Cijeli svijet mjesecima priča o seksualnom nasilju, samo Hrvatska šuti. Pitali smo psihologinju zašto je to tako

Cijeli svijet mjesecima priča o seksualnom nasilju, samo Hrvatska šuti. Pitali smo psihologinju zašto je to tako

Foto: Index/123rf

HARVEY Weinstein. Kevin Spacey. Dustin Hoffmann. Louis CK. Brett Ratner. Steven Seagal. James Toback. Ed Westwick. Hamilton Fish. Mark Halperin. George W. H. Bush. Michael Oreskes. Leon Wieseltier. Al Franken. Roy Moore.

To su samo neki od moćnih muškaraca iz američke filmske industrije, medija i politike koji su proteklih tjedana optuženi za seksualno zlostavljanje, pa čak i silovanje, nakon što je The New York Times objavio veliki ekspoze u kojem je konačno razotkriveno višedesetljetno odvratno ponašanje poznatog filmskog producenta Harveya Weinsteina koji je seksualno zlostavljao niz žena. To je u međuvremenu potvrdio i oskarovac Quentin Tarantino koji se i ispričao zbog toga što je godinama ignorirao glasine o Weinsteinu i ništa u vezi njih nije poduzeo.

Lavina koja se zakotrljala otkrićima u vezi Weinsteina je, zahvaljujući kampanji #MeToo preko društvenih mreža, u kojoj su tisuće žena opisale kako su ih većinom nadređeni i društveno moćniji muškarci zlostavljali, prešla i preko Atlantika. Zbog optužbi za seksualno zlostavljanje dviju žena ostavku je dao britanski ministar obrane Michael Fallon, a pukao je konačno i skandal o seksualnom zlostavljanju u Europskom parlamentu. Iznijete su i nove optužbe na račun aktualnog američkog predsjednika Donalda Trumpa, kao i na račun Bila Clintona te se u američkim i zapadnoeuropskim medijima već tjednima sustavno i dubinski izvještava i debatira o seksualnom zlostavljanju, odnosima moći i onome što je društveno prihvaćeno, a što bi trebalo biti neprihvatljivo i za osudu. U međuvremenu i policija istražuje niz iznesenih optužbi te se čini kako Weinstein, od kojega je sve krenulo, neće uspjeti izbjeći kazneni progon.

Prošle godine 18 žena u Hrvatskoj ubili su njihovi partneri

Mnogi pišu da je sve to prijelomni trenutak u kojem će konačno doći do korjenitih promjena u tome kako se u društvu razmišlja o pitanju pristanka i odnosima moći koji se koriste za seksualno zlostavljanje, što svakako treba pozdraviti. Ali nije teško primijetiti da je hrvatsko društvo pokazalo nedoraslost i ovom suvremenom trenutku i da je izostalo i otkrivanje slučajeva seksualnog zlostavljanja, kao i koherentna rasprava o odnosu ekonomske i političke moći i seksa. Dežurni tradicionalisti će najvjerojatnije reći kako je razlog tome što je Hrvatska, nasuprot ostatku svijeta, divna i krasna te da kod nas svega toga zapravo uopće i nema, no teško je povjerovati u takvu interpretaciju ako se zna da su samo u prošloj godini partneri ubili 18 žena, kao i da više od 80 posto kućanskih poslova u Hrvatskoj obavljaju žene, što je još jedan od parametara po kojima je Hrvatska među najgorima u Europskoj uniji. Uostalom, o čemu svjedoči ona poznata izreka o ženi koja drži tri stupa kuće nego o tome kako se zamišlja rodnu ulogu žena u konzervativnom hrvatskom društvu. U društvu u kojem vlada rodna ravnopravnost bračni bi partneri jednako dijelili odgovornost za držanje stupova kuće.

Realnije objašnjenje hrvatske šutnje oko svjetske teme seksualnog zlostavljanja je to da hrvatsko društvo uopće nije u stanju pojmiti relevantnost tematike, s obzirom na to da se kod nas još uvijek propituje pojam “rodnih uloga”, a Istanbulsku konvenciju koja se bavi zaštitom žena od nasilja predstavlja prijetnjom za opstanak RH. Situaciji ne pomaže ni većina medija koji neće ili nisu u stanju kompetentno se baviti ovom tematikom, čega je najbolji primjer bilo “Otvoreno” posvećeno seksualnom zlostavljanju, u kojem se voditelj i urednik Damir Smrtić izblamirao svojom totalnom neupućenošću u tematiku i izborom gostiju, kao i očitom nelagodom što uopće mora izgovarati riječ “seks”. Provincijalna konzervativnost hrvatskog društva u kombinaciji s novim udarom ultrakonzervativnih snaga koje žele zabraniti pobačaj, a Istanbulsku konvenciju falsificiraju u nekakav perfidni dokument kojim se Hrvatskoj nameće nepostojeća “rodna ideologija”, zapravo su postigli da javna rasprava o temi seksualnog zlostavljanja kod nas umre i prije nego što je uopće započela.

Tome je svoj obol u tekstu u Jutarnjem listu dala i književnica i političarka Milana Vuković-Runjić iz stranke Milana Bandića koja je žrtvama zlostavljanja manje-više poručila da budu kuš i prozvala ih zašto su uopće šutjele o pretrpljenom nasilju tako dugo. Istovremeno se i sama deklarirala žrtvom seksualnog nasilja i njen članak prilično je dobra ilustracija shizofrene situacije koja o ovoj temi vlada u hrvatskom društvu.

Mit o seksualnom nasilju koje se događa samo u mračnim ulicama


Za komentar svega toga obratili smo se psihologinji i feministkinji Matei Popov, a prvo je pitanje bilo u vezi šutnje žrtava.

“Dva su najčešća razloga za neprijavljivanje i šutnju o doživljenom seksualnom nasilju - nepovjerenje i nedostatak podrške okoline. Podrška često izostaje čak i od stručnih službi, preko policije i suda do pomagačkih zanimanja. Nepovjerenje je zaista specifično u slučajevima seksualnog nasilja te ono upravo ovu vrstu nasilja razlikuje od drugih kaznenih djela. Primjerice, uobičajene reakcije na krađu auta su ozbiljno pristupanje slučaju, pokretanje istrage, podrška i empatija prijatelja i obitelji. S druge strane, uobičajene reakcije na daleko teže počinjeno kazneno djelo silovanja su sumnja u istinitost iskaza, istraga umjerena na žrtvu, ne na počinitelja, a od prijatelja i obitelji posramljivanje, okrivljavanje i distanciranje od žrtve. Uz navedeno, uz seksualno nasilje vezan je niz mitova, poput onoga da se "pravo“ seksualno nasilje događa u mračnoj uličici od strane nekog nepoznatog manijaka u 3 ujutro mladoj djevojci. Sve što odstupa od ove slike ne vidimo kao „pravo“ seksualno nasilje. Istina nam govori da je ovakva vrsta seksualnog nasilja izrazito rijetka, dok se seksualno nasilje događa u upravo suprotnim kontekstima, u domu kuće ili počinitelja, od poznate osobe, svakako odjevenim osobama svih životnih dobi. U ovakvoj društvenoj atmosferi teško je govoriti o seksualnom nasilju, posebice osobi koja je u tom trenutku prošla kroz traumatsko iskustvo. Psihološki gledano, potpuno je logično da će se godinama nakon, kada sama osoba ima dovoljno samopodrške i podrške svoje okoline, osjećati dovoljno sigurno da o seksualnom nasilju progovori”, objašnjava psihologinja Popov za Index.

Matea Popov ponudila je i zanimljivo čitanje teksta Milane Vukovi-Runjić: “To je zapravo #MeToo u hrvatskom kontekstu. Jako mi je žao da je Vuković Runjić žrtva seksualnog nasilja i zaista cijenim hrabrost da na ovaj, poprilično nespretan i indirektan način, to iznese u javnost. Žao mi je i što je tekst u potpunosti promašen te mi je posebno žao što je to najvidljiviji tekst u ovom valu koji je izašao u Hrvatskoj. Osobno ne vidim nikakav smisao u štićenju identiteta počinitelja, a još manje u tome da se to postavlja kao ideal „dobre žrtve seksualnog nasilja“, one koja o svom iskustvu ne govori da ne bi uznemirila okolinu ili da ne bi uzrokovala neugodnosti počinitelju. Treba se osvrnuti i na štetnost mitova koje Vuković Runjić svojim tekstom, vjerujem nenamjerno, perpetuira. Gdje je žrtva bila, što je konzumirala, kako je bila odjevena, s kojim ljudima se družila, s kojom motivacijom, do koliko u noći i kojim poslom se bavi nije niti najmanje bitno za doživljeno seksualno nasilje te ove stvari jedna s drugom nikakve veze nemaju. Sasvim je svejedno je li žrtva bila trijezna, zakopčana do grla u crkvi svetog Patricka na Petoj aveniji ili je bila pijana i gola na najluđem partiju. Ulaženje u ove analize naprosto je neukusno i uvrjedljivo. Dodatno je problematično što se Vuković Runjić postavlja kao moralna vertikala koja može prosuditi kada je nešto “zasluženo” i “očekivano”, poistovjećujući pri tome “nemoral” i nasilje. To što je neka okolina "grad grijeha, orgija i razuzdanog ponašanja" ne znači da je i grad u kojem je nasilje opravdano. Nemoral i nasilje nisu sinonimi. Jedno je pitanje osobnog vrijednosnog suda, drugo nije pitanje suda, dojma ili vrijednosnog sustava, nego je prilično egzaktna pojava: primjena sile protiv osobe na koju se sila primjenjuje. Bilo koja osoba ima pravo na svoje poimanje morala, kao što ima pravo ne biti žrtva nasilja zbog toga.”

Cilj kampanje protiv Istanbulske konvencije je ušutkati žene koje su preživjele nasilje

Popov napominje i da ima lažno prijavljenih svih vrsta kaznenih djela. “I naravno da je uloga policije da iskaze provjeri. Ali je zanimljivo kako samo u slučajevima muškog nasilja protiv žena, seksualnog i obiteljskog nasilja, uvijek govorimo baš o tom malom postotku lažnih prijava i kako uvijek imamo one koje nas upozore na “crno-bijelo” gledanje na nasilje. Ili nam se pažljivo napomene da su nekada i žene počiniteljice, a muškarci žrtve. I eto, samo to je potrebno da se reflektor prebaci s nasilja i nasilnika natrag na žrtvu”, kaže ova psihologinja.

Za one koji provode kampanju protiv Istanbulske konvencije nema lijepih riječi i smatra da je to “kampanja kojom se želi ušutkati žene koje su preživjele nasilje. Tipičnim izvrtanjem teza ultrakonzervativne udruge pokušavaju ovo društvo zastrašiti u potpunosti izmišljenim tezama o nepostojećoj rodnoj ideologiji. Protive se zapravo rodnoj jednakosti i ideji da se ženama u ovom društvu vjeruje, da imaju pravo upravljati svojim tijelom onako kako one to žele, bez uplitanja države, ali ili dežurnih dušobrižnika, bila to crkva ili klerikalne udruge. Ova atmosfera sasvim sigurno nije ohrabrila žene da pričaju o doživljenom nasilju.”

Ovako pak objašnjava razliku između reakcija na Zapadu i izostanku reakcija u Hrvatskoj: “Nakon lavine svjedočanstava o doživljenom seksualnom nasilju, pokrenula se i lavina javne osude počinitelja, raskidanja ugovora, otkazivanja glavnih uloga, pa čak i odustajanje od već gotovih hit TV serija ili obećavajućih filmskih naslova. Ova reakcija nam govori o ohrabrujućoj atmosferi u kojemu reflektori nisu na žrtvi, već na ozbiljnosti počinjenog nasilja i na osobi koja ga je počinila. U Hrvatskoj mi se čini da imamo suprotnu atmosferu i bojim se da bismo prije svjedočili raskidanju ugovora i otkazivanju poslova u drugom smjeru.“

Za sustavne probleme potrebna su sustava rješenja


Seksualno nasilje muškaraca nad ženama nije izolirani incident, to je sustavan i čest problem, naglašava Matea Popov i konstatira da su “za sustavne probleme potrebna sustavna rješenja”: “Ovo je prvi veliki val pozitivnih i podražavajućih reakcija na seksualno nasilje, što vidim kao veliki i važni događaj. Ipak, ako samo na ovome čitava priča stane, ne vidim da će doći do sustavne promjene. Ono što nam treba je to da ne uzimamo za pravo da ne vjerujemo svakoj žrtvi koja pokazuje prstom u nasilnika, baš kao što to ne radimo u slučajevima kada su muškarci žrtve nasilja. Treba nam ratificiranje Istanbulske konvencije i beskompromisna osuda nasilja uvijek i svugdje. Trebaju nam i nepristrani, educirani i stručni sudovi, treba nam policija koja neće sekundarno viktimizirati žrtve, trebaju nam pomagačka zanimanja koja su dostupna i besplatna, treba nam da kao društvo prestanemo moralizirati i tražiti krivca u žrtvi.”

U medijima u SAD-u i zapadnoj Europi već su krenula i upozorenja da će uskoro uslijediti protuudar konzervativnih snaga koje će pokušati dokinuti napredak kojim bi trebala rezultirati aktualna javna rasprava i spremnost sve veće broja žrtava da javno istupe i imenuju one koji su ih seksualno zlostavljali i prema njima bili nasilni. “Pokušaja da se ova priča kao bumerang vrati nazad u krilo žrtve će uvijek biti. Svjedočimo i svjedočit ćemo raznim ukazivanjima na to da su i muškarci žrtve ženskog nasilja, na to da se muškarcima dokidaju njihova prava, na to da žene pokušavaju samo sudski popljačkati nevine bogate muškarce i sličnim pričama kojima smo svjedočili i do sada. Lijek protiv ovoga su upravo ovakve akcije, žene koje progovaraju, koje se ne daju ušutkati i koje hrabro pričaju o doživljenom nasilju. Zaista se divim svakoj ženi koja je spremna progovoriti o doživljenom nasilju i gajim duboko poštovanje prema onima koje na to još nisu spremne. Na društvu je da osigura atmosferu u kojoj će svaka žena biti podržana, saslušana i slobodna zaustaviti nasilje koje se događa”, komentira psihologinja Matea Popov.

Primjer Mare Tomašević dokazuje da se u hrvatskom društvu kažnjava žrtvu nasilja, a ne počinitelja

S obzirom na to da se u hrvatskom društvu iz Katoličke crkve može čuti da su žene drugotna bića te se promoviraju knjige i stavovi po kojima žene trebaju biti podložne muškarcima, a premijer Andrej Plenković već mjesecima izigrava javno dano obećanje o tome da će njegova vlada pokrenuti ratifikaciju Istanbulske konvencije, nažalost je prilično jasno da kod nas nema volje da se osigura atmosfera koja bi žene ohrabrila da progovore o doživljenom nasilju. To se vidi i na zastrašujućem slučaju obiteljskog nasilnika Alojza Tomaševića, inače HDZ-ova požeškog župana. Mara Tomašević je smogla hrabrosti javno progovoriti o višegodišnjem zlostavljanju koje je trpjela od svog supruga, a zbog toga ju je se odrekla i vlastita djeca, dok je premijer Plenković beskrupulozno izjavio da je to "interna stvar HDZ-a". Treba doista biti nevjerojatno bešćutan pa obiteljsko nasilje proglasiti internom stranačkom stvari, no Plenković je time demonstrirao i svoju neobrazovanost u vezi ove teme jer je nasilje u obitelji itekako i javna stvar,kojom se bave i zakoni i znanstvene studije itd. Tomašević je - na sramotu cijelog hrvatskog društva - i dalje župan, sjedi na sastancima s premijerom, nitko ga se nije odrekao niti je izgubio svoju poziciju.

To je samo najnoviji primjer da se u Hrvatskoj žrtve potiče da šute o pretrpljenom nasilju i kako ih se kažnjava kad se usude progovoriti. To znači da se nasilje svakodnevno i nastavlja i da većina i dalje u tome ne prepoznaje nikakav problem. Zapravo se nastavlja kažnjavanje onih koji će na nasilje upozoriti ili imati hrabrosti progovoriti o vlastitom iskustvu, dok se nasilnicima ostavlja široki prostor da nastave kao dosad.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara