Bosanska pljuska jadnoj hrvatskoj politici

Bosanska pljuska jadnoj hrvatskoj politici

Foto: FAH, Index

HRVATSKI premijer Andrej Plenković otišao je prošli tjedan na prvi međunarodni službeni put – u Bosnu i Hercegovinu. Među ostalim, u Kiseljaku je izjavio da će Hrvatska voditi brigu o Hrvatima u središnjoj Bosni i drugim dijelovima BiH. Nije prošlo par dana, a uhićuje se deset pripadnika nekadašnjeg Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u Orašju.

Obzirom da se u Bosni i Hercegovini ništa ne događa slučajno, a pogotovo ne hapšenje deset ljudi za navodne ratne zločine dvadeset godina nakon rata, upravo nakon posjete hrvatskog premijera – i to deset ljudi koji tamo žive i stalno su, već godinama dostupni istražnim organima, u pitanju je jasna politička poruka: „Hrvati, dalje prste!“

Zašto? Zato što se vodi politička borba za prevlast u Federaciji. Politička borba u kojoj Bošnjaci žele zadržati presudni utjecaj, kada je već postalo jasno da su Srbi vlasnici pola države.

Daytonski sporazum – stvaranje državnog čudovišta

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Daytonski sporazum naziv je mirovnoga dogovora iz baze zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD, o uređenju Bosne i Hercegovine nakon rata 1992.-1995. Sastavni dio tog dokumenta je i Ustav temeljem kojeg funkcionira današnja Bosna i Hercegovina. U pitanju je ustroj koji ne postoji nigdje u svijetu.

Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Ta dva entiteta imaju gotovo sve ovlasti. Svaki od entiteta ima vlastitu zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. Znate li koliko područja nadzire centralna država u BiH? Ukupno, ustavno navedeno deset:

a) Vanjska politika.
b) Vanjskotrgovinska politika.
c) Carinska politika.
d) Monetarna politika.
e) Financiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.
f) Politika i reguliranje pitanja imigracije, izbjeglica i azila.
g) Provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući i odnose sa Interpolom.
h) Uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava.
i) Reguliranje međuentitetskog transporta.
j) Kontrola zračnog prometa.

Sve, ali sve izvan ovoga u nadležnosti je entiteta – što znači da jedna Republika Srpska ima na sebi nekih 95% državnih ovlasti (isto i Federacija), dakle imaju više stvarne samostalnosti nego što ima neka članica EU, posebno kada je članica Eurozone, u odnosu na Uniju. Kada u Republici Srpskoj kažu da su oni država – oni de facto jesu država, jer se vlast BiH smije petljati samo u ovih deset područja. Republika Srpska je doslovno država u državi – sa svojim upravnim tijelima, sa svojim agencijama, sa svojim inspektoratom. To vam niti jedan političar neće reći – ali to je ustavna Daytonska istina.

S druge strane ovako kompaktne Republike Srpske nalazi se Federacija BiH, sastavljena od deset kantona ili kako se u hrvatskom prijevodu kaže – županija. Ovih deset županija su kao i u svakoj federaciji nositelji suvereniteta, makar to izričito ne piše, no uredno piše: „Kantoni imaju sve nadležnosti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti.“ Svaka županija, kao upravna podjedinica, ima vlastitu zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast.

Dakle, s jedne strane imamo kompaktnu i cjelovitu paradržavu – Republiku Srpsku, a s druge strane imamo deset kantona/županija koji su stvarne mikrodržavice i još se oko ovlasti stalno kače s tijelima Federacije. E, da imamo i Distrikt Brčko koji je izvan toga svega.

Možemo i u brojevima – ukupno u Bosni i Hercegovini ima 14 vlada: 11 u Federaciji (10 županija plus Federalna), po jedna u Republici Srpskoj i Brčko – distriktu (ovaj ima Vladu na čijem čelu je gradonačelnik!), a tu je i Savjet ministara na nivou BiH. Isto toliko ima i parlamenata. Sve skupa skoro 200 ministara, zamjenika, pomoćnika, savjetnika, i sve kako to ide, do tajnice i vozača.

Tu je i Visoki predstavnik – koji je zadužen u ime međunarodne zajednice nadgledati mir u Bosni i Hercegovini. Zadnjih godina koristi svoje ovlasti vrlo malo, no ogromne su – može mijenjati propise, smjenjivati dužnosnike i tome slično. Po teoriji, radi visokog predstavnika je BiH nesuverena zemlja, već vrsta međunarodnog protektorata.

Što se događa?

Svima je jasno (makar to ne žele javno reći) da su potpisom Daytona Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i Slobodan Milošević stvorili srpsku državu u Bosni i Hercegovini. S druge strane, stvorena je pravno i politički nejaka i nestabilna Federacija – gdje bi vlast trebali dijeliti Hrvati i Bošnjaci. Međutim, Hrvata je u Bosni i Hercegovini sve manje. U Federaciji bi trebala postojati ravnopravnost Hrvata i Bošnjaka – no ni elementarne stvari tipa televizije na hrvatskome jeziku nisu uređene. Hrvatski jezik se na televiziji, što je prilično paradoksalno, čuo tek kada je proradila Al Jazeera Balkans, gdje svaki voditelj govori svoj jezik.

Općenito, politički sustav BiH ili uopće ne radi, ili radi veoma loše. O politici unutar BIH najbolje govori vijest od siječnja ove godine kada je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović izjavio kako "nema nikakve zapreke" da kandidat za novog državnog ministra prometa i komunikacija Bakir Dautbašić bude imenovan na tu dužnost iako je riječ o osobi koja je tada bila zatvoru zbog sumnje da je pokušala utjecati na svjedoka u sudskom postupku i ometala pravosuđe!

Bosna i Hercegovina formalno je na putu prema Europskoj uniji. Hrvatima je ulazak u EU iznimno važan, jer bi time hrvatski narod u BIH bio u istoj zajednici država u kojoj je i Republika Hrvatska, sutra i unutar šengenskog prostora – no jesmo li sigurni da svi iz bošnjačkog rukovodstva to žele? Da neki ne sanjaju BiH koja nije u EU, već bliže Turskoj i arapskim zemljama, ali se ne usuđuju to javno reći?

Postoje u BiH sigurno snage koje ne žele ravnopravnost hrvatskog i bošnjačkog naroda, već učiniti život Hrvata nesigurnim i problematičnim, kako bi Hrvati što više odlazili i kako bi se „prirodnim putem“ došlo do ciljeva koji nisu ostvareni u ratu. Angažiranje Republike Hrvatske u BiH, a posebno borba za ravnopravnost Hrvata u BiH, nije kod svih u Sarajevu dobrodošla i toga se treba biti svjestan. Treba biti svjestan i da se iz BIH po procjenama 350 ljudi otišlo boriti za ISIL, znači simpatizera je puno više.

Hrvatska nema pojma

Premijer Plenković o hapšenju deset ljudi, nekadašnjih boraca HVO-a, navodno nije imao nikakva prethodna saznanja – pa se postavlja pitanje čemu i zašto služe hrvatske obavještajne službe. Ako ih već toliko plaćamo, a plaćamo ih, za ovakvu akciju u susjednoj zemlji su trebale znati i obavijestiti premijera. Tu je definitivno mjesto za kakvu smjenu ili ostavku.

Patetično se ponaša i Kolinda, koja je čak izjavila kako bi mogla sazvati sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost. Zašto patetično? Pa što bi sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost mogla riješiti ili reći? Govorimo o nečemu što se događa u drugoj državi – pa sjednica hrvatskog Vijeća za nacionalnu sigurnost tu apsolutno ne može ništa napraviti, osim pokazati naivcima da se predsjednica eto bavi problemom uhićenih.

Da nam bude jasno – možda su se ova uhićenja pripremala dugo, ali termin je namjeran. Nemojte se puno kladiti u neovisnost hrvatskog sudstva, a onoga u BIH naročito – Sarajevo je ovim hapšenjima dalo vrlo jasnu poruku hrvatskim političarima da se ne petljaju.

Stvarna ravnopravnost hrvatskog naroda u BIH značila bi Dayton 2, značila bi promjenu ustavnog ustrojstva BIH, moguće i treći entitet, no svakako duboke političke promjene koje bošnjačko rukovodstvo ne želi, jer demografski vrijeme radi za njih.

Činovnici, a ne političari

Znate koji je problem Hrvatske? To što se i Kolinda i Plenković, a prije njih i Josipović i Milanović, prema problemu Daytona i BiH ponašaju kao činovnici, a ne kao državnici. Umjesto da sada problem rješavaju tamo gdje se problem BiH može i mora rješavati – Bruxellesu i Washingtonu,  da tamo dižu glas i udaraju šakom o stol, čine se „manevri izbjegavanja“ tipa „nisam znao“ (premijer) i „sazvat ću Vijeće“ (predsjednica).

Navodno, sprema se još optužnica – evo bivši načelnik Glavnog stožera OS RH i predsjednik Generalskog zbora Pavao Miljavac je u Otvorenom HTV-a rekao kako je i sam dobio upozorenje kako ne treba ići preko Neuma.

Naravno da nove najave uznemiravaju i Hrvate u BiH, ta rat je tamo bio puno duži i intenzivniji nego u Hrvatskoj, malo tko danas stariji od 45 nije bio uključen. To uvodi nesigurnost ljudima.

Zločinci trebaju biti kažnjeni, no ovi događaji s time nemaju veze. Ivo Lučić s Hrvatskog instituta za povijest izjavio je u Dnevniku HRT-a kako se ne slaže se s ministrom Šprljom da se ne treba politizirati tužiteljstvo i politika u BiH: „Treba se znati da je ono apsolutno ispolitizirano. Niti jedan tužitelj ne može dočekati kraj mandata, to su borbe za pozicije i vodi se rat drugim sredstvima“, kazao je Lučić. To su činjenice i ne možemo se ne složiti s Lučićem. U BIH, kako smo rekli, ništa nije slučajno.

Svjetska kretanja u kojima Republika Srpska sve više gleda prema Putinu, a bošnjačko vodstvo prema Erdoganu, znače da i Kolinda i Plenković i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier trebaju koristiti onaj čuveni Vladin službeni avion Challenger 604, obići važne strane gradove i dužnosnike, razgovarati sa saveznicima – i napokon početi rješavati problem ravnopravnosti Hrvata u BiH. Inače nam takvi dužnosnici, a ni takvi saveznici, ne trebaju. Nekog činovnika da administrativno upravlja Hrvatskom i klima glavom međunarodnim vođama naći ćemo i jeftinije.

Dame i gospodo dužnosnici – budite malo državnici, da vas vidimo na megdanu!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara