Castrova Kuba - bolna lekcija o zombi revoluciji

Castrova Kuba - bolna lekcija o zombi revoluciji

Foto: FaH/Index

FIDEL Castro pokopan je ove nedjelje, nakon devetodnevnog žalovanja za vrijeme kojeg su Kubanci mogli – dakle morali – potpisati zakletvu odanosti svom „ vječnom komandantu“ i njegovoj revoluciji.

Na dan samog pogreba, njegov mlađi brat, predsjednik Državnog savjeta Kube i generalni tajnik Pokreta nesvrstanih Raul Castro, priopćio je kako Fidel tražio "do zadnjih sati života da se njegovo ime i lik nikada ne koriste kao naziv institucija, trgova, parkova, avenija, ulica ili drugih javnih mjesta". Fidel je bio protiv kulta ličnosti, objasnio je Raul. Pohvalno od njega, makar se to sjetio zatražiti koje desetljeće prekasno.

Fidel i Kuba su se u političkoj imaginaciji stopili u jedno, mit više nego stvarni čovjek ili država, simbol otpora surovom kapitalističkom sustavu i američkom imperijalizmu. Na suđenju za gerilski napad na vojne barake Batistinog režima 1953. – šest godina prije nego je trijumfalno ušao u Havanu – Castro je pred sudom prkosno izjavio da će ga povijest osloboditi krivnje. Četverosatni govor nije nigdje zabilježen, sam Castro ga je rekonstruirao godinama kasnije. Bio je to tek  početak njegovog briljantnog stvaranja legende „veće od života“, oko sebe kao i oko svog druga i suborca iz kubanske revolucije, Ernesta Che Guevare, kojeg je nadživio za gotovo pola stoljeća.

Dominaciju Jenkija zamijenila dominacija Sovjeta

Mnogo se toga u tih pola stoljeća promijenilo, i to ne na način na koji je El Comandante očekivao. Kuba se dolaskom ovih zanosnih, fotogeničnih revolucionara, koji su toliko odskakali od bezličnih i u svakom smislu odbojnih sovjetskih aparatčika, pretvorila u romantičnu utopiju za ljevičare diljem svijeta. Taj mitski status nije bio ugrožen ni činjenicom da je dominacija zloglasnih Jenkija, protiv koje je grmio Che, zamijenjena dominacijom Sovjeta, o kojima je Castro u potpunosti ovisio nakon što je Kuba završila pod američkim ekonomskim embargom. Najduži embargo u modernoj povijesti uveden je zbog nacionalizacije američkih naftnih rafinerija – bez naknade – a zatim produbljen zbog kubanske raketne krize i produljen zbog teškog kršenja ljudskih prava pod vladavinom Komunističke partije Kube.

No Castro je nastavio prkositi Washingtonu, od te krize 1962. kad je zamalo izazvao treći svjetski rat instaliranjem ruskih nuklearnih projektila na Kubi, pa sve do posjeta američkog predsjednika u ožujku ove godine, kad je „bratu Obami“ odbrusio: „Ne trebamo od imperija ništa“. Castro je bio David koji nije ustuknuo pred američkim Golijatom ni pod koju cijenu, i to je njegovim obožavateljima dovoljno. No tu cijenu nije platio on osobno, koji je živio u raskoši i razvratu tako tipičnom za trećesvjetske diktatore. Imao je 20 vila i privatni otok na Karibima i navodno spavao s 35 tisuća žena - a za moćnike njegovog kalibra tanka je granica između zavodnika i silovatelja. Ne, cijenu je platio narod koji je navodno oslobodio.

Istina, Kuba više nije bila kockarnica i bordel za američke mafijaše, kako se često može čuti, iako je prostitucija i dalje raširena. Ali Kuba je umjesto toga postala otok užasne zaostalosti i bijede, duhovno i materijalno zamrznut u pedesetim godinama. Dok je Castro izvozio revoluciju u druge zemlje Latinske Amerike, pa i Afrike, ona je propadala i urušavala se iznutra, baš kao i derutna pročelja zgrada u Havani.

Nakon raspada Sovjetskog saveza, iz kojeg je Kuba dobivala sve od nafte do žita, u zemlji je nastupila glad zbog koje su Kubanci u prosjeku smršavili 5 kg.  To se sigurno nije odnosilo na braću Castro i njihovu partijsku nomenklaturu. Osobni automobili postali su rijetki luksuz, dok su se konji i mazge naveliko vratili kao prijevozno sredstvo. Castrov bivši tjelohranitelj objavio je 2014. knjigu o svom šefu čije je osobno bogatstvo procijenio na 100 milijuna $. 

Pirova pobjeda protiv "Kolosa sa sjevera"

Castro je jednom rekao da neće obrijati bradu dok njegov narod ne dobije dobru vladu. Znakovito je stoga da ju je zadržao sve do kraja života. Da je nekim slučajem poginuo za vrijeme revolucije ili u nekom od kasnijih atentata, zasigurno bi postao besmrtna legenda kao i Che. Da je odstupio s vlasti i uveo demokraciju u zemlju, kao što je obećavao dok je vodio svoj Pokret 26. srpnja, zadužio bi svoju zemlju za sva vremena.

Umjesto toga, postao je još za života sablast jedne zombi-revolucije koja se održava na životu pod cijenu nezbrojnih upropaštenih kubanskih života. Zovite tu morbidnu ideologiju realsocijalizam, staljinizam, castrizam, tako je svejedno. Presudno je što Castro, koliko god možda briljantan bio, nije imao mudrosti prosuditi što je za njegov narod bolje ni snage othrvati se svojem mesijanskom kompleksu. Njegova Pirova pobjeda protiv „Kolosa sa sjevera“ izblijedit će u povijesti.

Ostat će samo realne posljedice njegovog apsolutizma, a tu one dobre strane poput kvalitetnog zdravstvenog i obrazovnog sustava ne mogu ni izbliza kompenzirati tisuće likvidiranih političkih protivnika – između 4 i 33 tisuće prema jednoj procjeni - kao i onih koji su čamili po zatvorima i radnim logorima. Najmanje 10% populacije Kube, više od milijun ljudi, emigriralo je s otoka tijekom ovog sumanuto dugog socijalističkog eksperimenta. Vjerojatno se nikad neće znati broj izbjeglica koje su izgubile život pokušavajući se domoći obala te nehumane i eksploatatorske Amerike.

Nije sve u sankcijama

Apologeti Castra će, kao i u slučaju Chavezove i Madurove Venezuele, tog drugog bastiona socijalizma za 21. stoljeće, za sve nedaće opet kriviti američke sankcije. Nema sumnje da su te sankcije, koje su više produkt besmislene tvrdoglavosti Washingtona i kubanske dijaspore nego promišljene politike, donijele više štete nego koristi. Kako to obično biva, osjećaj opkoljenosti i vanjske opasnosti samo je pomogao režimu da zadrži lojalnost naroda. No neovisno o sankcijama, rigidna planska ekonomija je, kao i svugdje, proizvela opću nestašicu i sveprisutno crno tržište. Čak je i Castro priznao, pa se poslije pravdao da je izvučen iz konteksta, kako je nešto trulo u samom kubanskom modelu. 

A kad se osebujni investitor i liberalni komentator Nenad Bakić i još osebujniji komunistički filozof Slavoj Žižek slože u nečem, jasno je da je vrag odnio šalu. Bakić je tako u objavi na Facebooku dočarao jezivu mješavinu poniženja, pasivnosti i besramnog oportunizma u interakciji s turistima kojem je svjedočio pri posjetu Kubi. Žižek je, u intervjuu za RT koji ga je valjda pozvao da bi dobio ortodoksni ljevičarski hvalospjev, također opisao stanje opće obamrlosti i stagnacije na otoku.

Kad sam za komentar pitao politologa Dražena Lalića, koji je i sam posjetio otok koji je nazvao „socijalističkom arkadijom“,  naglasio je koliko je bio iznenađen izostankom raširenog nezadovoljstva među Kubancima. Pa opet, između spokoja i malodušnosti možda je tanja granica nego se na prvi pogled čini. Na Kubi kao da su i strah i bunt ustupili mjesto totalnoj rezignaciji. I to je Castrovo naslijeđe.

Veličinu zemlje ne čine veliki vođe

Besmisleno bi bilo tumačiti podvojene reakcije Kubanaca, slavlje onih u Miamiju ili tugovanje onih u Havani, kao lažne. Ali jednako je banalno objašnjenje prema kojem Kubanci vole svog komandanta pa su stoga spremni na žrtvu radi njegovog revolucionarnog sna.

Bertolt Brecht je u svojoj drami Život Galilea, kao odgovor Galiea drugom liku koji kaže kako je nesretna zemlja koja ne daje heroje, napisao: „Nesretna je zemlja koja treba heroje.“ Castro je zaista bio jedinstvena povijesna ličnost i državnik koju je svoju malu zemlju postavio – kao i Tito - na prvi plan svjetske pozornice. No državu ne čine velikom heroji i vođe. Njena veličina ne određuje se brojem državnih poglavara na pogrebu „oca domovine“. Državu čine uzornom, a samim time i velikom, njene institucije, politički procesi i mentalitet njenih građana.

Revolucije mogu pokretati iznimni lideri vođeni plemenitim idealima, pa opet to nije garancija da se neće izroditi u tiraniju goru od one koju su srušili. Demokraciju i slobodu najskloniji su podcijeniti oni koji se svojih vladara mogu osloboditi mirnim putem. To je lekcija Kube i drugih prosvijećenih diktatura koju ignoriramo na vlastiti rizik.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portal.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara