HRVATSKI zdravstveni sustav na brojne je načine iznevjerio i ugrozio Mirelu Čavajdu, 39-godišnju majku čije je drugo dijete u maternici oboljelo od agresivnog tumora na mozgu.

Sve bolnice u Zagrebu kojima se obratila odbile su joj obaviti prekid trudnoće iako su joj liječnici priznali da je tumor toliko velik da dijete najvjerojatnije neće dugo poživjeti, a i ako hoće, da nikada neće moći normalno živjeti. Tumor se ubrzano razvija pa već sada, u 26. tjednu trudnoće, ima promjer veći od pet centimetara tako da je deformirao glavicu djeteta i pritišće mu mali mozak.

Tragičan obrat dogodio se u 24. tjednu trudnoće. Na pregledu 19.4. ultrazvukom je utvrđeno da nešto nije kako treba. Ginekologinja je Čavajdu uputila u bolnicu Sveti Duh u kojoj joj je 20.4. napravljena magnetska rezonanca. Nalaz, kojim je otkriven ogroman maligni tumor, čekala je punih devet dana iako se svi problemi u trudnoći smatraju hitnima.

Liječnici joj rekli da je pobačaj u toj fazi trudnoće ilegalan

Liječnici kojima se obratila uvjeravali su je da bi joj rado pomogli, no ustvrdili su da je u Hrvatskoj obavljanje pobačaja nakon 10. tjedna trudnoće protuzakonito, što nije istina. Naime, u članku 22 Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece stoji da se prekid trudnoće može obaviti nakon 10. tjedna od začeća „kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama“.

Roditelji su pokušali potražiti pomoć u svim zagrebačkim bolnicama koje bi mogle obaviti prekid trudnoće – u Svetom Duhu, Petrovoj, Merkuru i Vinogradskoj. Prošli petak poslali su zahtjev bolnicama da se osnuje komisija koja bi prema zakonu trebala odobriti prekid trudnoće, međutim do današnjeg dana nisu dobili nikakav odgovor.

Index je bolnicama poslao upit o ovom slučaju te ćemo njihov odgovor objaviti kad ga dobijemo.

Liječnici su roditeljima usmeno priznali da će dijete ako se rodi i preživi u najboljem slučaju živjeti kao biljka, međutim, nitko to nije htio napisati. Umjesto toga svi su joj savjetovali da pomoć potraži u Sloveniji.

Nažalost, sličnih iskustava žena u Hrvatskoj ima puno, a žene često ni ne šalju formalne zahtjeve za osnivanje komisije.

Na Indexu smo u više navrata adresirali činjenicu da su se mnogi liječnici kojima je u opisu posla obavljanje prekida trudnoće odlučili za priziv savjesti tako da u Hrvatskoj ima mnogo bolnica koje ženama de facto uskraćuju to zakonom i ustavom zagarantirano pravo.

Ginekologinja: To je protuzakonito

Ginekologinja Jasenka Grujić, koja se zalaže za osiguravanje prava na prekid trudnoće u skladu sa zakonom, kaže da je nevjerojatno da se medicinska zajednica, prije svega liječnici, ne drže zakona koji je na snazi.

„Ne držati se zakona znači raditi protuzakonito. Ne podliježe li to u uređenoj državi sankcijama?“ pita Grujić.

„Moram podsjetiti da svi etički kodeksi moje profesije stavljaju interes pacijenata na prvo mjesto. Svjetonazor pojedinoga liječnika mora ostati sekundaran, a religijske zajednice ne smiju u sekularnoj državi jednoj profesiji temeljenoj na znanosti nametati svoje stavove koji ni u kojem slučaju ne podržavaju prekid trudnoće.

Sjetimo se Peruanke koja je 2001. bila prisiljena iznijeti i roditi teško malformirani plod i dojiti ga, da bi dijete umrlo nakon četiri dana. Ona je prema peruanskim zakonima imala pravo na prekid trudnoće. Država Peru morala je konačno, nakon dugoga procesa, platiti odštetu jer su ženi prekršena sva moguća prava prema Međunarodnom sporazumu o građanskim i političkim pravima (ICCPR), i to pravo na pravovremeno i efikasno liječenje, pravo na zaštitu od mučenja i neljudskog i degradirajućeg ponašanja te pravo na privatnost.

To se sve, koliko sam upućena, sada događa našoj sugrađanki i smatram to prvorazrednim propustom moje profesije. Zakonski okvir postoji, kompetentni liječnici postoje, opremljene ustanove postoje. Jednom riječju, sramota za hrvatsku medicinu i za hrvatsko društvo koje bi trebalo biti sekularno“, poručila je Grujić.

Žena o svemu progovorila za Index

Čavajda je, zgrožena apsurdnim problemima koje su pred nju postavili liječnici i sustav, o svemu odlučila progovoriti u intervjuu za Index. U nastavku donosimo razgovor s Mirelom Čavajdom. Crnom bojom označena su novinarska pitanja.

Oboje ste željeli drugo dijete?

Da. Imamo jedno dijete.

Donedavno se na ultrazvuku činilo da se dijete normalno razvija?

Da, do 20. tjedna sve je na redovnim pregledima izgledalo kako treba.

Kako ste doživjeli vijest da dijete ima golem tumor?

Došla sam na regularan pregled. Bio je utorak. Doživjela sam ogroman šok. Pola toga iz toga dana se ne sjećam, sve mi je u magli. Sva sreća da su suprug i sin išli sa mnom tako da smo imali vremena sve malo procesuirati. Isti dan primljena sam na hitni prijem u bolnicu Sveti Duh, po nalogu svoje ginekologinje kako bi se što prije napravio pregled magnetskom rezonancom.

Jesu li vam objasnili zašto ste na nalaz magneta morali čekati devet dana?

Ne. Dobila sam uputu ginekologinje da odem u bolnicu što prije. Primljena sam u utorak u 20 sati, a magnet mi je napravljen u četvrtak u 8 ujutro. Nakon toga sam nalaz čekala još tjedan dana. Naime, taj tjedan bili su uskršnji praznici pa pola liječnika nije ni bilo na poslu.

U petak sam zatražila da me otpuste iz bolnice na moj zahtjev jer nije bilo smisla da ležim na Svetom Duhu i čekam dijagnozu. Bilo mi je lakše čekati u krugu obitelji. U četvrtak sam došla na čitanje nalaza koje je trajalo točno tri i pol minute. U bolnici sam provela tri dana.

Kako ste se osjećali tih devet dana znajući da postoji mogućnost da je u pitanju tumor?

Osjećala sam se grozno. Doktorica mi je u petak, prije mog odlaska iz bolnice, došla u sobu i rekla: Preliminarno vam mogu reći da je to tumor, čisto da znate, no dođite još na čitanje nalaza. Tako mi je rekla bez ikakvog dodatnog objašnjenja, bez ikakvih daljnjih uputa. Oni su očito znali već isti dan, no čekali su još tjedan dana na mišljenje jednog doktora s Rebra. Meni se to čini jako puno u ovako odmaklom stadiju trudnoće.

U medicinskom svijetu zna se da se svi problemi u trudnoći tretiraju kao hitni.

Tako je. No, ovo mi nije izgledalo kao hitno.

Jeste li pitali liječnike može li biti komplikacija prije poroda i ima li dijete šanse za normalan život nakon poroda?

Naravno, to sam pitala još ginekologinju na regularnom pregledu u utorak. Ona mi nije znala reći jer nije imala nalaze magneta. Mišljenje liječnika dobila sam tek nakon devet dana. Liječnica na Svetom Duhu rekla mi je da situacija nije dobra, da dijete može umrijeti prije poroda ili za vrijeme poroda te da su mu šanse za normalan život, ako preživi porod, nikakve.

Rekla je da će imati teška mentalna oštećenja, odnosno da će živjeti 'kao biljka'. To mi je sve rečeno usmeno. Pismeno nisam dobila ništa osim dijagnoze da ima progresivni tumor koji raste i pritišće mali mozak.

Nisu vam nigdje u dokumentaciji dali nikakve prognoze?

Jesu, doktorica na Svetom Duhu u zadnjoj je rečenici napisala da su prognoze za majku i za dijete vrlo nepovoljne. No poslala me je kući bez ikakvih informacija o tome što bih dalje mogla i trebala. Nitko me nije uputio na etičko povjerenstvo. Jedino što mi je rekla bilo je da se idem informirati o prekidu trudnoće u Sloveniji.

Nitko vam nije rekao da s takvom dijagnozom imate pravo na prekid trudnoće u Hrvatskoj?

Ne. Rekla mi je da se ne trebam uopće truditi, da mi nijedno etičko povjerenstvo u Zagrebu neće odobriti da to izvedem ovdje. Slegnula je s oba ramena i dodala da mi je najbolje da odem odmah u susjednu državu.

Je li vam itko od liječnika sugerirao da imate zakonsko pravo na prekid trudnoće i nakon 10. tjedna u Hrvatskoj?

Ne.

Kako ste saznali da ga imate?

Preko svoje odvjetnice. Poslije sam se sama informirala.

Tako ste doznali da imate pravo tražiti odobrenje povjerenstva?

Tako je. Odmah smo reagirali i još prošli petak sastavili zahtjev koji smo poslali u četiri bolnice na četiri etička povjerenstva. Do danas nismo dobili niti jedan odgovor. Poslano je putem maila, poštom i još sam osobno nosila zahtjev da se urudžbira.

Koga smatrate odgovornim za činjenicu da niste dobili ni prave informacije, a kamoli svoja prava?

Cjelokupni zdravstveni sustav. Neću imenovati liječnike ni liječnice, no smatram da su oni ključni da se nešto promijeni i da trebaju stati na stranu žena koje pate u ovakvim situacijama. Apsolutno nitko nije mi rekao da imam neka prava. Ionako mi je užasno teško zbog svega što proživljavam, a sada sam još prisiljena cijeli postupak provoditi u drugoj državi. Želim to dijete i sebe spasiti od daljnjih muka.

Jeste li pitali liječnike može li bolest djeteta na neki način ugroziti vaše zdravlje?

Ne. Nitko mi nije rekao da postoji mogućnost da maligne stanice utječu na mene.

Jesu li vam preporučili da provjerite imate li možda vi tumor?

Ne, samo su me poslali kući.

Kako su objasnili činjenicu da vas šalju u Sloveniju? Ima li Slovenija drugačije zakone?

Prema onome što sam saznala, oni odobravaju takve prekide trudnoće i smatraju da o njima trebaju odlučivati roditelji – žele li iznijeti trudnoću do kraja ili je prekinuti budući da su prognoze tako loše. Oni nas roditelje ne žele prisiljavati da se brinemo o djeci s teškim mentalnim poteškoćama cijeli ostatak života. Pritom ja imam još i malo dijete o kojem trebam brinuti. Konačno što bi se dogodilo da rodim dijete koje se ne može samo brinuti o sebi? Što kada ja umrem, tko će brinuti o njemu? Ostat će na skrbi države.

Već ste pokrenuli proceduru u Sloveniji?

Jesam. Jučer sam bila u Sloveniji. Na temelju dokumentacije iz Hrvatske i pregleda ultrazvukom koji su mi ondje obavili, dali su mi na znanje da će mi etičko povjerenstvo sigurno odobriti proceduru. Rekli su da je dijagnoza jako loša i da tu nema ništa sporno i da je odluka na nama, roditeljima.

Rekli su mi da dođem sljedeći tjedan i da pokrenem postupak prekida trudnoće. Primili su me vrlo humano i toplo s potpuno drugačijom energijom koja nema veze s onim što sam doživjela u našem sustavu. Objasnili su mi cijeli postupak, tražili su da svojim riječima napišem objašnjenje zašto želim prekid trudnoće.

Opisali su mi i cijeli postupak nakon prekida uključujući i sahranu. To što sam tamo doživjela je nebo i zemlja naspram našeg sustava. Etičko povjerenstvo donijet će odluku sljedeći utorak u 14 sati. Čak su mi točno odredili sat. Kod nas nisam dobila ništa.

Smatrate li da naš zakon nije dobro uređen iako predviđa mogućnost da komisija odobri prekid trudnoće u ovakvim okolnostima?

Da. Naš zakon ne precizira dovoljno dobro okolnosti u kojima se može odobriti prekid trudnoće. Piše da je to moguće ako će dijete imati teška mentalna oštećenja, no meni to nitko nije ni spomenuo. Ja od našeg sustava nisam dobila apsolutno nikakvu pomoć, čak ni psihološku. Svi su mi samo govorili: Žao nam je; sretno, javite se u Sloveniju. Nitko me nije pitao ni imam li sredstva da si to omogućim. Nitko ništa.

Kome ste se obratili u Sloveniji? Jednoj bolnici ili više?

Poslala sam upit na KBC Ljubljana na prijedlog više liječnika, prvo svoje ginekologinje, a potom i ginekologinje na Svetom Duhu i konačno u Petrovoj. Odgovor sam dobila isti dan. Bili su vrlo ljubazni i dogovorili smo prijem u bolnicu. Već nakon pet dana bila sam na pregledu kod njih. Komisija je zakazana 10. svibnja. Rekli su mi da sa sobom ponesem stvari za bolnicu jer će odgovor, sukladno nalazima, gotovo sigurno biti potvrdan. U četvrtak bi trebao biti porod, a u petak bih trebala biti nazad kod svoje obitelji.

Koliko će vas to koštati?

Oko 5000 eura.

To nije malo, vjerojatno ni za vas. U Hrvatskoj sigurno nema puno obitelji koje mogu lako pribaviti toliki novac.

Toliko novaca nema svatko na raspolaganju, a ni meni ih nije bilo lako sakupiti u ovom trenutku. Ovdje mi nijedan liječnik i nijedna bolnica u posljednja tri tjedna nije sugerirala da mogu tražiti neku naknadu u Hrvatskoj za proceduru koja će biti izvedena u Sloveniji. To nisam ni pitala jer mi to trenutno nije prioritet. Želim prije svega riješiti ovu situaciju i nastaviti normalno živjeti.

U nalazu sa Svetog Duha piše da ste dobili detaljne upute, a usmeno su vam u svim bolnicama preporučili da idete u Sloveniju. Nigdje ne piše kakve ste to upute dobili?

Nigdje mi nije napisan savjet da idem u Sloveniju, međutim, usmeno su mi ga svi dali. Nisam dobila nikakve druge upute. Rekli su mi da idem kući i da vidim što će se dalje događati s djetetom. Ili ćete iznijeti trudnoću do kraja ili će dijete umrijeti dok ste trudni pa ćete ga roditi mrtvog. Ili će se roditi živo pa će kasnije umrijeti. Konačno, ako ostane živo, vidjet ćete što ćete s njime raditi, a šanse za njegov normalan život ne postoje. Nitko mi čak nije rekao: Mi vam to ovdje ne možemo napraviti, ali idite u neku drugu bolnicu. Da mi je barem netko išta rekao. Svi su samo slijegali ramenima i govorili mi sretno s vrlo malo suosjećanja.

Smatrate li da su vam uskraćena ustavom i zakonom propisana prava?

Da, apsolutno.

Odlučili ste s ovim problemom izaći u javnost. To je hrabro. Mislite li da bi i druge žene koje naš sustav zakida trebale češće istupati u javnosti?

Da, to me jedino drži (kroz suze). Možda se već sutra nešto slično može dogoditi nekom drugome, možda mojoj sestri, prijateljici, susjedi ili opet meni. Ja ovo ne radim samo zbog sebe, već i zbog djeteta kojem ne želim da pati i da nema život, također i zbog svojeg prvog sina koji je prekrasan i zdrav. On bi u tom slučaju pao u zadnji plan. To me drži i to mi je fokus, omogućava mi da uopće preživim to razdoblje dok se sve ne okonča.

Ja nemam priliku žalovati i tugovati jer je to dijete još u meni. Umjesto da je sve gotovo i da sam već na nekoj psihoterapiji i iscjeljenju i da se vratim na svoj posao koji izrazito trpi zbog ovoga, ja već tjednima čekam. Imam dva studija joge i pilatesa, imam jako puno članova, a već tjednima ne mogu raditi. Izvorno sam htjela raditi do kraja trudnoće.

Hoćete li nastaviti tu borbu i kojim putem? Što planirate poduzeti? Neke pravne korake?

Apsolutno da. Zato što mislim da je to jedini način da se kod nas nešto promijeni. Zakon nam je iz 1978.

Znate li da nam se može dogoditi da dobijemo još gori, konzervativniji i restriktivniji?

Da, svjesna sam toga.

Mislite li ići i do suda u Strasbourgu ako bude trebalo?

Da. Ja imam puno snage. Čvrsta sam osoba i mislim da je velika nepravda da netko umjesto mene i moje obitelji odlučuje kako će izgledati naši životi i život moga djeteta koji nikako ne može biti normalan, što su mi jasno rekli. Jako sam razočarana našim sustavom, velikim manjkom podrške naših liječnika, svaka čast iznimkama. Nitko ne misli na nas majke, na naše supruge i našu drugu djecu, samo na dijete koje se treba roditi.

Pitanje je misle li i na nerođeno dijete kada ono neće imati normalan život.

Konačno, pitam se tko bi mi dalje pomogao kada bih rodila takvo dijete. Kakvu bih podršku dobila da rodim dijete s teškim mentalnim oštećenjima. Koliko znam, te su potpore zanemarive.