GEOPOLITIČKI analitičar i bivši hrvatski veleposlanik u Rusiji Božo Kovačević gostovao je na RTL-u uoči četvrte godišnjice početka ruske invazije na Ukrajinu. Govorio je o tome zašto smo od mira danas udaljeniji nego ikad, kakvu igru igra Washington i zašto ruski predsjednik Vladimir Putin ne odustaje unatoč ogromnim gubicima.

O miru se intenzivno govori posljednjih mjeseci, više nego ranije, no opet se paradoksalno čini da smo od tog mira i dalje nego prije?

Da, to je zato što je intenziviranje pregovora pokazalo koliko su nepomirljive polazne pozicije različitih strana. U mirovni pregovor, kakav je predložen, vjeruje samo predsjednik Trump. Ukrajina je za primirje koje bi joj omogućilo da se oporavi i osnaži svoj otpor prema Rusiji, a izbjegava mirovni ugovor jer bi on značio odricanje od dijela teritorija. 

Rusija, pak, nije zadovoljna ni ovim, više nego velikodušnim Trumpovim prijedlogom, koji joj zapravo daje ukrajinske teritorije, nego hoće i ono što kontrolira Ukrajina. Uz to, ruski su zahtjevi u okviru pregovora usmjereni na normalizaciju rusko-američkih odnosa kao pretpostavku za bilo kakvo rješenje za Ukrajinu. 

Tako se, u okolnostima u kojima nema sile koja bi mogla nametnuti mir, nalazimo se u situaciji da bi strane morale prihvatiti rješenje koje nijedna ne smatra pravednim. Pritom je sa stajališta međunarodnog prava Ukrajina u pravu, o tome nema nikakve dvojbe. Dakle, izbor je ili prihvaćanje mira kojim su obje strane nezadovoljne ili produženje rata za koji nije moguće predvidjeti kako će završiti. 

Rat teško podnosi i Rusija, sve teže, a vidjeli smo kako ga podnosi Ukrajina, vidjeli smo ratne zločine. Svaki napad na civilnu infrastrukturu i na civile je ratni zločin, ali očito je da se očekuje da će suditi pobjednik. Zato je, između ostalog, Rusiji toliko stalo da ne bude poražena strana u ovom ratu.

Kad već spominjemo dogovor o miru koji Trump priželjkuje, čini se da je njemu sada veći fokus na Iranu. Je li to loša vijest za Ukrajinu?

Da, svako micanje fokusa s Ukrajine loše je jer se smanjuje pritisak na vlade država koje mogu sudjelovati u tim pregovorima. Predsjednik Trump je sada usmjeren na Iran. On govori da pregovara s Iranom, a zapravo im nameće kapitulaciju. Njegov pristup je sličan i prema Ukrajini. On je inicijalno predsjedniku Zelenskom ponudio jednu varijantu kapitulacije.

Kada gledamo generalno, koliko unutarnje prilike, pa i iscrpljenost ratovanjem s obje strane, mogu utjecati i dovesti do kakvog-takvog kraja rata?

Mislim da je to jedini aspekt koji može utjecati na obje strane da odluče prihvatiti sporazum koji očito ne može ponuditi pravedno rješenje. Postizanje sporazuma, sigurnosna jamstva za Ukrajinu i efikasan nadzor kontrole prekida vatre mogli bi eliminirati daljnja razaranja i velike štete na infrastrukturi. 

Tu i zima igra svoju ulogu. Ukrajina je očito podložnija ruskim udarima i u većoj mjeri ovisna o vanjskoj pomoći nego Rusija, ali i manevarski prostor ruskog predsjednika je ograničen. On se ne usudi raspisati mobilizaciju jer bi to moglo implicirati pobunu.

Što bi moglo biti ključno za pomak u pregovorima? 

Ključno bi moglo biti to da jedna od strana ostvari tako uvjerljivu pobjedu da druga strana ne može tvrditi da nije izgubila. No, kako stvari sada stoje, to nije izgledno. Niti Rusija može tako nešto učiniti Ukrajini, niti Ukrajina može rusku vojsku izbaciti sa svog teritorija.

Europa uvodi sankcije, međutim, čini se kao da to ne djeluje. Što Vi mislite?

Rusija se navikla na sankcije i nekako se snalazi. Premda, dugoročno gledano, Rusija pati zbog prekida trgovinskih veza sa Zapadom. To se ponajprije odnosi na smanjivanje prihoda od izvoza energenata, ali i na nemogućnost pristupa tehnologijama koje omogućuju modernu vojnu industriju. 

Rusija je suočena s ozbiljnim ekonomskim i mogućim političkim problemima ako rat bude trajao duže. Ukrajina je pak suočena sa svojim problemima. Iako strane u ovom trenutku ne bi prihvatile taj, za Ukrajinu nepravedan mir, otvorila bi se perspektiva dugotrajnog ratovanja za koje nije jasno tko bi u njemu pobijedio. 

Znamo da Zapad nije baš jedinstven u bezrezervnoj podršci Ukrajini, a znamo i da Putin, kada prijeti nuklearnim oružjem, dobiva upozorenja od svog glavnog saveznika Kine da to ne čini. Rekao bih da bi upravo to - činjenica da pozicija ni jedne ni druge strane ne obećava pobjedu - moglo biti razlog za postizanje sporazuma.

Kako biste ocijenili ulogu Amerike u pregovorima? Je li uloga u kojoj su se postavili kao svojevrsni arbitar imala kakav učinak?

Jest, i to je bilo povoljno za Rusiju. Sjedinjene Države, koje su vodeća država NATO saveza, postavile su se kao posrednik, a ne kao strana u pregovorima, što je izazvalo konsternaciju u Ukrajini i Europi, te rekao bih, potpunu političku dezorijentaciju Europe. Predsjednik Trump je u potpunosti promijenio vanjskopolitičku paradigmu SAD-a. 

On je, obznanivši svoje teritorijalne aspiracije u zapadnoj hemisferi, zapravo posredno dao za pravo Rusiji da i ona definira svoju interesnu sferu. Ali istodobno, on će učiniti sve što može da oslabi Rusiju kako bi mu bila što manje opasan suparnik u sustavu međunarodnih odnosa.

Kako vidite situaciju za tri mjeseca?

Ako taj sporazum ne bude potpisan vrlo brzo, čini mi se da će se  i dalje odgađati, sve do ponavljanja neke ovako žestoke krize kroz kakvu Ukrajina sada prolazi. Može se dogoditi da Amerika pokuša izvršiti pritisak na obje strane, ali Amerika daleko veći pritisak može izvršiti na Ukrajinu nego na Rusiju. Utoliko, što se tiče Ukrajine, nisam baš optimist.