ANALIZA Počelo je europsko šamaranje Hrvatske

ANALIZA Počelo je europsko šamaranje Hrvatske

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

HRVATSKA je ušla u Europsku uniju prije 4 godine, no do sada se nije uspjela do kraja uklopiti u ovaj savez država i pritom osmisliti vanjsku politiku koja bi probitačno promovirala hrvatske nacionalne interese. To pokazuje i jučerašnja odluka Europske komisije o pokretanju postupka protiv Hrvatske pred Sudom EU-a jer nije promijenila Zakon o privatizaciji INA-e, koji državi daje pravo veta u ključnim stvarima.

>> Europska komisija tuži Hrvatsku zbog Ine

"Komisija smatra da se posebnim ovlastima države iz Zakona o INA-i neprimjereno ograničavaju slobodno kretanje kapitala i sloboda poslovnog nastana. Komisija uviđa da je zaštita sigurnosti opskrbe energijom legitiman cilj u javnom interesu koji dijeli i EU te da bi se njime mogla opravdati ograničenja sloboda navedenih u Ugovoru o funkcioniranju EU-a.
 
Međutim, takva ograničenja moraju biti proporcionalna. U ovom se slučaju Zakonom o INA-i hrvatskoj državi omogućuje osporavanje važnih odluka poduzeća, pri čemu ulaganje veta nije potrebno obrazložiti mogućim ugrozama sigurnosti opskrbe ili druge javne politike, ili javnim interesom", navodi se u priopćenju Komisije.

Europsku komisiju Plenković nije impresionirao
 
S obzirom na to da je vlada Andreja Plenkovića od EK tražila da se tužba odgodi na neko vrijeme kako bi Hrvatska imala priliku otkupiti INA-u od MOL-a, jasno je da je ovakvim potezom, u ovom konkretnom trenutku, iz Bruxellesa Hrvatskoj opaljen jedan pedagoški šamar. Plenkovićeva je vlada spektakularno pred Božić 2016. najavila da će otkupiti MOL-ov udio u INA-i i vratiti ovu nekad moćnu naftnu kompaniju pod hrvatsku kontrolu, a pritom je spominjala da će to učiniti po iznimno problematičnom modelu, koji je prvo uključivao prodaju dionica HEP-a.
 
Prošlo je više od pola godine i Plenkovićeva vlada po tom pitanju nije učinila baš ništa (što možda i nije tako loše za Hrvatsku), no Europsku komisiju bi se sigurno moglo nagovoriti da se još malo strpi da službeni Zagreb ima nekakav jasan plan akcije, kao i da ga se u Bruxellesu uvažava kao ozbiljnog i pouzdanog sugovornika. Moglo bi se reći da u EK nisu bili impresionirani Plenkovićevim molbama da se Hrvatskoj i dalje gleda kroz prste oko INA-e.
 
Odluka da Hrvatsku tuži Sudu EU-a zbog INA-e sugerira i da je EK de facto stala na stranu Mađarske u tom višegodišnjem sukobu, a Mađarska je uz Poljsku članica Europske unije koju briselski eurokrati trenutno najmanje podnose. Hrvatska je, dakle, uspjela doći u poziciju da EK drži stranu Mađarskoj, iako njihova premijera Viktora Orbana u Bruxellesu skoro nitko ne može smisliti. Kada se stvar podigne na još višu geopolitičku razinu, tužba Komisije protiv Hrvatske ide i na ruku Rusiji, koja je vrlo povezana s mađarskim MOL-om.

Jedini Hrvatski saveznici su mrska Poljska i još mrskiji Trump
 
Sve to su jasni signali Hrvatskoj da je njezino djetinje tvrdoglavo ignoriranje arbitražne odluke u vezi razgraničenja sa Slovenijom, oko čega su se prethodno jasno očitovali Njemačka i zemlje Beneluksa, prevršilo svaku mjeru. Zasigurno se ne gleda sa simpatijama ni na to što se Hrvatska pozicionira kao jedna od najbližih saveznica Donalda Trumpa među članicama Europske unije, nedavno i kroz summit Inicijative tri mora u Varšavi. Bruxellesu, Berlinu i Parizu bi sigurno bilo i draže da Hrvatska kupuje europske borbene avione, a ne da oko toga ovih dana s Amerikancima u Washingtonu pregovara ministar obrane Damir Krstičević.
 
Hrvatska se, dakle, u ovom trenutku u vanjskopolitičkom smislu privezala uz Poljsku i SAD, što velika većina ostatka Europske unije ne gleda s pretjeranim odobravanjem. Istovremeno je u otvorenom sukobu s Berlinom (zahvaljujući onoj prošlogodišnjoj izlišnoj blokadi Srbije koja je trajala par dana, te ignoriranju arbitražne odluke, politici prema BiH, izjavama predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović protiv kancelarke Angele Merkel tijekom izbjegličke krize itd.), Bruxellesom (manje-više isti razlozi) i Moskvom (Plenkovićevo paradiranje po Ukrajini, problemi ruskih banaka zbog Agrokora itd.).  
 
Poljska si kao najveća istočnoeuropska članica sa skoro 40 milijuna stanovnika može priuštiti suprotstavljanje Berlinu i blamaže u Bruxellesu (kao kada su pokušali spriječiti izbor Donalda Tuska za predsjednika Europskog vijeća), te privezivanje uz Trumpa, ali mala Hrvatska baš i ne. Uostalom, poljski je utjecaj u Bruxellesu upitan jer su i sami u stalnom sukobu s Komisijom zbog niza autoritarnih poteza ultrakonzervativne vlade u Varšavi, tako da bi njihovo moguće lobiranje za Hrvatsku nanijelo više štete nego koristi, a isto vrijedi i za Trumpovu administraciju. Iako se Hrvatska gura u Višegradsku skupinu, ne može se očekivati da će ona odjednom udariti na Sloveniju (te Berlin i Bruxelles) i stati bezuvjetno na stranu Hrvatske. Dakle, Hrvatska u Bruxellesu nema uopće moćnih saveznika koji bi se u vrhu tamošnjih institucija zauzeli za njezine pozicije.
 
Troje bivših diplomata danas vode Hrvatsku, a nikad nismo imali slabiju vanjskopolitičku poziciju
 
Da stvar bude gora, u Hrvatskoj trenutno tri ključne pozicije - predsjednica države, premijer i predsjednik Sabora - zauzimaju ljudi koji su svi politički ponikli iz Ministarstva vanjskih poslova na Zrinjevcu, te su prethodno bili veleposlanici, ministri vanjskih poslova i zastupnici u Europskom parlamentu. To znači da su Grabar-Kitarović, Plenković i Gordan Jandroković apsolutno svjesni u kakvoj se vanjskopolitičkoj poziciji Hrvatska nalazi (ta oni su je tu i doveli!), pa se postavlja pitanje ne znaju li bolje ili namjerno nastavljaju istim smjerom.
 
Jedino što je premijer Plenković ponudio kao relevantnu diplomatsku aktivnost je njegova izjava iz Trsta prije nekoliko dana, kada je poručio da će na svečanoj večeri u povodu zapadnobalkanskog summita još jednom objasniti Merkel hrvatski stav u vezi arbitražne odluke. Teško je takve najave shvatiti kao ozbiljnu politiku, jer službeni Berlin zna koji je hrvatski stav i koja je argumentacija za njega, no ipak je vrlo jasno izrazio da taj stav smatra potpuno promašenim i irelevantnim. Plenković se zapravo ponaša kao diplomatski ekvivalent napaljenog tinejdžera koji misli da je jasno izraženo “NE” poticaj za još drpanja znojnim dlanovima.

Ima i dobrih vijesti iz Bruxellesa

Sve navedeno ne znači da su Bruxelles i Berlin protiv Hrvatske, o čemu svjedoči i to da je prije dva dana Europska komisija Hrvatskoj odlučila dodijeliti 102 milijuna eura nepovratnih sredstava za gradnju LNG terminala u Omišlju na Krku. Riječ je o projektu koji je i dio usvojene europske energetske politike, kao i projektu koji se uklapa u Inicijativu tri mora Kolinde Grabar-Kitarović, kao i u američke interese u Europi. Tih 102 milijuna eura očito su bili mrkva iz Bruxellesa, dok je tužba Sudu EU-a zbog INA-e batina.

Problem nije u nejasnim signalima iz najmoćnijih krugova Europske unije, niti u izostanku dobrih opcija, nego u tome što službeni Zagreb više voli dobivati šamare i glumiti žrtvu za domaću političku upotrebu, a istovremeno se praviti važnijim nego što objektivno jest, umjesto da u okviru svojih realnih mogućnosti počne donositi nabolje odluke za budućnost hrvatskih građana.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara