Bivši ministar želi spomenik Miloševiću u Beogradu, srpski mediji ga popljuvali

Bivši ministar želi spomenik Miloševiću u Beogradu, srpski mediji ga popljuvali

Screenshot: Youtube

BIVŠI srpski ministar i počasni potpredsjednik Socijalističke partije Srbije Milutin Mrkonjić najavio je da će uskoro zatražiti da se bivšem srpskom predsjedniku i optuženiku za ratne zločine Slobodanu Miloševiću, koji nikad nije osuđen jer je umro za vrijeme suđenja u Haagu, podigne spomenik u centru Beograda. 

 
Mrkonjić je objavio da će tu inicijativu podnijeti Skupštini grada Beograda još prošle godine, ali je ipak odgodio za ovu jer, kako je tada objasnio, Komisija za dodjelu naziva ulicama i trgovima nema svog predsjednika, pa nije imao kome uručiti zahtjev.
 
Povodom Mrkonjićeve najave srpski Blic objavio je članak s deset razloga zbog kojih Miloševiću Beograd ni Srbija nikad ne bi trebali podići spomenik. 
 
1. Krvavi ratovi u bivšoj Jugoslaviji
 
Milošević je pokretao ratove čiji su rezultati oko 140 tisuća poginulih u Hrvatskoj i BiH, četiri milijuna izbjeglica, uništena imovina, obitelji i životi. Najveća je ironija to što je Milošević tvrdio da u tim ratovima tadašnja Savezna Republika Jugoslavija, odnosno Srbija - nije sudjelovala, piše Blic. Prema nekim procjenama, ukupna ekonomska šteta od ratova u bivšoj SFRJ iznosila je oko 100 milijardi dolara.
 
2. Izgubljeno Kosovo
 
Milošević problem Kosova nije rješavao kada je trebao, piše Blic, već se na to "odvažio" tek nakon sukoba u BiH i Hrvatskoj, i to vojno, što je bio povod za bombardiranje Srbije 1999. godine. Srbija je nakon potpisivanja kapitulacije 'de facto' izgubila Kosovo, a procjenjuje se da je na Kosovu tijekom rata život izgubilo i nestalo više nekoliko desetaka tisuća ljudi, dok je s tog područja raseljeno oko 190.000 ljudi, najviše u središnju Srbiju.
 
Pitanje Kosova je i dalje najveći srpski problem, budući da bez priznanja te novonastale države Srbija neće moći postati članica Europske unije.
 
3. 78-dnevno NATO bombardiranje 
 
NATO je 24. ožujka 1999. godine pokrenuo zračne napade na vojne ciljeve u Srbiji, a potom i na privredne i civilne objekte.
 
Napadi su trajali 78 dana, pri čemu se procjene štete od bombardiranja kreću od 30 do 100 milijardi dolara. U bombardiranju je poginulo je oko 3.000 civila te više od 1.000 vojnika i policajaca. U borbi za propagandni rat Milošević je žrtvovao i 16 radnika Radio-televizije Srbije koji su stradali u bombardiranju. Unatoč svemu, Milošević je jednom rekao: "Imao sam veličanstven život i ni zbog čega se ne kajem.”
 
4. Prisilna mobilizacija
 
U ratove koji su se vodili "za obranu srpstva" i velikosrpske ideje nije slana samo profesionalna vojska, već najvećim dijelom mladići na odsluženju vojnog roka, ali i oni koji s vojskom nikada nisu imali veze. Mnogi od njih se nikada nisu vratili, piše Blic.
 
5. Izborna krađa i protesti 1996/97
 
Krađa na lokalnim izborima bila je povod za građanske i studentske proteste, a pravi razlozi leže u nezadovoljstvu građana teškom socioekonomskom situacijom, izolaciji zemlje i želji ljudi, prije svega mladih, za promjenama. Režimski mediji prosvjednike su nazivali "špijunima" i "stranim plaćenicima".
 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Građanski protesti trajali su 88 dana, a studentski 117. Završeni su donošenjem specijalnog zakona kojim je priznata pobjeda oporbena lokalnim izborima u Beogradu i drugim gradovima na osnovu nalaza misije OESS-a, što je bila prva pobjeda oporbe od uvođenja višestranačkog političkog sustava 1990., što je uzdrmalo Miloševićev režim.
 
6. Politička ubojstva
 
Ivan Stambolić, novinar Slavko Ćuruvija, žrtve atentata na Ibarskoj magistrali, atentat na Vuka Draškovića u Budvi... Za sve to je bio zaslužan Slobodan Milošević, piše Blic. U pravomoćnim presudama u slučajevima Stambolića i Budve srpski sudovi utvrdili su da je Milošević "iz niskih pobuda" naredio ubojstva političkih neistomišljenika.
 
7. Hiperinflacija
 
Inflacija je počela još 1990. i tada je iznosila od 121,7 posto, a godinu dana kasnije narasla je na 235 posto. Država je "zamrznula" i cjelokupnu deviznu štednju građana, koju 25 godina kasnije i dalje otplaćuje.
 
8. Redovi za hranu, bonovi, šverc benzina...
 
Ekonomske sankcije SRJ su uvedene 1992. godine, kada počinju i nestašice ulja, šećera, deterdženta, brašna.... Te je godine inflacija narasla na čak 19.755 posto.
 
Uvedeni su bonovi za benzin i dizel gorivo koji su se preprodavali na crno, a prosječna plaća iznosila je samo nekoliko njemačkih maraka, ali prijepodne, jer bi je popodne "pojela" inflacija.
 
9. Napuštanje zemlje - zauvijek
 
Prema podacima UNHCR-a od 1991. godine izbjeglo je ili je raseljeno između 3,7 i četiri milijuna ljudi s prostora bivše SFRJ. Od toga je između 600 i 800 tisuća emigriralo u zemlje EU-a, dok je njih između 10.000 i 15.000 zatražilo azil u SAD i Australiji.
 
10. Velika pljačka pod okriljem države
 
Srpska država organizirano je pljačkala desetke tisuća svojih građana preko Dafiment banke, Jugoskandika te piramidalne štedionice. Tako je oštećeno 150.000 ljudi za oko 450 milijuna maraka. Uopće se ne zna koliko je od tog novca izneseno iz zemlje.
 
Bajka o lakoj zaradi trajala je neko vrijeme, dok čitav sustav nije doživio krah, a ušteđevina većine građana otišla u nepovrat. Iako su osnivači ovih banaka bili Dafina Milanović i Jezdimir Vasiljević, kasnije je otkriveno da je to bio državni projekt iza kojeg je stajao prvi bankar Srbije - Slobodan Milošević.
 
Za svakoga bi ovo trebalo biti ne dovoljno, nego i previše razloga zbog kojih nikome ne bi trebala pasti na pamet ideja o veličanju Slobodana Miloševića.
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara