BLAGDAN je Svih svetih, dan kojim Katolička crkva slavi kanonizirane svece te one koji su ostvarili ideal kršćanskoga života, a nisu kanonizirani.

Svi sveti slave se 1. studenoga, a taj dan je i državni blagdan u Republici Hrvatskoj.

Crkvena liturgija ističe kako u središtu svetkovine Svih svetih nije smrt, nego život. Bog poziva sve ljude svih naroda i svih vremena u vječno zajedništvo svoje ljubavi. Krist je otkupitelj svih ljudi i Bog ih sve poziva da budu sveti.

U židovstvu je bilo poznato štovanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba: proroka Izaije pokraj ribnjaka Siloe i Zaharijin u dolini Cedrona.

S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom nebeskoga rođenja, što se osobito odnosilo na datum smrti kršćanskih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću. 
Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako se danas podrazumijeva, može se govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV., a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik.

Prema Drugome vatikanskom saboru štovanje svetih proistječe iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve - pripadnici jedne i druge, iako na različit stupanj i način sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevaju istu pjesmu slave svojem Bogu.

Dušni dan je 2. studenoga

Dušni dan slavi se svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih pokojnika. Taj dan su pohodi grobovima i grobljima znak pažnje i vjere. Tog dana ljudi se mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, odlaze na svetu misu, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo "gdje s oka svaka suza nestaje".

Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz je nade i vjere u zagrobni život.

O kultu duše u kulturnoj baštini Hrvata, među ostalim, svjedoče molitve za duše u čistilištu te dušice — svjećice koje se pale na taj dan.

Dušni dan posvećen je pokojnicima, a nastao je na poticaj sveca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona. Krajem I. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i Dušni dan.

Taj spomendan 998. sveti Odilon službeno je uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana. Preko benediktinaca blagdan se proširio po Europi, a Vatikan ga je službeno potvrdio 1311.

S obzirom na običaje, ti se blagdani različito obilježavaju po Hrvatskoj. Na sinjskom području ljudi su se posjećivali i tom prigodom otvarali bačve da se kuša mlado vino. Mnogi su blagdan Svih svetih smatrali prvim Božićem. U okolici Nove Gradiške ispred mjesne crkve plesala su se kola, a u nekim krajevima zvona zvone cijelu noć.

Običaj obilaženja groblja nastao je tek u 20. stoljeću. Pri blagovanju obrednim se postupcima obraćalo pokojnicima.

Po pojedinim mjestima za te su se blagdane pripremala posebno jela od leće, koja su se nudila svakomu tko naiđe ili dođe u kuću.

U nekim primorskim krajevima pekli su se posebni kolačići ili peciva lumbija, ublija i slično. Nekada rjeđe, u novije doba obvezno je uređivanje i kićenje grobova cvijećem, paljenje svijeća, škropljenje posvećenom vodom.

Etnolozi ističu i kako se u krapinskom kraju za blagdan Svih svetih obvezatno, uz ostalo meso, na stolu morala naći purica s mlincima i kruškama makarijama. Prve mlade purice, uhranjene, pekle su se baš za taj blagdan. Uz tu pečenku, uglednije su gospođe pripremale i neke svoje specijalitete po kojima su se razlikovale od ostalih. Tako su neke uz kuhanu govedinu servirale muštardu, a kod drugih purica je bila nadjenuta kestenjem ili jetricama.

Prvi put u godini na taj su se blagdan pekle orehnjača i makovnjača te više vrsta sitnih kolača.