SAMO su dva grada u Hrvatskoj kroz svoju povijest imala trolejbuse, autobuse koji voze na električnu struju poput tramvaja. U to vrijeme, 1960-ih, trolejbusi su bili vrhunac tehnologije izrađene u domaćim tvornicama, među kojima je najznačajniji zagrebački "Rade Končar".

Trolejbusi su bili simboli javnog prijevoza u gradskom prometu Rijeke i Splita. O njihovu uvođenju u javni promet Zagreba razmišljalo se početkom 1950-ih, ali su gradske vlasti odustale od takve modernizacije. Prva je trolejbuse dobila Rijeka.

Galerija

"Trolejbus zvan Kantrida"

"Puštanje u promet zbilo se 27. listopada 1951. u četiri sata poslije podne, u prisutnosti Većeslava Holjevca, gradonačelnika Pietra Klausbergera i predstavnika državnih, partijskih i vojnih vlasti. Trolejbusi tipa Fiat 672 Cansa CGE krenuli su iz remize na Školjiću prema Pećinama i Glavnom kolodvoru", navodi publicist Vuk Perišić u knjizi "Vremenski stroj" posvećenoj riječkim trolejbusima.

"Da je živio u Rijeci, Tennessee Williams napisao bi dramu Trolejbus zvan Kantrida. Naime, tramvajski sustav u New Orleansu, gdje se zbiva radnja drame (i jednako slavnog filma) Tramvaj zvan čežnja (A Streetcar named Desire), nije imao numerirane linije već je svaka linija, kao i u Rijeci, umjesto broja imala naziv, primjerice, Napoleon, Esplanade, Gentilly, pa i Desire, po ulici u četvrti Bywater gdje se Blanche DuBois uputila svojoj sestri Stelli i njenom suprugu Stanleyju Kowalskom. Desire je doista engleska riječ za čežnju, ali izvorni naslov drame ne govori o čežnji nego o tramvajskoj liniji i toponimu", navodi Perišić.

"Trolejbus povezuje dvije kupališne četvrti. Više nije samo radničko, postaje i građansko vozilo, svakako više nije usamljena sablast koja se kreće kroz opustjeli grad. Mimoilazi se s vespama i s onim simpatičnim malim automobilima koji se po talijanskoj licenci proizvode u Kragujevcu", stoji u Perišićevoj knjizi.

"Neka se konačno ukine tramvaj"

U riječkom gradskom prometnom poduzeću Autotrolej navode da se trolejbusna mreža polako širila nakon 1952. godine te kako su uvedene prijelazne vozne karte koje su vrijedile i za tramvaj. Ne zadugo, jer tramvaj u Rijeci prestao prometovati polovicom 1952.

"Neka se konačno ukine tramvaj", objavio je Riječki list 26. lipnja 1952. godine, informirajući tako građane kako se nakon 54 godine korištenja u javnome gradskom prometu tramvaj zamjenjuje trolejbusima. Tada je nastalo ime Autotrolej. U gradskom prometu ostali su trolejbusi i autobusi, a uvedena je i karta koja vrijedi za dolazak i odlazak s posla s oba vozila.

Od Fiata do Končara

Vuk Perišić u knjizi "Vremenski stroj" piše: "Krajem pedesetih godina prestaje dominacija Fiatovih trolejbusa u Rijeci. Za potrebe trolejbuskog sustava u Beogradu tvornica vagona Goša iz Smederevske Palanke, u suradnji sa zagrebačkom tvrtkom Rade Končar, po talijanskoj licenci, a po uzoru na Alfa Romeo 911 Pistoiesi, proizvela je prvi jugoslavenski trolejbus."

"Ubrzo su ljubljanska Automontaža i Končar, po licenci švicarske tvrtke Oerlikon, proizveli dvije serije trolejbusa za Rijeku i Ljubljanu s karakterističnim, estetski ne naročito uspjelim, prednjim maskama. U to je vrijeme Rijekom prometovao i jedan, rijetko ružan, trolejbus mađarske proizvodnje tipa Ikarus 60 BKV (serija 200), no nije se dugo zadržao u prometu", navodi dalje Perišić.

Riječki "fiat" se ustalio na liniji Pećine-Zamet, a Končarevi trolejbusi na liniji Trsat-Kantrida, tako da su građani već izdaleka po tipu trolejbusa mogli prepoznati i liniju. Tvornica FAP iz Priboja je 1964. u suradnji sa zemunskim Ikarusom i zagrebačkim Končarom proizvela novu kvalitetnih trolejbusa za Rijeku i Split.

Ubila ih jeftina nafta

Sveukupno je tadašnjom Rijekom vozilo 29 trolejbusa. Rijekom su trolejbusi vozili do 1969. godine, kada je ta vrsta prometa ocijenjena preskupom. Zbog jeftinije nafte, zamijenjeni su autobusima. Posljednju vožnju imali su 16. kolovoza 1969.

Prema podacima Autotroleja, riječki trolejbusi su u svom radnom vijeku prešli 22,5 milijuna kilometara prevezavši više od 260 milijuna putnika.

Trolejbusi u Splitu

Trolejbuski promet u Splitu postojao je od 1964. do 1968., a vodila ga je tvrtka Promet Split. Vozila su proizvedena u "Ikarusu" iz Zemuna i zagrebačkom "Končaru", dok su prometni sustav, električnu mrežu, izgradili "Dalekovod" iz Zagreba te "Ante Jonić" iz Splita.

Splitski trolejbusi počeli su prevoziti građane 10. veljače 1964. linijom od gradske plaže do Solina. Kretali su svakih deset minuta. Prometovali su do 1968. godine, a ukinuti su zbog tehničkih problema.

Značajna uloga Končara

Poduzeće "Končar" imalo je vrlo značajnu ulogu u proizvodnji trolejbusa u Splitu i Rijeci, kao i u Ljubljani, Novom Sadu i Beogradu. "Razvojni put trolejbusa za gradski promet u Končaru je započeo 1954. godine, kad je kupljena licenca za električnu opremu za trolejbuse od tvrtke Maschinenfabrik Oerlikon iz Švicarske.

Za prvih dvadesetak trolejbusa dijelovi su kupljeni od licenčnog partnera, dok nije razvijena i usvojena proizvodnja električnih dijelova u Končaru, konstrukcijske opreme u FAP-u (Priboj) i Karoseriji (Ljubljana). Završna montaža električne opreme odvijala se u Končaru", kažu za Index u tom zagrebačkom industrijskom gigantu.

Zaboravljeni svjedoci modernizacije života

"Osim vučnog istosmjernog motora od 103 kW, Končar je razvio i ugrađivao druge komponente: otpornik za pokretanje i električno kočenje, pedalni kontroler za upravljanje strujnim krugom, pomoćni dinamo i motor za kompresor. Tijekom 1960-ih u Končaru je proizvedeno i isporučeno više od 100 trolejbusa", napominju za Index.

Trolejbusi su danas zaboravljeni svjedoci razvoja nacionalnog gospodarstva i modernizacije života u dva velika grada, Splitu i Rijeci. O povratku trolejbusa, koji bi zagađivali manje od autobusa na dizelsko gorivo, nema ni riječi, iako se uspješno koriste u velikim gradovima u regiji i Europi. Najviše trolejbuskih mreža ima u Francuskoj, Mađarskoj, Austriji i Italiji.