NAKON što je uhićen Nicolas Maduro, čelnik Venezuele, događaj se analizira diljem svijeta te se pokušavaju izvući nekakvi zaključci o tome kako će taj događaj utjecati na regionalnu i globalnu politiku.

Nakon nekoliko dana, jasno je da se radilo o preciznoj akciji koja je imala glavnu svrhu - uhititi čelnika Venezuele i njegovu suprugu. Također, to je praktički izvedeno bez ozbiljne aktivacije vojnih snaga u smislu da je izvedena kopnena invazija ili da je nanesena kritična vojna šteta Venezueli.

Trumpova strategija

Operacija je uključivala helikopterski desant, precizne zračne udare za neutralizaciju sustava protuzračne obrane i brzo izvlačenje. Maduro je zatim prebačen u New York gdje mu se sudi po optužbi za narko-terorizam. Predsjednik Trump je ovu intervenciju najavio kao početak obnove Monroeove doktrine iz 19. stoljeća, odnosno u igri riječi je iskoristio svoje ime kako bi najavio "Don-roe" doktrinu.

Prema onome što se može iščitati iz raznih analiza, predviđa se da ovo nije kraj ovakvim akcijama. Prema nekim predviđanjima, sljedeće mete bi mogle biti Kuba i Nikaragva, kao i blokada velikih kineskih projekata u Južnoj Americi. Osim toga, što SAD želi potisnuti kineski i ruski utjecaj iz Latinske Amerike, sam predsjednik Trump je jasno izjavio da želi kontrolu nad naftom i općenito privremenu upravu nad zemljom.

Kršenje međunarodnog prava?

U kontekstu međunarodnog prava, nemoguće je bilo izbjeći analogiju ove intervencije s ratom u Ukrajini ili u Palestini. Međutim u svakom drugom smislu, jasno je da se upad u Venezuelu ne može uspoređivati s ratom u Ukrajini ili onim u Palestini jer praktički nema vojne intervencije, nema stradalih, nema raseljenog stanovništva i nema sravnjenih gradova.

Što se tiče opravdanja, SAD iskorištava američki zakon iz 1999. godine, koji je donesen tijekom borbe protiv narko-kartela, koji omogućuje da se identificiraju i sankcioniraju strani narkodileri, njihove organizacije i imovina, čak i ako djeluju izvan SAD-a. I prije spomenutog zakona iz 1999. godine, SAD je koristio slične zakone i optužbe za opravdanje akcija, poput invazije na Panamu 1989. godine kada je uhićen Manuel Noriega ili 1993. godine kada je ubijen Pablo Escobar u Kolumbiji.

Sama logika zakona je takva da SAD prvo traži suradnju s vladom te države, npr. slučaj Escobara u Kolumbiji, čija je vlada surađivala. U Venezueli se to nije moglo uspostaviti pa je SAD optužio vlast u toj državi za narko-terorizam.

S druge strane, jasno je da ove akcije nisu u skladu s međunarodnim pravom – jer nema odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a. Ipak, SAD to smatra pitanjem nacionalne sigurnosti. U tom smislu, jasno je da je ovo nastavak pokazivanja moći u svijetu i nastavak previranja velikih svjetskih sila, čega je cijela svjetska javnost svjedok posljednjih godina.

Demokratizacija?

Što se tiče unutarnje situacije Venezuele, tu situacija nije ni izbliza jasna. Odnosno, onaj dio javnosti koji je podržao ovu akciju s nadom da će na polju demokracije popraviti situaciju u Venezueli jer je smijenjen Maduro, čija je legitimnost na čelu države u najmanju ruku bila upitna, mogao bi biti razočaran.

Privremenu predsjedničku ulogu je preuzela Delcy Rodriguez, koja je osudila američku operaciju, inzistirajući na legitimnosti Madura i odbijajući raspisati nove izbore.

Na posljednjim izborima koje Zapad ne smatra legitimnim je pobijedio Edmundo Gonzalez, ali trenutno nije u kombinacijama za vođenje zemlje, kao ni Maria Corina Machado koja je dobitnica Nobelove nagrade za mir.

Madurov aparat nije pao

Odnosno jasno je kako uspostavljen aparat u Venezueli nije pao. To je naravno pokrenulo razne špekulacije koje se svode na to da je zapravo Maduro "izručen" Washingtonu, odnosno da njegovo uhićenje nije rezultat američke akcije, već unutarnje "izdaje".

Iako je to na razini špekulacija, zasad se pokazuje kako je trenutni režim u Venezueli spreman na kompromis sa SAD-om kako bi zadržali poziciju vlasti u zemlji. Ipak, potreban je duži period kako bi se vidjelo kako će se situacija razvijati u tom pogledu.

Rusko-američki dogovor?

Paralelno sa špekulacijama o izdaji Madura, pojavila se teza o "dogovoru" između SAD-a i Ruske Federacije na globalnoj razini. Ključna točka te teze jest da je Rusija prepustila SAD-u kontrolu nad Venezuelom u zamjenu za kontrolu nad Ukrajinom. Iako nema potvrde teze, moguće je izvući neke zaključke.

Na temelju dostupnih informacija, utjecaj na rusko-američke odnose je uglavnom negativan. Venezuela je bila ključan saveznik Rusije u Latinskoj Americi, gdje je Moskva ulagala milijarde u naftu i vojnu podršku. Kremlj je oštro osudio operaciju kao čin "agresije" i zatražio hitan sastanak Vijeća sigurnosti UN-a.

Kijev ne može biti sretan

Međutim, posljedično je SAD ovom akcijom dodatno zakomplicirao globalne odnose i dodao još jedan argument zemljama koje vide Kinu i Rusiju kao ključne saveznike. Također, ovo bi moglo biti dodatno "ohrabrenje" Moskvi da učvrsti svoju poziciju kada je Ukrajina u pitanju.

Što se Ukrajine tiče, Kijev ne može biti sretan ovom akcijom, jer se opet radi o narušavanju međunarodnog prava, na što se Ukrajina i zapadne zemlje redovito pozivaju, iako je jasno da se situacije u Venezueli i Ukrajini ne mogu uspoređivati.

Rusija će sve teže odbijati Trumpove zahtjeve

To sve znači da, čak i ako nema "zavjere", svi ovi potezi mogu posljedično dovesti do toga da se akcija SAD-a na teritoriju Venezuele "plati" ustupkom Rusiji u Ukrajini. S time da SAD ima dodatnu "polugu" moći da može dodatno pritisnuti Rusiju novim sankcijama ili udarima na njene saveznike (npr. Iran) te tako utjecati na Moskvu da ubrza proces.

U tom smislu, SAD sad nastupa s pozicije moći, pa će Moskvi biti sve teže odbijati nove zahtjeve Washingtona.