KADA se zbroji proizvodnja nafte u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i čitavoj Latinskoj Americi - od Meksika do Argentine, uključujući Brazil, Gvajanu i Kolumbiju - dobije se gotovo 40% ukupne svjetske proizvodnje.

Sva ta područja, svidjelo se to nekome ili ne, danas se nalaze pod takozvanom "Donroe doktrinom", sve ratobornijom sferom utjecaja Washingtona. Time je američki predsjednik Donald Trump stvorio vlastito naftno carstvo, piše Javier Blas za Bloomberg.

Ne radi se pritom o podzemnim rezervama za čiji bi razvoj trebali vrijeme i novac, već o stvarnim barelima koji već teku na tržište. S takvim resursima, Trump raspolaže ekonomskom i geopolitičkom polugom kakvu nijedan američki predsjednik nije imao još od Franklina D. Roosevelta četrdesetih godina prošlog stoljeća. Njegova zemlja sada može crpiti iz golemog mora nafte u vlastitom dvorištu.

Geopolitička poluga bez presedana

Posljedice dobivanja praktički neograničenog pristupa venezuelanskim rezervama, najvećima na svijetu, odmah su postale jasne svima u energetskom sektoru, a posebno američkim protivnicima.

Ruski oligarh pod američkim sankcijama, Oleg Deripaska, dobro je to sažeo: Washington bi imao sredstva da cijenu nafte drži blizu 50 dolara po barelu, što mu daje pobjedničku kartu protiv svakoga tko bi prijetio podizanjem cijene ograničavanjem ponude. Izaslanik Kremlja Kirill Dmitriev izjavio je kako preuzimanje kontrole u Venezueli nudi "ogromnu polugu" nad globalnim energetskim tržištem.

De facto kontrola nad naftnim bogatstvom zapadne hemisfere mijenja pravila geopolitičke igre. Desetljećima je američki vojni avanturizam bio ograničen utjecajem bilo kakvog rata na cijene energenata. Danas Bijela kuća ima primat nad saveznicima i protivnicima koji proizvode naftu - bilo da se radi o Saudijskoj Arabiji, Iranu, Nigeriji ili Rusiji.

Doktrina na djelu

Posljednjih 18 mjeseci već je pokazalo što ovo novo bogatstvo ugljikovodicima znači za američku vanjsku politiku. Trumpova administracija poduzela je nekad nezamislive korake, od bombardiranja iranskih nuklearnih postrojenja do pomaganja Ukrajini u gađanju ruskih rafinerija. Hvatanje Nicolása Madura iz njegove sigurne kuće na periferiji Caracasa bio je dosad najšokantniji primjer onoga što se događa kada nafta više ne ograničava Pentagon.

Zapljena venezuelanske nafte daje SAD-u još jednu prednost: mogućnost da odbija ponude za pristup naftnim bogatstvima. Mjesecima je Kremlj nudio vlastite rezerve kao mamac u pregovorima s Bijelom kućom. Trump sada može poručiti Vladimiru Putinu da mu ne trebaju njegova sibirska polja. Ima i više nego dovoljno.

Trumpov pečat na naslijeđenom bogatstvu

Ipak, ne treba sve zasluge pripisati Trumpu. On se jednostavno našao na vlasti u pravo vrijeme. Američka naftna industrija cvjetala bi i bez njega zahvaljujući bogatstvu američkog škriljevca, kanadske teške nafte te otkrićima u Brazilu i Gvajani. I bivši predsjednici Joe Biden i Barack Obama također su imali koristi od toga.

Ono što je Trump učinio jest da je svu tu naftu stavio pod sigurnosni kišobran Washingtona. Više od 200 godina nakon što je američki predsjednik James Monroe proglasio Latinsku Ameriku sferom utjecaja Bijele kuće, stvarajući Monroeovu doktrinu, Trump ju je ažurirao za 21. stoljeće - otuda i polu-šaljivi naziv Donroe. Ovoga puta, sve se vrti oko prirodnih resursa.

Venezuela - krunski dragulj carstva

Za novu američku vanjsku politiku, svaka naftom bogata nacija u Latinskoj Americi je važna, ali nagrada u Venezueli je golema. Ne zbog njezine trenutne proizvodnje, koja s oko milijun barela dnevno znatno zaostaje za Brazilom, već zbog onoga što je nekad proizvodila - više od 3,7 milijuna barela dnevno na svom vrhuncu 1970-ih - i što bi mogla ponovno proizvoditi.

Geologija je na njezinoj strani. Sve što je potrebno za otključavanje naftnog bogatstva su kapital, vrijeme i trud. Devedesetih godina prošlog stoljeća Caracas je planirao povećati proizvodnju prvo na 5 milijuna, a zatim na 6,5 milijuna barela dnevno. Dolazak Huga Cháveza, a potom i Madura, tome je stao na kraj. No, svijetu dodatna venezuelanska nafta ne treba danas, pa čak ni 2027. ili 2028. godine. Potreba za njom javit će se početkom 2030-ih, a do tada, ako je Trump u pravu da će Caracas pristati na suradnju, proizvodnja može biti daleko veća.

Budućnost pod američkom kontrolom

Čini se da poredak nakon Madura kojem Trump teži - dopuštajući bivšoj drugoj osobi režima, Delcy Rodríguez, da zasad preuzme vlast u nekoj vrsti blage diktature - savršeno odgovara američkim naftnim kompanijama. Ona je već stabilizirala gospodarstvo svoje zemlje primjenom nekih tržišnih načela, a njezini prosvjedi protiv američkog napada uglavnom su namijenjeni domaćoj publici.

Trump, očito, ima velika očekivanja. "Naše vrlo velike naftne kompanije - najveće na svijetu - ući će, potrošiti milijarde dolara, popraviti uništenu naftnu infrastrukturu i početi zarađivati novac za zemlju", rekao je Trump na konferenciji za novinare. Nekoliko sati ranije, za Fox News je izjavio da će se SAD "vrlo snažno uključiti" u venezuelansku naftnu industriju.

Tijekom godina naučili smo s oprezom tretirati Trumpove izjave. Ali u svom drugom mandatu, učinio je mnogo toga čime je prijetio. Ako kaže da će se SAD uključiti u venezuelansku naftu, treba mu vjerovati na riječ. Možda pothvat neće biti tako grandiozan ili profitabilan kao što najavljuje, ali to ne znači da se neće dogoditi. Nafta te zemlje sada je dio carstva koje se proteže od Aljaske do Patagonije - sve pod budnim okom Washingtona.