Foto: Matija Habljak/PIXSELL, 123RF

OTKAKO je ministar obrane Damir Krstičević objavio da će Hrvatska kupiti 12 borbenih aviona F-16 Barak ne prestaju prepucavanja je li Ministarstvo obrane sklopilo dobar ili loš posao s Izraelom. Problematična je, naravno, cijena. Skoro tri milijarde kuna za 12 aviona starih 30 godina jako je velik novac. Prevelik.

Matematički točno, ali besmisleno

Prema podacima na stranici Zračnih snaga SAD-a F-16 C/D, u koji nazivno spadaju i Baraci, košta oko 18 milijuna dolara - nov. To bi, uzmemo li u obzir inflaciju, iznosilo 27 milijuna dolara. Jednostavnim množenjem lako je izračunati da smo 12 novih aviona mogli dobiti za 324 milijuna dolara, a ne 500 koliko ćemo ih platiti Izraelu.

Matematički je to točno, ali i potpuno besmisleno. Borbeni avioni, naime, ne kupuju se s polica trgovine na kojima je otisnuta cijena. Podatak od 18 milijuna dolara koji Zračne snage SAD-a navode na svojim stranicama nije ništa upotrebljiviji nego da vam netko kaže da automobil košta 1000 eura, ali bez kotača, motora, svjetala, auspuha, sjedala, retrovizora i klime. Jednostavno, to je najniža cijena za goli trup aviona. Bez svega onoga što ga čini borbenim avionom: radara, naoružanja, komunikacijske opreme, ometačke elektronike... I to pod uvjetom da kupite više od 1000 komada koliko ih trenutno leti u sastavu američkih Zračnih snaga.

Obuka je jako skupa

No ni tu nije kraj cijeni borbenog aviona. Amerikanci u cijeni svojih F-16 ne prikazuju obuku pilota jer to ionako rade sami dok hrvatske pilote netko treba naučiti kako se njima leti. I to je jako skupo. Potrebno je angažirati ne samo instruktore nego i tehničare koji će održavati avione na tlu. To ne može raditi vaš susjed koji je spretan s gedorama i švas mašinom. Samo obuka pilota košta oko 12 milijuna dolara, a cijena može biti i viša za složenije pilotske zadatke od onih koje će naši piloti izvoditi. Taj novac je  također uključen u ponude koje je MORH dobio i prema kojima je odlučivao.

No ni tu nije kraj cijeni borbene eskadrile. U cijenu je uključeno i prilagođavanje zemaljske infrastrukture. Jednostavno, u Hrvatskoj je sve prilagođeno MiG-ovima. Od stajanki do pumpi za gorivo,  radionica, hangara, sve je napravljeno za MiG. Sad sve to treba srušiti, napraviti i kupiti novo.

Pouzdanost kupca utječe na cijenu

U cijenu je osim svega toga uključeno i koliko je neka zemlja pouzdan partner. Amerikanci si još uvijek ne mogu oprostiti što nad iranskim nebom lete 42 njihova aviona F-4, koliko god ti avioni bili zastarjeli. Pouzdane zemlje avione dobivaju jeftinije, a neke druge ih ne mogu kupiti sve i da ponude sav novac ovog svijeta. Hrvatska ne spada u najpouzdanije partnere niti je pretjerano strateški važna pa joj se cijena i ne prilagođava. Sve to su važniji elementi cijene od samog trupa aviona.

Nismo ni tražili smanjenje cijene

Hrvatska uz to, sudeći prema informacijama iz MORH-a, nije ni tražila korekciju cijena nego je uzela ono što joj se nudilo. Neslužbeno, SAAB je bio spreman cijenu spustiti značajno, ali to od njih nije tražio nitko pa ta informacija spada u sferu naklapanja. Možda bi to napravili i Izraelci da Hrvatska, prema svemu sudeći, nije odlučila kupiti njihove avione i prije nego što je natječaj raspisan.

Jordan od Nizozemaca kupio 15 komada za sitniš

Sve to nabrajanje ipak ne znači da je Hrvatska napravila dobar posao s Izraelom. Baraci su i stari, izluženi, ratni konji spremniji za klaonicu nego za još 25 ili 30 godina služenja. Za usporedbu, Jordan je od Nizozemaca kupio 15 moderniziranih F-16 prema specifikacijama u rangu F-16 Block 50. Prema svemu naprednijih od Baraka koje ćemo mi kupiti, iako čak i nešto starijeg datuma proizvodnje. I platili su ih samo 76 milijuna eura. Računaju da će njima moći letjeti još deset godina, a nakon toga će ih baciti u smeće. Ne pretvaraju se da će preskupim krntijama riješiti problem za sljedećih 30 godina.