ATEISTIMA se prečesto spočitava da su odbacivanjem božanstva zapravo odbacili i sav moral. Jer, kako je umovao još apostol Pavao (Prva Korinćanima 15,32) ako nema Boga, onda nema ni vječnog života, ostaje nam samo da jedemo, pijemo i veselimo se, budući da ćemo sutra umrijeti.

Ateistički moral

Nije Pavao (odnosno, Izaija, kojega on navodi) sasvim u krivu: mnogima koji ne vjeruju u Boga tjelesno zadovoljstvo postalo je jedinim izvorom veselja. Istina je i to da ateist može skrenuti i u zločin, bilo bi glupo to negirati, baš kao što je bezumno negirati da su i mnogi razvikani kršćani teški sladostrasnici i/ili dokazani zločinci.

No, ja se sada ne mislim baviti statistikama i postotcima ovih ili onih koji se vladaju nemoralno. Nešto drugo mi je puno važnije – pokazati kako jedino ateizam može biti moralan, dok je svako vjerovanje u život s one strane groba samo po sebi nemoralno.

Što znači biti moralan?

Barem od vremena Kanta postalo je jasno da moralnost ne znači tek nekakvo pridržavanje propisa. Primjerice, svi oni koji vole brzo voziti uspore čim nekako doznaju da ih negdje iza zavoja čeka policijska kontrola. Iako je to sasvim zakonito, teško da biste takve ljude smatrali moralnim.

Moralan je samo onaj tko se drži određenog propisa bez straha od kazne i bez očekivanja nagrade. Pohvalan je samo onaj čin koji se poduzima jer se vidi kao dobar za bližnje ili za širu zajednicu. Najmoralniji ljudi su oni o čijem moralu nitko ništa ni ne zna, a ne oni o čijim se velikim pothvatima pišu knjige.

Moral i vječni život

Stoga će moralan čovjek pomoći siromahu ne zato da bi došao na naslovnice, nego zato što želi pomoći i ne nada se nikakvoj nagradi zauzvrat.

Znam da će mi sada neki kršćani krenuti citirati (navodno) Isusove riječi iz Novoga zavjeta kojima on poziva upravo na takvu anonimnu moralnost: "Kada daješ milostinju, neka ne zna tvoja lijeva ruka što desna čini" (Matej 6,3). I tu bih se sasvim složio s Evanđeljem (koje izmišlja Isusov govor na gori), da nema sljedećeg retka: "I Otac tvoj koji vidi u tajnosti, platit će ti!".

To je točka razilaženja, jer moralnost mora biti i anonimna i bez očekivanja nagrade, u protivnom je čista trgovina. Dajem siromasima svoje nevelike novce, a onda jednoga dana eto meni vječnog života u zlatnome gradu s Isusom i svecima. To je moralno upravo kao ulaganje u dionice Microsofta krajem 1970-ih: hrabro i gotovo suludo, ali s jasnim (i ne baš blesavim) očekivanjem da će mi se stostruko isplatiti.

Doduše, kritički tumači Novog zavjeta dvoje oko toga je li ikada rabi Jošua iz Nazareta ikome obećavao vječni život ili je, kao i starozavjetni proroci, najavljivao doslovno kraljevstvo mira i socijalne pravde.

Sedamdeset dvije djevice

Stoga, svako postupanje utemeljeno na očekivanju neke zagrobne nagrade moralno je koliko i ulaganje u dionice neke kompanije. Terorist koji pristaje na samoubilački čin da bi dobio one već legendarne sedamdeset dvije djevice (za što nisam siguran da muslimani stvarno vjeruju) jednako je ne/moralan kao i hindus koji se nada boljem položaju u sljedećoj reinkarnaciji ili kao kršćanin koji očekuje da ga sveti Petar pusti u Raj. Dodajte tome i strah od Pakla, džehenema ili reinkarniranja u svinju – i ja tu više ne vidim ništa po čemu bi se držanje Isusovih, Jahvinih, Allahovih ili Krišninih zapovijedi smatralo moralnim.

"Ako nema pakla, zašto biste činili dobro?", pitala me jednom metodistička svećenica. Imam svoj razlog zašto mislim da treba činiti dobro, ali ovdje mi je bitno naglasiti samo to da ništa nije dobro ako se čini zbog straha od kazne.

I u još jednoj stvari slažem se s Kantom: jedino se ovakvo postupanje može smatrati moralnim, čak ako i nitko u stvarnosti tako ne radi, nego se svi potajno nadamo da će nam se dobro dobrim uzvratiti. Usput se pitam što bi ona svećenica radila kad bi prestala vjerovati u pakao.

Religija bez vječnog života

No, velikom njemačkom filozofu zamjeram što nije bio spreman otvoreno reći da nam je tu neophodan makar praktični (ako ne i teorijski) ateizam, odnosno, vjerovanje da je ovaj život sve što imamo na raspolaganju. To čak može biti i religija, poput budizma, u kojoj je pitanje zagrobnog života i nagrade općenito u najmanju ruku marginalizirano.

Vrijedi zamijetiti kako je i Starom zavjetu bio nepoznat koncept zagrobnog života, tako da ga ni Jahve nije nikome obećavao. Vječni život i uskrsnuće pojavit će se u judaizmu tek negdje oko drugog stoljeća stare ere i ući u završetak Knjige proroka Daniela (12,2). Doduše, starozavjetni Hebreji očekivali su nagradu u ovom životu, što je samo još jedan dokaz da se uvođenjem pojma Boga odmah uvodi i nekakav "dam-daš" odnos, u kojemu za sve što dobro učinimo očekujemo da nam se plati. Nitko neće mehaničara koji naplati svoj rad proglasiti dobročiniteljem. Svejedno će se razne popove nakititi epitetima svetosti, iako oni primaju solidne novce za svoj "rad", pa još očekuju i nagradu nakon smrti.

Kad bi postojao Bog

Sama činjenica da bogovi svih religija moral utjeruju u ljude obećanjima nagrade i prijetnjama kazne dovoljno govori o istinitosti tih religija i moralnosti njihovih bogova.

Da Bog kojim slučajem stvarno postoji, on bi se, kao prvo, dovoljno jasno obznanio da ga nikakvi dawkinsi i porobije ne mogu dovesti u pitanje. A zatim bi ljudima rekao da trebaju biti dobri jedni prema drugima i ni riječ ne bi prozborio o ikakvom vječnom životu. Na kraju bi u njegovom kraljevstvu završili mahom ateisti i agnostici, uz ponekog budista i običnog vjernika, nipošto pape, patrijarsi i pastori.

Oni bi prošli kao i svi koji su ulagali dionice u propalu firmu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala