AJDE da se i to jednom skine s vrata. Kardinal Josip Bozanić napokon je prelomio posjetiti u rujnu Jasenovac, nakon što je to učinio i formalno prvi čovjek Katoličke crkve Marin Srakić. Obojica su se na to odlučili vrlo plaho - zaobilazeći službeni dan komemoracije jasenovačkih žrtava - toliko plaho da tako valjda nije izgledao ni prvi korak Neila Armstronga na Mjesecu.

Ali, dok nas je baš briga kog su vraga Amerikanci uopće išli gore, ovdje nije tako. Ovdje bi mali, drhtavi korak dva visoka, najviša dužnosnika Katoličke crkve možda zbilja mogao biti veliki korak za Hrvatsku, i odgovornom čovjeku ne ostaje drugo nego da to pozdravi. No, ostaje mu i pravo da provjeri koliko Crkva ovo radi čista srca, jer jedino tako će se ispuniti svrha koja se, barem se nadamo, želi postići.

A to je ublažiti razorne povijesno-ideološke podjele koje pritišću ovu zemlju kao mlinski kamen i ne da joj normalno disati, hodati, raditi - ukratko normalno živjeti. E, dok se to ne potvrdi ostaje mu i pravo sumnjati, prisjećati se koliko je Crkva kriva za te podjele, napokon ima pravo ne zaboraviti i na ono glavno. U nebesa vapijuću sramotu da je vrhu Crkve trebalo punih 64 (slovima, šezdeset i četiri) godina da ode u Jasenovac. Cijeli ljudski vijek.

Neodlazak u Jasenovac pravdan je na način koji je vrijeđao zdrav razum

Ništa nije pomagalo što su u međuvremenu rimski pape obilazili nacističke logore, a baš nijednome nije palo na pamet da obiđe masovna grobišta njemačkih ili talijanskih vojnika, još manje njihovih kolaboranata Kod nas je sve to bilo obratno. A neodlazak u Jasenovac pravdan je na način koji je, posebno u posljednja dva desetljeća, vrijeđao zdrav razum, a najviše same jasenovačke žrtve. Razmislite, sjetite se.

Da bi se nekako iščupao od odgovornosti za te sramotne 64 godine izbjegavanja Jasenovca, Kaptol je navodio tri razloga zbog kojih Crkve tamo nema. Prvo, da je Jasenovac "nastavio raditi" i poslije rata, dakle da je bio i komunistički logor smrti, te da je broj žrtava ustaškog terora u logoru na Savi, plus onog u Staroj Gradiški, višestruko preuveličavan (700.000 i više). Za prvo nisu pronađeni nikakvi dokazi, pa o tome nema smisla ni govoriti, a da je broj žrtava višestruko preuveličavan to zbilja stoji.

Ali, prošlo je više od dva desetljeća otkako su Hrvat Vladimir Žerjavić i Srbin Bogoljub Kočović, istražujući neovisno jedan od dugoga, došli do otprilike deseterostruko manjeg broja pobijenih u Jasenovcu. Te nove brojke u međuvremenu su potvrđene i pojedinačnom identifikacijom žrtava, a prihvatila ih je cijela hrvatska historiografija, pa i sve veći broj srpskih povjesničara, posebno onih mlađih.

Prava je istina da je Kaptol imao zazor i prema ustašama i prema partizanima

Dakle, razloga za neodlazak crkvenih glavešina u Jasenovac više nije bilo, ali oni se uporno i dalje nisu tamo pojavljivali. A morali su sve da i nije bilo Žerjavića i Kočovića. Pa, zar su jasenovački žrtve krive što se manipuliralo njihovim brojem?! Uostalom, i brojem blajburških žrtava itekako se manipulira (ide to i do 500.000, što je ljutilo čak i Tuđmana, koji je tu brojku rezao za više od deset puta). Pa, to Crkvi nije smetalo da se ondje pojavljuje sve otpočetka devedesetih do danas.

Treći razlog crkvenog bojkotiranja Jasenovca bila je srdžba što se Crkvu optuživalo da je otvoreno kolaborirala s Pavelićevim ustašama, i tu je stvar najkompliciranija i najdelikatnija. Doista, i danas su dosta glasni neki koji Crkvu i Stepinca optužuju za takvu kolaboraciju, čak ima i onih koji tvrde da je ustaštvo zapravo bilo projekt potekao i odnjegovan u krilu Crkve. To doista nije točno.

Prava je istina da je Kaptol imao zazor i prema ustašama i prema partizanima, slično kao vođa HSS-a i prvi lider tadašnje tadašnje Hrvatske Vladko Maček, koji je zbog toga neko vrijeme i sam završio u Jasenovcu. E, s Crkvom nije bilo tako. U njenoj odbojnosti prema ustašama i partizanima ipak nije bilo tolike dosljednosti. Za nju su partizani bili veće zlo, jer su se ustaše pozivale na Boga, makar su do božje riječi držali toliko da su odmah po dolasku na vlast počeli s masovnim pokoljima (Gudovac kod Bjelovara).

Glavni grijeh Crkve bio je - grijeh nečinjenja

I kako je na to reagirala Stepinčeva crkva. Laž bi bila reći da je šutjela. Ali njeni prosvjedi sličili su, da se ne lažemo, na pileće pijukanje, pa je Stepinac nazvao Jasenovac hrvatskom "ljagom" samo u internom pismu Paveliću i tek kada je tamo ubijeno osmero slovenskih svećenika. S druge strane dopuštao je fiktivna prekrštavanja (pokatoličenja) koja su vršili neki svećenici da zaštite srpski živalj. Ali ih je privatno smatrao, i to tako predstavio i Vatikanu, povratkom pravoslavnih na "pradjedovsku vjeru".

Prema tome, dosta je to, da tako kažemo, šareno. Nije Stepinac bio produžena ruka Pavelića, još manje "pištolj" u toj ruci, kako ga se pojednostavljeno optužuje. Ali, bogami, ni hrabar kao njegov mostarski imenjak Alojzije Mišić, jedini biskup koji je imao petlje javno, u posebnoj poslanici, osuditi ustaše. Ili kao zagrebački kanonik Pavao Lončar koji je na jednom predavanju na Bogoslovnom fakultetu nazvao Pavelića "bistričkim bokcem" i jedva izbjegao smrtnu presudu.

Zato je najbolje sve ovo ovako rezimirati. Iako je značajan dio katoličkih svećenika aktivno surađivao s ustašama (ali dio i s partizanima), glavni grijeh Crkve bio je - grijeh nečinjenja. Ako s tim osjećajem Bozanić ode u Jasenovac bit će to uspješan, možda i povijesni posjet. Sve ostalo bilo bi promašaj.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Miroslav Kiš, Neja Markičević/Cropix