SAD je ostao sam protiv svijeta i oštro zaprijetio UN-u. Hrvatska se sakrila ispod stola. Zašto?

SAD je ostao sam protiv svijeta i oštro zaprijetio UN-u. Hrvatska se sakrila ispod stola. Zašto?

Foto: Getty Images/Index

OPĆA skupština UN-a jučer je premoćnom većinom glasala za rezoluciju kojom se osuđuje američko priznanje Jeruzalema kao izraelske prijestolnice. 125 zemalja članica glasalo je za rezoluciju koja od predsjednika SAD-a Donalda Trumpa traži da povuče svoju odluku, dok je protiv rezolucije glasalo samo 9 zemalja. 

 
Iako su sve zemlje članice UN-a, dakako, pravno jednake i njihov glas formalno vrijedi kao i svačiji drugi, nemoguće je ne primijetiti da su države koje su se na glasanju jasno svrstale uz Izrael  i SAD na međunarodnoj sceni potpuno marginalne: Honduras, Gvatemala, Togo, Marshallovi otoci, Mikronezija, Nauru i Palau - uglavnom sitne zemlje koje uvelike ovise o financijskoj pomoći SAD-a. 
 
Ono što je za nas važnije ipak je društvo u kojem smo se sami našli. Hrvatska je, naime, glasala suzdržano i tako ostala poslovično neutralna, ne bi li se zamjerila SAD-u i Izraelu s jedne strane ili regionalnim i globalnim silama sa Zapada i Istoka s druge: Rusiji, Iranu, Saudijskoj Arabiji, Turskoj, Egiptu, Indiji, Kini, Brazilu, Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Italiji, Španjolskoj, skandinavskim zemljama… Zapravo, barem na prvi pogled, nevjerojatno izgleda složnost međunarodne zajednice u protivljenju Trumpovoj legitimaciji izraelske aneksije istočnog Jeruzalema, koji je prema svim rezolucijama UN-a teritorij i buduća prijestolnica suverene palestinske države, a tu državu priznalo je 136 zemalja članica. 
 
 
Izolacija SAD po pitanju Izraela i Palestine nije od jučer
 
SAD se tako u ovom pitanju našao gotovo potpuno izoliran - njegovi tradicionalni saveznici okrenuli su mu leđa u još većoj mjeri nego kod katastrofalne odluke o invaziji na Irak. Štoviše, jučerašnje glasanje u Općoj skupštini gotovo je identična repriza onog iz 2012. o primanju Palestine kao države promatračice. I tada je samo 9 zemalja glasalo protiv; i tada su uz Izrael i SAD, stale samo oceanijske mikro-državice te Kanada, Panama i Češka. S Justinom Trudeauom na čelu ovog puta ni Kanada nije stala uz svog južnog susjeda.  
 
Iako možda neočekivana, ovo je logična posljedica Trumpova kršenja višestrukih rezolucija UN-a i međunarodnog konsenzusa. Mirovni proces između Izraela i Palestine, koji je ionako već godinama na mrtvoj točki, ovime je dodatno potkopan. Koliko god palestinska vlada na čelu s Mahmudom Abasom i sama snosila odgovornost za taj neuspjeh, njegova ocjena da se SAD “sam diskvalificirao” iz konstruktivnog doprinosa mirovnom procesu načelno je točna - kao i ona palestinskog veleposlanika Rijada Mansura da je ovo “masivni neuspjeh” za tu svjetsku velesilu. 
 
Stoga objašnjenje hrvatskog ministarstva vanjskih poslova da, “kad je riječ o bliskoistočnom mirovnom procesu, ništa se ne mijenja u stajalištu Republike Hrvatske koje je i dalje na liniji dogovorenoga unutar Europske unije te ostajemo predani dvodržavnom rješenju i pronalasku pravednog, održivog i sveobuhvatnog mirovnog dogovora između Izraelaca i Palestinaca”, zvuči prilično šuplje. Hrvatska je svojim glumljenjem neutralnosti ustvari izigrala taj dogovor i prešutno prihvatila Trumpov rizični i nepromišljeni potez. 
 
Politički realizam i idealizam ne moraju biti suprotstavljeni
 
Jer što god mislili o izraelsko-palestinskom pitanju, jednom od najkontroverznijih i najmučnijih međunarodnih sporova u novijoj povijesti, valja priznati dvije stvari. Prvo, u tom sukobu - koji je odnio desetke tisuća palestinskih i izraelskih života, mahom civila - ni jedna strana nije potpuno nevina, što god nas propaganda s obje strane pokušavala uvjeriti. I drugo, jasno je da mira ne može biti bez pristanka obiju strana, a tog pristanka gotovo sigurno ne može biti bez zadovoljenja prava obaju naroda na samoodređenje.
 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Kao što je iluzorno i opasno očekivati od Izraelaca da odustanu od vlastite države, isto vrijedi i za traženje od Palestinaca da pristanu na status građana drugog reda na okupiranom teritoriju. Jedinstvena država naprosto ne bi mogla biti i židovska i demokratska, a rješenje s dvije samostalne države jednako je neprovedivo bez Jeruzalema kao zajedničke prijestolnice. Ovdje nije riječ o idealima društvene pravde nasuprot političkom realizmu - pristanak na status quo okupacije i izglednu aneksiju palestinskog teritorija i nerealan je i nepravedan u isto vrijeme. Bruxelles to očito shvaća, za razliku od Washingtona i Tel Aviva, odnosno Jeruzalema. 
 
Doduše, ako i nije primjer principijelnosti i samostalnosti na međunarodnoj pozornici, odluka Hrvatske da "ne talasa" donekle je razumljiva - i sama je malena, politički slaba i gospodarski marginalna zemlja. Osim nas, suzdržana je bila još 31 zemlja, među kojima su i Poljska, Češka, Mađarska, Rumunjska, Bosna i Hercegovina, Kanada, Australija i Argentina. Osim njih, još 21 država odbila je sudjelovati u glasanju.
 
Visokom ukupnom broju od 52 zemlje koje se nisu svrstale ni na jednu stranu zasigurno su doprinijele prijeteće poruke Trumpa i njegove veleposlanice u UN-u, Nikki Haley. Trump, i inače neprijateljski raspoložen prema UN-u i drugim međunarodnim institucijama i savezima za koje misli da iskorištavaju SAD, zaprijetio je tako da zemlje koje glasaju protiv SAD-a više neće dobivati “stotine milijuna dolara” pomoći. Haley je to opisala kao “uvredu koju nećemo zaboraviti” i zlokobno poručila da će ga se "sjetiti kad nas se bude zvalo da doprinesemo". Tweet američke veleposlanice u kojem nabraja zemlje, među njima i Hrvatsku, koje "nisu potpale pod neodgovoran utjecaj UN-a" - kao da se radi o neprijateljskom entitetu, a ne o instituciji koju je upravo SAD osnovao, dovoljno svjedoči o tome koliko su tenzije eskalirale. Iako, ruku na srce, Hrvatska bi vjerojatno ostala suzdržana i sakrila se ispod stola i bez ovih nervoznih i neukusnih prijetnji iz Washingtona.  
 
 
Stali smo uz Poljsku i Mađarsku, zemlje koje su zaratile s Bruxellesom
 
Pa ipak, samouvjerena najava izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da će sve zemlje EU-a pokorno slijediti primjer SAD-a i preseliti svoja veleposlanstva u Jeruzalem, priznajući “Sveti grad” kao “vječnu i nedjeljivu prijestolnicu” Izraela, pokazala se kao patetično razmetanje bez ikakvog temelja. Ratobornom Netanyahuu ostalo je samo da proziva Opću skupštinu kao “kuću laži”. 
 
Je li onda Hrvatskoj bilo političko mudro - o moralnoj hrabrosti da ne govorimo - ne stati uz veliku većinu (22 od 28) članica EU-a i umjesto toga se prikloniti zemljama tzv. Višegradske skupine koje su se, pod vlašću desničarskih populista i euroskeptika, u manjoj ili većoj mjeri zaratile s Bruxellesom? Mađarska, podsjetimo, već godinama ratuje i s europskim institucijama i s vlastitim civilnim društvom koje prokazuje kao “Soroševe plaćenike”, propagirajući popularne teorije zavjera i odbijajući prihvatiti sustav raspodjele kvota za azilante među članicama. Poljska je pak otišla toliko daleko u potkopavanju trodiobe vlasti i vladavine prava da je Europska komisija pokrenula proceduru uvođenja posebnih sankcija za tu zemlju, tzv. članak 7 Ugovora o EU. 
 
Ovakvo pozicioniranje Zagreba u svakom je slučaju u skladu s vanjskopolitičkom inicijativom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, odnosno njenom guranju Hrvatske u “uspravnicu” između triju mora, s Višegradskom skupinom, kao i u još čvršće okrilje Washingtona koji se sve više udaljava od Bruxellesa. Koliko je takav kurs dobar za našu zemlju, tema je za neki drugi tekst. 
 
Možemo, naravno, odmahnuti rukom i reći da se cijeloj stvari pridaje prevelika važnost jer je ova rezolucija UN-a ionako neobvezujuća i ima uglavnom simboličan značaj. Ona iz Vijeća sigurnosti, koja ima obvezujuću snagu, blokirana je američkim vetom - kao što je i Rusija u više navrata učinila po pitanju rata u Siriji, u kojem sama sudjeluje.
 
Ali međunarodni odnosi nisu samo stvar vojne i ekonomske moći, gdje je SAD i dalje bez premca, već i percepcije i reputacije. Međunarodne institucije poput UN-a i dalje nemaju značaj koji bi trebale imati, ali Izrael neće moći vječno oponirati gotovo cjelokupnoj međunarodnoj zajednici i praviti se da problem okupacije Palestine ne postoji. Ponekad je zaista bitno stati na pravu stranu povijesti - a u ovom slučaju i SAD i Hrvatska pale su na tom testu, svaka na svoj način. 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara