DOK SE SRBIJA grčevito bori s nestašicom parizera, crnogorski mandatar za formiranje nove vlade, a pogotovo crnogorski predsjednik koji mu je taj mandat dao, suočavaju se s neobično otvorenom sugestijom koja dolazi izravno iz Bijele kuće. Specijalni izaslanik američke vlade za Zapadni Balkan Gabriel Escobar prije nekoliko je dana jasno poručio da vlada Crne Gore u čijem sastavu budu predstavnici antizapadnih stranaka neće imati podršku NATO država ni Zapada u cjelini.

Amerika je izgubila strpljenje

Očito je da je SAD izgubio strpljenje i da nema više onog optimizma otprije 45 dana kada je Escobar izrazio zadovoljstvo naznakama da će se vlada brzo formirati. Ali u proteklih mjesec i pol ne samo da nije došlo do brzog formiranja vlade nego je, iz dana u dan, samo rastao pritisak da u nju uđe i prosrpska Koalicija za budućnost Crne Gore.

Upravo zato je Escobar i naglasio da "posvećenost europskom putu, članstvu u NATO-u i borbi protiv korupcije kao uvjete NE ispunjava svaka stranka u crnogorskom političkom spektru tako da je potrebno izbjeći da u vladu uđe antizapadna stranka... također, nije točno da bi se isključivanjem antizapadne stranke isključili glasovi Srba, jer ni kod jedne od stranaka s kojima mandatar želi formirati vladu ne postoji antisrpsko raspoloženje".

Escobar je dodao da je "u suštini nedemokratska i neprihvatljiva ideja da bi jedan dio koalicije kontrolirala strana vlada i da bi taj dio bio više lojalan lideru strane zemlje nego premijeru ili crnogorskim biračima".

Na koga je mislio Escobar?

Već nekidan su politički analitičari u Srbiji i regiji počeli nagađati na koga je Escobar mislio govoreći o stranom utjecaju na mandatara. Većina je upirala prstom u Vučića, manjina u Putina. Bit će da je istina negdje na sredini - u pitanju su obojica.

Escobar je bio eksplicitan naglašavajući da je bilo mnogo preporuka iz SAD-a, EU, Velike Britanije, čak i NATO-a, da bi Crna Gora trebala izbjeći da u vladu uvede stranku koja je protiv članstva u EU i NATO-u, kao što je to Koalicija za budućnost Crne Gore.

Iako već pune tri godine pratimo istu priču oko formiranja vlada u Crnoj Gori, prvi put se događa da netko sa strane pošalje ovako jasnu i odlučnu poruku. Jer, ako iskreno analiziramo navedeni period, od čuvenog 30. kolovoza 2020., kada je Milo doživio prvi poraz, suština svih operacija vezanih za formiranje prethodne dvije vlade svodila se na izmišljanje modela koji će srpske nacionalističke stranke, kao dio pobjedničke većine, držati daleko od poluga vlasti, a pogotovo moći - novca i sustava (kolektivne) sigurnosti. Pune tri godine uspješno se rješava "kvadratura kruga" sadržana u predizbornoj paroli Dritana Abazovića: "Da Milo izgubi a da Amfilohije ne pobijedi!"

"Vlada stručnjaka", koju je kao model za izbjegavanje Mandića i Kneževića osmislio također aktualni premijer Abazović, iscrpila je svoju svrhu, a uz to je iznjedrila političku opciju Europa sad!, čiji su čelnici upravo bivši ministri te vlade, aktualni mandatar Spajić i izabrani predsjednik države Jakov Milatović.

Neobično je da, iako Spajić ima mnogo ugodniju poziciju i znatno veći prostor za zanemarivanje Koalicije za budućnost Crne Gore nego što su to imali Krivokapić i Abazović nekad s Demokratskim frontom, očito je bila potrebna, na prvu, diplomatski oštra intervencija Zapada.

Na prvu zato što je, ako se udaljimo i izronimo iz crnogorskih političkih dubina, posve jasno da u jednoj NATO državi u vladi nema mjesta za stranke i koalicije koje visoko na svojoj programskoj listi imaju izlazak iz NATO-a, ali i ukidanje sankcija Rusiji. Dakle, matematika posljednjih lipanjskih izbora pokazuje da Spajić sasvim ugodno može sastaviti vladu bez nacionalista, mnogo lakše nego u slučaju dvije prethodne kada se podrška za drugu, manjinsku vladu razmatrala čak i od strane nepopularnog Milovog DPS-a?!

Pa u čemu je onda kvaka?                                                

Možda u najavama koje nam stižu od neformalnog glasnogovornika tridesetoavgustovske koalicije profesora Vladimira Pavićevića, vjerojatno najzabavnije figure na crnogorskoj političkoj sceni. Dok ovo pišem još se dimi njegova izjava - nagovještaj, preporuka ili poruka? - da bi radi ulaska u vladu Mandić&Knežević bili spremni "staviti moratorij na najteža pitanja", što bi u prijevodu značilo da bi se eliminirale, ili barem zamrznule, nesuglasice po pitanju NATO-a, priznanja Kosova, sankcija Rusiji?! Dakle, ako se to ispostavi kao točno, sve ono zbog čega je značajan dio crnogorskog biračkog tijela glasao za srpske nacionalističke stranke i koalicije bilo bi ostavljeno ad acta, za neka bolja vremena, što znači - nikad.

Jer, da si ne lažemo, nisu Srbi u Crnoj Gori glasali za srpsku Koaliciju zato što su duboko vjerovali da će Mandić dovesti investitore ili podići nivo mirovina i zdravstvenih usluga.

Ne, oni su, bome, očekivali bar povlačenje priznanja Kosova. Ako je profesor Pavićević pouzdan i ozbiljan glasnik, što mu ponekad i nije polazilo za rukom, bit ćemo suočeni sa situacijom u kojoj će se vlast - gola vlast - ispostaviti kao jedini, suštinski program srpskog političkog faktora u Crnoj Gori.

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori je ugovorom s državom sačuvala skupocjene nekretnine na obali, po gradovima i u brdima, i samo da još naši uđu u vladu, pa da se razilazimo. Možda nam ovaj čarobni nagovještaj nehotice ukazuje na suštinu mentaliteta stanovništva u Crnoj Gori.

I nacionalna pripadnost se može prodati

Plemenska pripadnost, direktorsko/ministarsko mjesto i apartman na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu jesu jedina trajna i čvrsta obilježja svakodnevnog identiteta građana Crne Gore. Sve drugo je na burzi, pa i nacionalna pripadnost.

Ta nacionalna pripadnost je kod njih relativna, privremena kategorija koja služi jadnicima da u određenom periodu brže i lakše ostvare svoje osobne i obiteljske, a bogme i plemenske interese, negdje u prijestolnici. Zato je fluid koji bismo mogli nazvati mobilnim identitetom povijesno obilježje različitih izbora među stanovništvom, barem od 1948.

Naime, te godine je na teritoriju ex-Yu prvi put obavljen popis gdje se pored vjerske deklarirala i nacionalna pripadnost. Popisi od 1948. do 2011. u Crnoj Gori statistički nedvosmisleno ukazuju da je nacionalno konvertitstvo bilo vrlo dinamično i da se nemali broj građana, pogotovo starijih, za svoga vijeka izjašnjavao i kao Crnogorci (poslije 2. svjetskog rata), i kao Jugoslaveni (poslije Titove smrti), i kao Srbi (poslije Antibirokratske revolucije).

Neobična činjenica da je Srba po popisu 1948. u Crnoj Gori bilo 1.75%, a po popisu 2011. skoro 29% s daljnjom tendencijom rasta, kao i da je Crnogoraca 1948. bilo preko 90%, a 2011. upola manje, ukazuje na mogući epilog, novu transformaciju i u procesu formiranja Spajićeve vlade.

Trogodišnje iskustvo koje je pokazalo da rezultat na izborima ne mogu kapitalizirati kroz sudjelovanje u raspodjeli moći na državnom nivou moglo bi zaista dovesti do promjene strategije kod prosrpskih stranaka. To bi možda uklonilo prepreke za sudjelovanje u vlasti, ali i spriječilo odljev birača koji će sve manje biti spremni baciti svoj glas.

Na guslama su se svirale i sviraju i crnogorske i srpske pjesme, a ima i onih o Titu. Lako će đetići promijeniti tekst, ne bi im bio prvi put. Tko zna zašto je to dobro.