NAKON razornog potresa na svojem je imanju na području Gline ostala 90-godišnja gospođa Mira. Kamp-kućica koju je dobila prokišnjava, a baka Mira se u nju ne može ni popeti.

Baka Mira je razgovarala s reporterkom N1. 

"Nemam gdje leći, nemam ništa. Sve mi je srušeno"

Kako se snašla tijekom već sedam dana od katastrofalnog potresa?

"Nikako. Teško. Nemam gdje leći, nemam ništa. Sve mi je srušeno", odgovorila je kroz suze gospođa Mira.

Dobila je kamp-kućicu, ali prokišnjava i ne može se u nju popeti

Kamp-kućicu je dobila, ali to za nju definitivno nije rješenje:

"Diko, to ne valja. To su neki dečki navukli, pa oni sklonili. To sve šuplje. To nije za me da ja tu ležim."

Nije problem samo u tome što prokišnjava, nego i visina na koju se treba popeti da bi ušla u nju, objašnjava:

"Ne mogu se ja tu ni popeti. To nije za me, diko. To je sve za mlađi narod. I eto ti. Kontejner meni treba. Da imam gdje smjestiti se, da imam gdje spavati, dok se nešto ne riješi. Što će biti, ja ne znam. To mi treba. Ako može, može, ako ne… Ja ću sjediti tu dok me ne potrpa taj potres."

Kako onda uopće spava noćima?

"Ložim vatru, kiša pada na me"

"Sjedeći! I čekaš. Dok zagrmi, ja čekam. Kuda ću? Noć, zima…", opisivala je dalje svoj život u oštećenoj kući:

"Ložim vatru, kiša pada na me. Stavila sam popeći nešto pršuta, da pojedem nešto, a mast sve po peći. Molim samo Boga da umrem, da nisam to dočekala. Što da radim?"

Rekla je da joj je od rodbine ili "sve pomrlo" ili se raselilo po svijetu, po Splitu, Dubrovniku…

O privremenom smještaju: Ma to ja ne bih, uz one babe

Novinarka je baku Miru pitala jesu li joj nadležne službe ponudile privremeni smještaj u Drvnom centru.

"Ma, to ja ne bih. Uz one babe… Ima narod svakojaki. Ja sam naučila nešto raditi, hodati po svom dvorištu, hraniti svoje koke, naložiti drva za vatru. Malo gledam televiziju pa ugasim i ležim… i tako sve do ovoga zla. A sad nemam ništa", odgovorila je i dalje objasnila da ju je potres zatekao u jednoj od njenih gospodarskih zgrada:

"Kako sam ustala? Puzala sam do štale"

"Kako nisam prebila ruke i noge, Bože, ja ti se molim, budi hvala", prekrstila se i nastavila: "Kako sam ustala? Puzala sam do štale, kako me žulja koljeno, skinula jedan lajbek, metnula pod jedno koljeno, pa drugo, pa sam se nekako izvukla. Onda komšije došle, ovaj odande. Jesi li živa? Eto, bolje da i nisam."

Imala je ranije telefon, ali su linije sada uništene:

"Tu je bio prozor i evo ti žica… Nemaš telefona, nemaš ništa, odsječena od svijeta."

Reporterka je rekla da je uspjela razgovarati s njenom kćeri koja se, zbog epidemioloških mjera, morala provlačiti kroz cijelu proceduru otkako se zaputila iz Beograda.

"Morala je platiti to cjepivo, 400 kuna… ne, nego 400 eura za njih dvoje", kazala je gospođa Mira.

"Ja ne znam hoće li se to rušiti ove godine ili dogodine"

Ona se, kaže, nada kontejneru kako bi imala barem gdje leći, a rekla je i što misli, kada bi mogla krenuti obnova oštećenog, jer njena je kuća stradala do razine neuporabljivosti:

"Ja to ne znam. Hoće li se to rušiti ove godine ili dogodine, Bog zna hoću li ja biti živa… Bili su samo ti, nešto popisivali, stavili tu naljepnicu. Koja stručna služba? Nitko nije dolazio. Moja kuća je osigurana. A nema ni toga."

"Tko gleda staru sirotinju? Samo kad treba glasati, onda zovu, kad treba platiti režije, to te opomene odmah. Ali ja sam od male penzijice uvijek sve plaćala. Nemam kune duga. Za 12. mjesec nisam platila kad nisam ni dobila", kazala je.

Rekla je i da nema drugog izbora nego nastaviti dalje živjeti u kući koja je nesigurna, na kojoj su porušeni svi dimnjaci. A grijanje na struju? To se ne usuđuje:

"Elektra je to, nema s njom šale. Ona te otkači, pa ti kako hoćeš. I televiziju isto. Ako ne platiš ratu, odmah šalje opomenu. Da naložim vatre, drva imam i šutim."

"Noći, najgore su mi noći"

Hrana? Je li joj što stiglo?

"Stiglo, ima. Stali donositi. Kažu, 'bako, neka tu bude'. Natrpali tu ulja, rekoh, 'neću ja imati uljaru'. Imam ja i masti. Kupila sebi desetak kila kad su ljudi klali, ne mogu to potrošiti cijelu godinu", kazala je.

Rekla je da joj je veterinar donio dovoljno hrane za njene životinje:

"Eno, donio mi onaj veterinar. Za pet kokica, ne treba toga puno."

Trese li i dalje? Je li ju strah?

"Kako ne bi, dijete, bilo. Sjedim tu, ne znam hoće li me potrpati. Noći, najgore su mi noći. Kad smrkne, ne vidiš prst pred okom."