BILO bi lijepo da netko iz pravosudnog sustava, jer policija je očigledno odradila svoje, iziđe pred kamere pa onda nama blentavima objasni kako se može dogoditi da nasilnik s 35 kaznenih prijava bude na ulici umjesto u zatvoru.

Znate ono: odijelo, dosadna kravata, lagano spuštene naočale čovjeka kojem se na licu vidi nelagoda, ali ne od pitanja, nego od same ideje da se netko njega usuđuje nešto pitati. Polagan, profesorski pogled ravno u objektiv, kao da na drugoj strani sjedi razred nepismenih đaka, a ne publika u kojoj su neki i nešto prava položili: "Vidite… vi laici ne razumijete. Postupci su složeni. A i pravosuđe nije dužno ispunjavati vaša očekivanja. Mi smo neovisni!"

Bilo bi, kažem, lijepo da netko objasni kako je sasvim normalno da lik s kriminalnim CV-om debljim od telefonskog imenika slobodno šeće ulicama dok nekog ne ubije.

Trideset i pet kaznenih prijava

Počinitelj ubojstva u Međimurju nije političar kojemu svatko može zalijepiti prijavu, nije ni živio u tankoćutnom okruženju gdje se pišu kaznene prijave zbog uvrede. Ovdje je očito većinu prijava pokrenula policija. Ljudi u plavom su 35 puta izlazili na teren, 35 puta utvrdili da postoji osnova sumnje na kazneno djelo, 35 puta pisali izvješća, 35 puta gubili sate umjesto da odu na pauzu.

Zato bi doista bilo zgodno da se napokon pojavi netko s vrha pravosudnog sustava, predstavi se imenom, prezimenom i titulom i mirno nam kaže, s najboljim docirajućim glasom: "Da, dragi kmetovi, baš ovako treba."

Znate li koliko se puta mijenjao Zakon o kaznenom postupku?

Taj hipotetski pravosudni dužnosnik bi mogao krenuti i drugim smjerom. Na novinarsko pitanje zašto je nasilnik s 35 kaznenih prijava uhićen tek nakon što je i formalno postao ubojica, mogao bi opet pogledati izravno u kameru i reći: "Zato što birate neznalice i nesposobne koji se bave mrtvim ustašama i mrtvim partizanima umjesto da donose smislene zakone!"

Onda bi naš hipotetski dužnosnik trebao izvući samo jedini papir i podići ga da ga svi bolje vide, kao netko tko pokušava objasniti da je stvarno, ali stvarno došao kraj šale. Pokazati papir kameri. 

Na papiru velikim slovima: "Zakon o kaznenom postupku", pa ispod: "Narodne novine" i niz brojeva koji izgledaju kao spoj bankovnog izvoda i priručnika za početnike iz numerologije: "152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20, 80/22, 36/24, 72/25". Da, i 126/19 nije slučajno dvaput, jedno su izmjene, drugo Rješenje Ustavnog suda.

Petnaest brojeva. Od kada je 2008. donesen Zakon o kaznenom postupku, Narodne novine 152/08, do danas je ispravljan, krpan, lijepljen i dopunjavan desetak puta. Tu je još jedan pročišćeni tekst i par bitnih zadiranja Ustavnog suda u Zakon. Ukupno petnaest brojeva Narodnih novina gdje se nešto petljalo oko tog Zakona.

Kako uopće sudovi mogu funkcionirati?

Ono što su vam zaboravili reći ovih dana, i ministri koji govore kako pravna država funkcionira i oporba koja bjesni radi femicida, je jednostavna matematika. Jedan od temeljnih zakona države, Zakon o kaznenom postupku, mijenja se kao katalog akcija online trgovine. Brat bratu, svakih godinu i pol Sabor, plus malo Ustavni sud.

Da bi zakonska farsa bila potpuna, država sama propisuje u svojim nomotehničkim pravilima (nomotehnika – znanost i vještina izrade propisa), da zakon koji se više puta mijenja, ako se zahvati više poglavlja i članaka, onda se mora donijeti novi zakon. Ne dopuna. Novi zakon. U pravilu, kažu sami, nakon tri ili četiri izmjene.

A što smo mi napravili? Mi smo ih skupili desetak. Plus Ustavni sud. Mijenjala se vlast, bio je od 2008. godine na vlasti i HDZ i SDP. I jedni i drugi su za izmjenu ovog Zakona trebali posložiti cijelu koaliciju, zvati na telefon sve partnere da dođu na glasanje (Zakon o kaznenom postupku je organski zakon, treba 76 glasova) i mućak. Očigledni zakonski mućak!

Zakon se mijenja puno brže nego postupci po njemu

Zamislite tu grotesku, kazneni postupci traju godinama, cijele generacije sudaca odu u mirovinu prije nego što se pojedini spis dovuče do konačne presude, a sam kazneni postupak, proceduralna Biblija svake ozbiljne države, mijenja se po par puta u tijeku duljeg postupka. 

Zakon o kaznenom postupku ostao je očigledno smeće koje se iz godine u godinu krpa, šarafi, premazuje i dotjeruje kao stari Wartburg gdje na tehničkom kažeš da niti ne silaze u kanal, jer bi poluosovina mogla nekome pasti na glavu.

Ovaj zločin ne treba vezivati uz romsku manjinu

Pitanje zašto se nasilnici kreću slobodni i zašto država nije sposobna posložiti vlastiti kazneni sustav treba potpuno i beskompromisno odvojiti od problematike romske populacije. Ta se problematika, koja jest realna i višeslojna, ne rješava ad hoc izjavama nakon tragedija, niti skupljanjem glasova romskog zastupnika u Saboru pred izglasavanje proračuna.

Ustav je kristalno jasan: "Svi su pred zakonom jednaki." Bili Hrvati, Srbi, Romi ili Nepalci, bili nordijski plavi ili opaljeni suncem, bili politički lijevo, desno ili nepolitični, kazneni sustav prema svakome mora biti jednak i efikasan. Ako nije, onda nemamo državu, nego improvizirani cirkus. A u cirkusu je bitna samo publika.

U slučaju ubojstva u Međimurju ne vidimo "tihog susjeda". Takozvanog "tihog susjeda" koji iznenada eksplodira je gotovo nemoguće prevenirati i to svaka ozbiljna kaznena politika priznaje. I tu ne pomaže ni najbolji kazneni sustav.

Imamo ljude koji nisu smjeli biti na slobodi

No, ovdje nemamo nevidljivog mirnog čovjeka koji je pukao. Imamo osobu čiji je policijski dosje debeo kao ruski roman. I kojemu brojne kaznene prijave, a on je svejedno na slobodi, samo potvrđuju da je svemoćan i da mu nitko ne može ništa. A onda se kao društvo čudimo što se dogodilo ono što se, kada se poslože uzroci, neizbježno moralo dogoditi kao posljedica.

Problem postoji, i to ne marginalan, ne tehnički, ne proceduralan nego sustavan. A taj problem je u politici. U politici koja se danima, tjednima, desetljećima bavi davno mrtvim ustašama i davno mrtvim partizanima. U politici koja sada, nakon još jedne tragedije, glumi zabrinutost za romsku manjinu, za femicid, za ovo ili ono, umjesto da prizna ono što je neporecivo. Imamo potpuni, apsolutni, skandalozni nered u kaznenom sustavu.

Taj se nered ne rješava radom, nego se zataškava vikom. Vikom o ideologiji, vikom o manjinama, vikom o "problematičnim zajednicama", vikom o svemu što može skrenuti pozornost s jedne jedine neugodne činjenice: papir trpi, sustav ne radi, a građani završavaju kao kolateralna šteta jednog birokratskog kaosa koji se pretvara da je pravna država.

Temeljni procesni propis, Zakon o kaznenom postupku, krpa se onako kako kuharica rješava preslanu juhu, s dva krumpira i nadom da neće nitko primijetiti. Samo što je razlika u tome što kuharica zna što radi, a ovi naši zakonodavni meštri djeluju kao da krumpir vide prvi put u životu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala