PAKISTAN je u petak ujutro izveo napad na Afganistan, a bombardiranje Kabula i Kandahara odgovor je na talibanski napad na pakistanske pogranične postrojbe koji se dogodio noć ranije.

Eskalaciji su prethodili pakistanski zračni udari na kampove pakistanskih talibana i militanata Islamske države u istočnom Afganistanu, što talibani nazivaju osvetničkim napadima. Islamabad već dugo optužuje Kabul da pruža utočište militantima odgovornima za napade u Pakistanu, dok talibanske vlasti tvrde da je sigurnost Pakistana unutarnje pitanje te zemlje.

Nakon zaoštravanja sukoba, susjedni Iran ponudio je posredovanje između zaraćenih strana, a ubrzo je s istim prijedlogom istupila i Kina. Rusko ministarstvo vanjskih poslova također je poručilo da će razmotriti ulogu posrednika ako to zatraže obje zemlje. O pozadini sukoba te ulozi Kine i Irana za RTL je govorio vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić.

Ambicije pakistanskih talibana

Prema Avdagićevim riječima, iza najnovije eskalacije stoji djelovanje takozvanih pakistanskih talibana i njihova želja da u Pakistanu ostvare ono što su afganistanski talibani postigli u Kabulu - preuzimanje vlasti nad državom.

"Razlozi su prvenstveno takozvani pakistanski talibani, njihovo djelovanje u Pakistanu i vjerojatna vizija da će dobiti ono što su talibani dobili u Afganistanu, a to je država. Pakistan si to, naravno, ne može dopustiti. Mislim da bi i za svijet to bio problem, ako govorimo o talibanima s nuklearnim potencijalom", objašnjava Avdagić.

On ističe da je riječ o sukobu koji tinja godinama, no sada je ušao u ozbiljniju fazu. U tom kontekstu promatra i ponudu Kine za posredovanjem, podsjećajući da je Peking snažan partner Islamabada, prvenstveno zbog regionalnog suparništva s Indijom.

"Kina si olakšava situaciju podupiranjem Pakistana. To tako funkcionira. To je dodatan razlog zašto žele posredovati - ne žele da Pakistan upadne u dugotrajan rat s talibanima", kaže analitičar.

Avdagić podsjeća i na situaciju u Afganistanu nakon povlačenja zapadnih snaga, kada su se talibani relativno brzo vratili na vlast unatoč dugogodišnjem angažmanu SAD-a i NATO-a. "Kina je bila i ostala jedna od zemalja koje su imale i imaju kontakte s talibanima. Kad su se zapadne zemlje povlačile, ondje su ostala rijetka diplomatska predstavništva s mogućnošću djelovanja, poput kineskog i ruskog", navodi Avdagić.

Uloga Irana i SAD-a

Teheran se nudi kao posrednik u trenutku pojačane američke vojne prisutnosti u regiji. Avdagić smatra da Iran time želi pokazati političku stabilnost i sposobnost djelovanja unatoč pritiscima.

"Sve je to svojevrsna igra moći koja se neprekidno odvija. Iran neće tek tako popustiti i reći da se predaje u bilo kojem obliku. Istovremeno, vode pregovore sa Sjedinjenim Američkim Državama, koji ovaj put možda imaju prilično dobru šansu za postizanje dogovora. Činjenica je da su i oni svjesni da američka strana ovaj put igra drugačije i da može i udariti, što se zapravo već i dogodilo", ističe Avdagić.

Analitičar smatra da je nedavno slanje najmodernijih američkih borbenih aviona F-22 Raptor u Izrael, o čemu Washington službeno šuti, tipično pokazivanje sile. "Netko je imao potrebu da se to dojavi i objavi kao svojevrsna poruka Iranu, s obzirom na to da su sada uz pomorske i dodatne snage prisutne i ozbiljne zračne snage."

Ipak, Avdagić vjeruje da američki predsjednik Donald Trump i dalje daje prednost dogovoru pred otvorenim sukobom. "Iz svega kako je dosad djelovao, pogotovo u drugom mandatu, jasno je da je spreman postizati dogovore. Neće ići u rat s Iranom ako za pregovaračkim stolom može dobiti ono što traži", kaže.

Prepreke nuklearnom sporazumu

Avdagić upozorava da je geopolitička pozicija Irana danas slabija nego prije godinu dana. U međuvremenu su oslabljene proiranske skupine poput Hamasa i Hezbollaha, zemlja je pretrpjela udare na svoj nuklearni program te je vodila kratkotrajan rat s Izraelom u kojem je, kako kaže, izvukla deblji kraj. Režim su dodatno opteretili i unutarnji prosvjedi.

Podsjeća da je nuklearni sporazum već jednom bio postignut, no SAD se iz njega povukao tijekom prvog Trumpovog mandata. Danas, smatra Avdagić, postoji prostor za "umjereni optimizam", no sve ovisi o sadržaju eventualnog dogovora.

Ako bi se pregovori usredotočili isključivo na nuklearni program, Iran bi mogao biti spremniji na ustupke. Problem, međutim, nastaje kod raketno-balističkog programa. "Oni znaju da se s njima razgovara upravo zato što imaju taj program. Da ga nemaju, vjerojatno bi već bili napadnuti", kaže Avdagić.

Sposobnost napada dronovima i balističkim projektilima daje Iranu širu geopolitičku važnost. Bez toga bi, smatra, ostao snažna, ali prvenstveno regionalna sila. "Ako tu moraju raditi ustupke, tada gube pregovaračku polugu", upozorava.

S druge strane, postavlja se pitanje tko bi Iranu doista prijetio da nema taj program. "Izrael s njima nema ni zajedničku granicu. Nitko ih vjerojatno ne bi napao; i sa smanjenim balističkim programom bili bi dovoljno jaka regionalna sila da se obrane", podsjeća analitičar.

Izraelski utjecaj i iranski ponos

Avdagić naglašava kako je veliko pitanje koliko su Iranci spremni popustiti američkim zahtjevima, koji su usko povezani sa zahtjevima Izraela.

"Ne treba zaboraviti da bi dio izraelske politike, bez obzira na eventualne ustupke, radije vidio napad na Iran nego izostanak napada, zbog dugogodišnjih odnosa i, možemo reći, svojevrsnog zaleta", kaže on.

S druge strane, iranske klerikalne vlasti su ponosite, napominje analitičar. "Smatraju se i dalje silom većom od regionalne i utjecajnijom zemljom nego što bi to netko drugi rekao. Teško je progutati ponos, čak i kad vam netko prijeti arsenalom koji je daleko moćniji."

"Nažalost, uvijek postoje oni koji na svim stranama navijaju za sukob, a ne za mir. Ipak, dovoljno govori to što neki od iranskih rivala otvoreno lobiraju da do sukoba ipak ne dođe", zaključuje Avdagić.