NAKON što je desetak dana proveo, valjda sklonjen u kućici za paunove u dvorišnom dijelu Titove rezidencije na Pantovčaku, predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik oružanih snaga napokon se oglasio.

O čemu je govorio? O ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka, najvećoj vojnoj promjeni od ulaska u NATO? O civilima koji automobilom ulijeću u vojarnu kao na karting stazu? O tome kako pripadnik njegove Počasno-zaštitne bojne može nakon brutalnog ubojstva uredno doći na smjenu? O tome da se proračun ruši dok inflacija pleše uz rekordni PDV? Možda o tome kako mu frendić Milorad Dodik radi probleme u BiH?

Ne. Govorio je – o Ukrajini. Na susretu s bugarskim kolegom Rumenom Radevom, Milanović je, umjesto da održi protokolaran pozdravni govor kako u takvim situacijama i priliči, opleo po Europskoj uniji i, eto, svrbi ga, Ukrajini!

Kaže Milanović: "Meni je sve izglednije da je taj cinizam i bezobrazluk određenih europskih struktura nezaustavljiv. Ti ljudi kao da su opsjednuti Ukrajinom i kao da im je to način da ostanu na vlasti. Ukrajina je zemlja u ratu bez jasno definiranog teritorija, koja se nije u stanju sama financirati. Reći da je Ukrajina bliže članstvu u EU nego Crna Gora ili Makedonija je drska uvreda prema tim državama."

Sjeverna Makedonija i Bugarska su u sporu – zašto se Milanović petlja?

Prvo zadnji dio izjave – Crna Gora je, ako pratite politiku, oko članstva u Europskoj uniji zadnjih godinu-dvije sama reterirala. Što se Sjeverne Makedonije tiče, ima problem upravo s Bugarskom (sjećate se našeg ulaska – može vas blokirati svaka članica) i pristojan domaćin neće ulaziti u taj problem, osim ponuditi dobre usluge ili posredovanje.

Ukratko, glavni problem trenutno i nije u Bruxellesu – već Bugarska tvrdi da Sjeverna Makedonija nije ispunila kopenhagenske kriterije za status bugarske manjine. Nije posao Milanovića o tome pričati na susretu s bugarskim predsjednikom.

Milanović zna da je ulazak Ukrajine u Europsku uniju jako, jako daleko i da je priča načelne naravi. Baš ništa nema s ulaskom Crne Gore ili Sjeverne Makedonije. No Milanović mora, jer valjda narod to od njega očekuje, opaliti po "briselskoj birokraciji", pa eto kaže kako su u Bruxellesu opsjednuti Ukrajinom i kao da im je to način da ostanu na vlasti. A čime bi trebali biti opsjednuti nego ratom koji već tri godine bukti u Europi?

Prije je Milanović opsjednut Ukrajinom nego Europska unija

Imamo Ukrajinu, europsku državu koju je ruski agresor napao. U pitanju je klasična agresija jedne države na drugu – agresija Rusije na Ukrajinu, međunarodno priznatu državu poznatih granica. Naravno da je Brisel "opsjednut", jer što ćemo ako padne Ukrajina? Tko će primiti milijune izbjeglica? Tko nakon Ukrajine slijedi?

Znate tko je Ukrajinom zaista opsjednut? Zoran Milanović. Nema, evo već tri godine, trenutka da se on nije probudio iz hibernacije i počeo: Ukrajina... Ali Ukrajina... Što pritom radi? Ponavlja uglavnom putinovske teze. Jer reći: "Ukrajina je zemlja u ratu bez jasno definiranog teritorija, koja se nije u stanju sama financirati" jasna je putinovska teza. Eto, nema "jasno definiran teritorij", valjda onda manje vrijedi?

Nismo ni mi imali, po tome, "jasno definiran teritorij" do mirne reintegracije 1997. godine. Ukrajinske granice su definirane još u doba SSSR-a, kao što su naše definirane u doba Jugoslavije. Znate li tko je govorio o "administrativnim granicama tada"? Srpski agresor!

Drugi dio rečenice je valjda posebna poslastica za online ruske agente iza profila "majka dvoje djece koja samo želi mir". Eto, Ukrajina, zemlja u ratu, se nije u stanju sama financirati! Da je to kriterij za bilo što, tko bi uopće u Europi ostao osim Norveške i Vatikana? SAD bi se mogli odmah rasformirati koliki dug imaju.

Čak i mi imamo zadnjih mjeseci proračunski problem, uz rekordnu zaposlenost, ogroman PDV i rast gospodarstva! Predsjednik je mogao to spomenuti, ali nije. Ukrajina je fokus.

Je li predsjednik Za dom spreman ili ne?

Šuti dakle Milanović o svemu što bi tražilo da se oko nečega odredi. Kada se u javnom prostoru pojavilo "Za dom spremni!" nestao je iz javnog prostora – da ga netko ne bi pitao o tome. Uvodimo vojni rok, podržava to i HDZ i SDP, ali Milanović šuti. Ako išta kaže – neće se svima svidjeti, pa šuti oko teme koja je i politički i ustavno upravo njegova tema.

Da li nam treba upravo ovakav vojni rok? Ili bi se ipak trebali osloniti na profesionalce, a ne trošiti resurse na priučene amatere koji bi, takvi priučeni, u stvarnom sukobu stradali od prvog drona? Gdje je tu mišljenje predsjednika Republike koji ima mišljenje o svemu osim o stvarima o kojima bi trebao imati jasno mišljenje?

Hrvatski George Costanza

Ima još primjera, novijih. Sjećate li se Georgea Costanze iz Seinfelda, onog trenutka kad nakon sastanka vozi kući i lupa se po čelu jer mu je tek sad pala na pamet savršena rečenica koju je trebao reći? Tako i naš predsjednik.

Bio je na NATO summitu krajem lipnja, gdje se govorilo o prijedlogu da se troškovi obrane podignu na pet posto BDP-a. Španjolska je, recimo, odmah tražila izuzeće. Nije se svidjelo Trumpu. Znate li što je rekao Milanović? Ništa. Jer vjerujte, da je tamo rekao nešto protiv Trumpove politike ulaganja od pet posto, znali bismo jako dobro. Trump bi tako zagrmio (kako je zagrmio protiv Španjolske) da biste mu na X-u slali karte Mađarske s natpisom "Croatia". Za svaki slučaj.

Milanović se, kao pravi balkanski George Costanza, sjetio što je trebao reći. Na povratku. Na Fejsu i ispred domaćih novinara, kada je izjava potpuno nebitna. Naravno, komentari su bili puni podrške: "Bravo predsjedniče!", "Neka si im rekao!" A on, u stvarnosti, nikome nije rekao ništa.

Nema mišljenje o stvarima gdje se mora odrediti

Nema predsjednik Republike mišljenje o vojnom roku, premda je vrhovni zapovjednik. Nema ga ni o činjenici da se u Hrvatskoj, toj članici NATO-a, može automobilom upasti u vojarnu i krstariti između baraka. Na "Za dom spremni!" šuti kao domobran, ne zato što ne zna čiji je to pozdrav, nego zato što zna, a boji se da bi izgovorena riječ mogla zvučati kao stav.

Ali kad se spomene Ukrajina – e tada se podigne obrva, zacakle oči, a retorika proključa kao crni čaj u srebrnom samovaru negdje na Dnjepru. Tada naš Zoran Milanović, taj hrvatski Nostradamus iz Titove rezidencije, postaje strateg šaha geopolitike u sedam dimenzija, koji razaznaje sve dok istovremeno ne vidi razliku između napadača i napadnutog.

Milanović je čovjek koji progovara tamo gdje bi mu šutnja bila bezopasna, i to o temama koje ga se ne tiču, a šuti upravo ondje gdje mu je govor dužnost, gdje bi se moralo zauzeti stav. Šuti da se ne bi kome zamjerio.

Neki će reći da to sve radi samo kako bi radio obratno od Plenkovića. Pa stoga preporučamo premijeru da spomene kako će biti plus 35 naredni tjedan. Očekujemo da se predsjednik Republike onda pojavi u zimskoj jakni i spomene ukrajinsku zimu koja će sigurno pogodovati Putinu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala