA KOGA SU PISANE UPUTE' (pogledajte pitanje dolje u zagradi i italicima) pravi je mali biser znanstvenog internacionalizma: "Ne znam kako je to propisano u svijetu". Dakle, doktorat vrijedi samo za Katedru za obiteljsko pravo Pravnoga fakulteta u Zagrebu!

(pitanje glasi: Uzelac i njegovi koautori pišu u Uputama da se obraćaju svim studentima s različitih katedri. Oni spominju različite katedre. Štoviše, napominju da bi čak i seminarske radove trebalo nastojati tako dobro pisati da bi oni mogli biti objavljeni u nekim znanstvenim časopisima. Mislite li da bi Vaša disertacija mogla biti objavljena u nekom svjetskom znanstvenom časopisu bez da citate stavite u navodnike?)

Intervju se nastavlja s podnaslovom 'PROŠIRENE OVLASTI I ODLUKA USTAVNOG SUDA'.

U tom dijelu Šeparović tvrdi da Odbor za etiku prema odluci Ustavnog suda nije imao ovlasti razmatrati pojedinačne slučajeve kršenja etičkih normi, što uključuje i njegov.

Međutim, na str. 14 Odluke Ustavnog suda od 25. travnja 2017. (Broj U-II-6251/2016.), u točki 17.1. stoji: "Slijedom navedenog, Odboru nije dano ovlaštenje da "razmatra i rješava kao tijelo "završne instance" "u predmetima nečasnih akademskih ponašanja" kako je to propisano osporenom odredbom Etičkog kodeksa. Također, takva ovlast nije mu dana niti jednom  drugom odredbom ZoZDIVO-a."

Također piše: "Dakle, člankom 112. ZoZDIVO-a Odboru nije dana ovlast da odlučuje o pojedinačnim slučajevima (predmetima) kršenja Etičkog kodeksa: 2006-2015."

Nisam pravnik, ali između rečenice koja započinje "Slijedom navedenog..." i rečenice ispod nje koja započinje: "Dakle, člankom 112...." nema nikakve logične veze. Jedno je da Odbor nešto rješava kao tijelo "završne instance", a potpuno je drugo da "Odboru nije dana ovlast da odlučuje o pojedinačnim slučajevima  (predmetima)..."  , tj.  nema što raditi i da ga treba ukinuti. Dakako, dr. sc. M. Šeparović rabi samo  onu rečenicu koja započinje s "Dakle..."  To je navodno predmet tužbe protiv članica i članova Odbora.

Nakon drugoga pitanja pod istim podnaslovom (pogledajte pitanje dolje u zagradi i italicima), slijedi još jedno iznenađenje. Naime, dr. sc. M. Šeparović izjavljuje: "Moja disertacija nije znanstveno zvanje". Dakle, dr. sc. nije znanstveno zvanje. Čudno, ja sam mislio da jest.

(pitanje glasi: Imam kod sebe taj članak 112 Zakona o znanstvenoj djelatnosti. To je Zakon po kojem je Odbor djelovao i prije nego što se hijerarhijski postavio iznad lokalnih odbora za etiku. Na točku 7 tog Zakona, kao i na točku 4 pozivao se čak i rektor Damir Boras kada se obratio Ustavnom sudu i tražio da se ukine hijerarhijski nadređen položaj Odbora. No ne vidi se da je on tražio da se Odboru ukine ovlast da odlučuje o pojedinačnim slučajevima. U točki 7 piše da „mišljenja i stajališta o etičkoj prihvatljivosti i neprihvatljivosti o razmatranim slučajevima Odbor donosi u obliku preporuka, prijedloga i primjedbi većinom glasova“. Dakle, ovdje jasno piše da Odbor razmatra slučajeve. Što bi to drugo moglo značiti? U jednoj točki Zakona piše čak da može predlagati oduzimanje napredovanja u zvanju. Kako će to predlagati ako ne razmatra pojedinačne slučajeve?)

U nastavku intervjua dr. sc. M. Šeparović pokušava se riješiti mogućnosti da bi se, kako kaže, "samozvani stručnjaci iz kojekakvih razloga mogli obračunavati sa svojim izmišljenim i stvarnim  neistomišljenicima" pa mi daje nekoliko prijekora i uputa u vezi s mojim ponašanjem u Odboru. Najprije me je proglasio "mentorom" kolege Miličića, a ja sam samo bio ekspert-svjedok na sudu. Odgovor na pitanje jesam li za to imao ikakve prerogative, može provjeriti u mome životopisu na stranici HAZU-a. Ne čudi me, međutim, da dr. sc. M. Šeparoviću nije jasno što znači pojam mentora. Kako sam kaže nije se baš usrećio sa svojom mentoricom Hrabar budući da ga je ona naučila kako citirati tuđe radove. Odmah potom upućuje me da sam se trebao izuzeti iz odlučivanja u Odboru. Nije dr. sc. M Šeparović pročitao Pravilnik o radu Odbora u kojem stoji da se odluke donose većinom nazočnih, pa bi odluka Odbora o njemu i bez mene bila jednaka. Nadalje, čini se da smatra da sam se trebao praviti da nisam uočio njegov plagijat. Ja mu na to poručujem: Jesam star ali još nisam oslijepio!

Slijedi podnaslov 'MALA, UMREŽENA AKADEMSKA ZAJEDNICA'.

Na postavljeno pitanje (pogledajte pitanje dolje u zagradi i italicima), dr. sc. Miroslav Šeparović odgovara: "Podržavam sve ono što će doprinjeti etičnosti u akademskoj zajednici, što uključuje i osnivanje neovisnog odbora, ali samo u okviru ovlasti koje daju zakon i Ustav. Najviše se zalažem da gospoda iz Odbora već jednom propišu neka pravila koja će univerzalno vrijediti, a ne da nejasna pravila budu sredstvo za obračune i da se moramo ganjati po sudovima".

(pitanje glasi: Niste mi nedvosmisleno odgovorili na pitanje jeste li za postojanje neovisnog odbora za etiku. Vidjeli ste vjerojatno da u Zakonu piše da on ne bi smio biti sastavljen od ljudi s fakulteta i sveučilišta koji bi mogli biti povezani interesima, da bi uglavnom trebao biti sastavljen od najuglednijih neovisnih znanstvenika i sl. Na taj način bila bi osigurana najveća moguća objektivnost. Mnoge zemlje imaju takva krovna tijela, a čini se da Hrvatskoj, maloj i umreženoj, ono treba više nego drugima.)

Nakon svega što sam iznad napisao, mislim da ovu izjavu ni ne moram komentirati. Ovdje ću i završiti svoj komentar jer se ostatak intervjua ne odnosi na mene.

Vlatko Silobrčić


 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara