NOVINARKA Deutsche Wellea Andrea Jung-Grimm napisala je kako je protekao njen put kući, u Bonn, iz Istre.

"Čitali smo na internetu da Nijemci na granici mjere temperaturu i određuju samoizolaciju, da su na svim graničnim prijelazima stroge kontrole. No ništa od toga nije bilo istina. Evo kako je zaista protekao naš put:

Tri tjedna smo sjedili u Istri i diskutirali o mogućnostima povratka kući u Njemačku. Nas, bračni par iz Bonna s njemačkim državljanstvom zaoštravanje koronakrize zateklo je u našoj vikendici. Doputovali smo automobilom u Istru samo na četiri dana, da obavimo neke neodgodive poslove. Povratak kući je bio planiran za nedjelju prije dva tjedna. No onda je krenuo kaos u Austriji koja je praktički preko noći zatvorila skijališta i hotele, pa su na tisuće njemačkih turista u roku dva dana morale krenuti u svoju domovinu. Zato smo odlučili pričekati koji dan, dok se sve malo ne smiri. Ali situacija je iz dana u dan postajala sve ozbiljnija, mjere ograničavanja kretanja sve strože, granice sve nepropusnije.

Nije da smo se morali vratiti u Bonn pod svaku cijenu - oboje imamo mogućnost rada od kuće. No bez obzira koliko se mnogima na prvi pogled naša situacija činila privlačnom, poput produženog godišnjeg odmora, već na drugi pogled to baš i nije tako. Naime, vikendica je građena za ljetovanje, dakle bez grijanja. Električne grijalice pomažu, ali sigurno nisu idealno rješenje za temperature ispod 10 stupnjeva Celzijevih. A ni potencijalne duge šetnje uz more nisu baš privlačne pri vjetru koji puše brzinom do 50 kilometara na sat.

Osim toga, kod kuće je ipak najljepše!

Proturječne informacije

Odluku o putovanju znatno su nam otežale često proturječne informacije. Na početku je bilo govora o tome da se na slovenskoj granici zahtijeva negativni test na koronavirus, ne stariji od tri dana. Na internetu smo pročitali da Austrijanci propuštaju njemačke državljane pod uvjetom da imaju pun spremnik goriva i putuju bez zaustavljanja. No na jednom mjestu se tvrdilo da se putnicima mjeri temperatura i u zemlju ne puštaju sumnjivi slučajevi, pa čak i ako su samo na proputovanju. A moj suprug upravo ima napad alergije sa svime što uz to ide: neprekidno kihanje i šmrcanje.

Onda je prije nekih tjedan dana donesena odluka o zabrani kretanja izvan mjesta prebivališta ili boravišta. U našem slučaju: bez propusnice nema izlaska iz općine Ližnjan, pa čak ni do obližnje Pule, udaljene svega 12 kilometara. Moramo li imati propusnicu ako želimo Istarskim ipsilonom putovati ravno do granice? Nazivam tri telefonska broja navedena na internetu, na kojima bi se mogle dobiti informacije. Na dva broja je satima zauzeto (nismo mi jedini s pitanjima o koroni), a na jednom se nitko ne javlja.

Na internetskim stranicama njemačkog veleposlanstva u Zagrebu nema nijedne informacije koja bi se odnosila na naš slučaj. Ali zato ondje bez problema dobivamo na telefon jednog ljubaznog gospodina koji nam kaže da je putovanje moguće, ali za propusnicu nije baš siguran je li potrebna ili ne.

Fake news i nepotrebna panika

Nismo sigurni kako će proteći put. Što ako zaglavimo na nekoj od granica nakon prijeđenih par stotina kilometara? U petak (27. 3.) odlučujemo da ćemo putovati u nedjelju. Pa ako nas vrate, vrate. Pakiranje nije dugo trajalo - budući da smo u stvari planirali ostati svega četiri dana, toliko smo stvari i ponijeli. Pakiramo i hrpu hrane, zlu ne trebalo. Što ako nas čekaju višesatne gužve na granicama?

Krećemo oko osam ujutro, nedjelja, nigdje žive duše. Prva prepreka: ulazak na Istarski ipsilon. Dočekuje nas policijska kontrola. Mladi ljubazni policajac nas bez problema pušta dalje - bez propusnice. Jer mu je jasno da mi želimo ravno kući u Njemačku, a ne u turistički obilazak Rovinja ili Poreča.

Druga prepreka: hrvatsko-slovenska granica. Ispred nas samo jedan automobil. Hrvatski granični policajci desetak minuta kontroliraju naše njemačke osobne iskaznice. Pitaju nas namjeravamo li se skoro vratiti u Hrvatsku. Ne namjeravamo. Par metara dalje u kućici sjede njihovi slovenski kolege. No suprotno svim našim brigama, oni samo bacaju pogled na dokumente i mašu da vozimo dalje.

I na slovensko-austrijskoj granici policajac samo površno gleda naše osobne iskaznice i provjerava koliko imamo goriva. Spremnik je pun, on je zadovoljan. Jedino nas upozorava da se ne smijemo nigdje zaustavljati i da ne možemo putovati preko Tirola.

A onda dolazimo na posljednju granicu: onu njemačku. Čitali smo na internetu da tamo ljude pitaju odakle dolaze i mjere im temperaturu. No i to je fake news. Nitko nas ništa ne pita, nitko nas ne informira o eventualnoj samoizolaciji po dolasku kući. Policajac nam je samo mahnuo da prođemo.

Inače, na tih skoro 500 kilometara od Ližnjana do austrijsko-njemačke granice na autocesti u našem smjeru susreli smo ukupno nekih 20-ak automobila i možda pet kamiona. Tek od Münchena je prometa sve više, skoro kao svake normalne nedjelje u ožujku.

Stižemo kući u Bonn - nekih 1200 kilometara prešli smo u rekordnih 11 sati i 15 minuta.

I zbog ovoga smo paničarili tri tjedna i diskutirali satima o tome kako i kada kući!"